Unutar ovogodišnje pulske selekcije pune debitanata redatelj Krsto Papić doista se izdvaja kao pravi doajen. Ovaj crnovalovski klasik prvi je put u Puli pobijedio 1969. sa slavnim “Lisicama”. Pobijedio je u Areni ukupno triput, od čega dvaput u Jugoslaviji, a na pulski se festival ove godine vraća u 79. godini, novim filmom kojem je naslov “Cvjetni trg”.
“Cvjetni trg” Papić je napravio u suradnji sa svojim višedesetljetnim scenarističkim suautorom, dramatičarem Matom Matišićem, čovjekom koji je kao mladi početnik napisao jedan od najpopularnijih Papićevih filmova, “Život sa stricem”. Nastao po Matišićevu kazališnom komadu “Balon”, “Cvjetni trg” priča je o sredovječnom neuspješnom glumcu ( Dražen Kuehn) čijeg sina policija uhvati s drogom. Na vrata im stoga kuca policijski inspektor ( Dragan Despot) koji glumca ucijeni: zaboravit će dječakov krimen pod uvjetom da glumac pomogne u protumafijaškoj operaciji. Preodjeven u svećenika i ozvučen, mora u bolnici ispovjediti mafijaškog bossa ( Tonko Vulić) i policiji pribaviti dokaze o njegovim umorstvima. Stvari se zapetljaju kad mafijaš povjeruje da je “svećenik” zaslužan za njegovo - čudesno izlječenje.
Opasni pisac
Oni koji poznaju Matišićevu dramatiku prepoznat će i ovdje jasno piščeve opsesivne teme. U zemlji punoj katoličko-bižuterijske, pseudokršćanske kulture Matišić je rijetki stvarni kršćanski pisac koji piše mračne moralitete i stalno propituje kako manipulacija u ime ćudoređa dovodi do katastrofe. Matišić je inspirativan i moćan dramatilčar, ali i - jako opasan pisac. Naime, na razini scene njegovi su komadi naoko realistični, no na razini dramske konstrukcije koketiraju s groteskom i nevjerojatnim.
Zato se njegovi scenariji teško mogu ekranizirati realistički, a upravo je to ono što je pokušao Papić. Njegov “Cvjetni trg” komorna je psihologistička krimi drama kojoj manjka stilizacije i stilske definiranosti, a koja najbolje funkcionira u trenucima kad prijeđe u karikaturu i crni humor. U svemu tome najbolje se snašao glumac Tonko Vulić koji je u ulogu mafijaša Macka unio točno onoliko crnog humora koliko u ostatku filma fali.
Pije i žica novce
Ako Papićev film nije oduševio, struka prisutna na festivalu s malom je euforijom primila drugi film prikazan u konkurenciji u nedjelju, “Pismo ćaći” Damira Čučića.
“Pismo ćaći” pravo je trinaesto prase ovogodišnje Pule: produciran kao eksperimentalni film, s budžetom od samo 140 tisuća kuna i samo dva glumca ( Milivoj Beader, Mate Gulin), film u Puli nije ni prikazan u Areni, doživljavalo ga se kao autsajdera koji je u Puli tek da bi popunio broj, no prema ushićenim odjecima ovdje, miriše mu i nagrada.
Nastao po monodrami glumca Beadera, “Pismo ćaći” film je o odnosu sina i njegova tiranskog oca iz Dalmatinske zagore. Pun gorčine, sin ocu koji živi u seoskoj kući šalje poštom videozapise u kojima ga optužuje za emocionalno zlostavljanje, nerazumijevanje i podcjenjivanje, dok se ćaća u birtiji jada na nezahvalnog potomka koji pije i uvijek žica novce.
U drugom dijelu, sin nakon očeve smrti dolazi u Drniš prodati kuću i tijekom duge noći proživljava katarzu. Finale filma je pretposljednji, dugi kadar u kojem sin i avet mrtvog oca piju rakiju ispod odrine u dalmatinskom dvoru, kadar koji podsjeća na najbolje stvari Apichatponga Weerasethakula. “Pismo ćaći” velika je senzacija Pule, senzacija koja je - kako to u nas često biva - nastala sasvim uz rub sistema!