'Ben Hur' Williama Wylera iz 1959. spada u usku skupinu najvećih (ne: najboljih!) holivudskih filmova svih vremena. U vrijeme nastanka, Wylerov film je bio najskuplji film ikad napravljen. Po kino gledanosti bio je drugi najveći hit svih vremena, a to je ostao sve do Spielberga. Osvojio je 11 Oscara, što je rekord koji je izjednačio tek “Titanic” 40 godina kasnije. U socijalističkoj Jugoslaviji, film se redovno redistribuirao svakih par godina, što znači da su i socijalistički direktori kina nastojali uzeti koju paru od vjerničke publike.
Taj uspjeh “Ben Hur” je dugovao smjesi dvaju faktora. S jedne strane, bio je raskošni, umješno napravljeni spektakl koji je u rukama kontrolirao stari holivudski mačak Wyler. S druge strane, “Ben Hur” je bio kino produžetak vjeronauka, film besprijekorne kršćanske egide koji je u američkom društvu bio društveno poželjan koliko kod nas Titovi partizanski spektakli.
Praviti remake tako klasičnih filmova uvijek je posao dvojbene smislenosti. U odnosu na 1959., naime, i Amerika, i publika, i Hollywood su se korjenito promijenili. Filmovi za vjersku nišu i dalje postoje, no uz rijetke iznimke riječ je o filmovima manjeg budžeta koji nisu dio mainstreama. Dvije ključne sastavnice uspjeha “Ben Hura” - ukratko - danas je teško spojiti.
To je - nažalost - pokazala i nova verzija “Ben Hura” koju je za studio MGM snimio kazačko-ruski redatelj Timur Bekmambetov. Bekmambetovljev film, koji se ovih dana pretvara u jedan od većih “flopova” ovoljetnog kino-tržišta, s puno muka pokušava pomiriti dvije suprotstavljene težnje. Nastoji zadovoljiti imperative CGI spektakularnosti te bez ironije i odmaka zadovoljiti “katehetske” imperative konzervativne publike. Bi li u nečijim drugim rukama taj dvojni zadatak bio nemoguć? Možda ne bi. No, Bekmambetovu to nije uspjelo. Kao vjerski film, doima se trivijalno. Kao akcijski je - pak - drven, odviše lišen humora, subverzije i začina za adolescente.
Prva dvojbena odluka scenarista Clarkea i Ridleyja bila je ta da detaljno obrade pretpovijest Ben Hura i njegovog pobratima/rivala Mesale. Na tu pretpriču utrošili su puno filmskog vremena, ali se ona ni jednog trenutka ne čini psihološki uvjerljivom. Druga kriva odluka je bio odabir relativno nepoznatih glumaca manjkave karizme, pri čemu Mesalu (Toby Kebbell) više žalite nego što ga doživljavate stvarnom prijetnjom. Uplitanje kršćanstva u film je riješeno slabo, bez Wylerove moćne epifanije. “Vjerski” dijelovi lišeni su pravog patosa i emocije. Što se, pak, akcije tiče, u filmu postoje dva velika akcijska “set-piecea”. Onaj prvi - bitka trirema - najbolji je dio filma, i jedini gdje imate osjećaj da se kazački režiser osjeća kompetentno i udobno kao doma. Onaj drugi - utrka četveroprega - toliko je zagušen neuvjerljivom računarskom animacijom da se - umjesto spektakularno - doima traljavo. Odavno nismo vidjeli tako skupi film koji izgleda tako jeftino.
Šteta, jer Kazak Timur Bekmambetov nije loš režiser, a njegovi spektakli snimljeni u Rusiji (“Noćna straža” 2004. i “Dnevna straža” 2006.) pokazuju da umije napraviti efektni hit. Ali, njegovi najbolji filmovi koketiraju s hororskim, okultnim, podzemnim i mračnim. Čovjek s takvim senzibilitetom očito nije najpodesniji za katahetsko učilo kao što je “Ben Hur”.