Ahmed Imamović iznimno je zadovoljan. Bosanski redatelj zapaženo je 2002. debitirao kratkim filmom “Deset minuta” koji se odigrava u okupiranom Sarajevu u realnom vremenu (za njega je dobio Europsku filmsku nagradu), uzburkao je domaću javnost dugim igranim prvijencem “Go West” (2005.), gay ljubavnom pričom Srbina (Tarik Filipović) i Bošnjaka (Mario Drmać) u ratnom kovitlacu (u završnici se pojavi i Jeanne Moreau) te je obasut pohvalama za svoj drugi film “Belvedere” (2010.), o poraću žena čiji su bližnji stradali u Srebrenici: premijera mu je bila u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti da bi poslije bio prikazan i na poznatom festivalu u Karlovym Varyma. Uključio se potom u radionicu Film Factory velikog mađarskog redatelja Bele Tarra pri Sarajevskoj filmskoj akademiji, tamo je intenzivno predavao pet godina i usput pripremao poneki vlastiti projekt: znao je, međutim, da taj nema šanse za realizaciju, jer na velikim europskim fondovima zahtijeva se da zemlja predlagača osigura bar 18-20 posto sredstava. U BiH koja za kinematografiju godišnje izdvoji 700 do 900 tisuća km iluzorno je pronaći toliki novac: “U maloj bari previše je krokodila”, ironično komentira on.
Ponuda koja se ne odbija
Početkom godine dobio je, međutim, ponudu koja se ne odbija. Turska produkcijska kompanija Sancak Medya angažirala ga je kao redatelja za svoj najambiciozniji projekt, igranu seriju “Alija” u šest epizoda, koju je dogovorila s državnom televizijom TRT, a čije je snimanje pozdravio i sam turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Njezina je tema život Alije Izetbegovića, jednog od najvažnijih političara u bosanskoj povijesti, scenarij je napisao bivši Erdoğanov savjetnik Ahmet Teczan, po vokaciji novinar, koji se nakon petogodišnjeg boravka u političkim vodama opredijelio za ovakvu vrstu karijere, a zbog priprema za “Aliju” proveo je punih šest mjeseci u Sarajevu, koristeći tamošnje arhive i knjižnice.
Zašto bi se turska televizija uopće bavila prvim predsjednikom samostalne BiH? Zato što je u Turskoj Izetbegović puno više od političara, njegovu knjigu “Islam između Istoka i Zapada” iz 1980. mnogi znaju napamet, poznaju njegov književni i filozofski rad, uopće, smatraju ga jednim od najvažnijih islamskih mislilaca 20. stoljeća. U velikim turskim gradovima posvećeni su mu ulice i trgovi, nazivaju ga “Kraljem mudraca”, dok se na znanstvenom seminaru “Sultani mudrosti” u Eskişehiru na tamošnjem sveučilištu vijorila i zastava s Izetbegovićevim likom. Pomoglo je i to što je njegova baka Sidika Hanim bila Turkinja, djed koji se također zvao Alija upoznao ju je dok je služio vojni rok u Űsküdaru, nakon ženidbe su napustili Beograd u kojem je njegova obitelj dotad živjela čitavo stoljeće i preselili se u Bosanski Šamac, gdje je Alija stariji postao gradonačelnik i bio navodno zaslužan za spašavanje 40 Srba koje je austrougarska vojska htjela strijeljati nakon Sarajevskog atentata 1914. Njegovom unuku to je pomoglo 1944. kad su ga zarobili četnici, nisu ga likvidirali samo zbog djedove reputacije. U Turskoj bi, uzgred, bili zgranuti da su doznali da je Alijin nadgrobni spomenik u Sarajevu 2007. oštećen u eksploziji, međutim, lokalna politička scena je jedno, a svjetska islamska zajednica nešto posve drugo.
Muhammed Hakan Sancaktutan, producent Sancak Medya, zainteresirao se za Izetbegovića dok je snimao dokumentarnu seriju u 39 nastavaka nazvanu “Utjecaj”, posvećenoj balkanskoj kulturi i kulinarstvu. Tom prigodom boravio je i u Hrvatskoj, našoj zemlji bila je posvećena jedna epizoda, no više se bavio Bosnom i njezinom poviješću.
Yurdaer Okur, glumac koji tumaci lik starijeg Alije i Ahmed Imamović, redatelj filma
Dvije godine za pripreme
Na njegov poticaj Teczan je počeo pisati scenarij, a kad je turska državna televizija prihvatila projekt, sve je postalo jednostavnije. “Aliju” su pripremali pune dvije godine, snimat će ga 75 dana na različitim lokacijama po Bosni (Sarajevo, Mostar, Tarčin, Blagaj, Konjic i Počitelj), televizijska ekipa i glumci su Turci, samo su statisti Bosanci i, dakako, redatelj.
Kako su Imamovića uopće angažirali? Procijenili su da bar redatelj mora biti iz te sredine, njegove filmove znali su u Sancak Medyiji, a dobili su i odobrenje TRT-a. Imamović je impresioniran profesionalnošću svoje ekipe, prvi put ima na raspolaganju dvije Arri Arriflex kamere sa steadycamom i mnoštvo drugih modernih tehnoloških igračaka, jednog pomoćnika i šest asistenata režije. Radni raspored im je zacrtan bar za tjedan dana unaprijed, no dosta su prilagodljivi, jer su im najveći problem glumci koji su zatrpani drugim angažmanima i katkad skoknu zrakoplovom do Turske kako bi odradili neku drugu, unaprijed dogovorenu obavezu. Imamović ima tri prevodioca, s važnim članovima ekipe poput direktora fotografije sporazumijeva se bez problema, ni s glumcima mu nije osobito teško (“jezik emocija je univerzalan”), ali bi volio da i sam zna turski kako bi im objasnio neke nijanse interpretacije. Ipak, očito je to pogon koji stiže iz sredine s jakom filmskom i televizijskom produkcijom, čija je razina nedostižna za standarde čitave regije, naprosto jer je Turska veće i zahtjevnije tržište.
Yurdaer Okur, glumac koji tumaci lik starijeg Alije
Razgovor u hodu
Kad sam s fotografom stigao u Sarajevo, upravo su snimali scenu koja se odigrava u uličici omeđenoj poznatim restoranom Inat kuća i džamijom rezerviranom taj dan za vjenčanja. Scena koja se snima naizgled je jednostavna, Alija Izetbegović objašnjava prijatelju principe svoje knjige “Islam između Istoka i Zapada” (1980.), razgovor se obavlja u hodu, sve dok se ne zaustave pred željeznom ogradom na vrtu džamije. Aliju igra Yurdaer Okur, Imamović mi objašnjava da je on u Turskoj megazvijezda, nije mu baš sličan, ali smo već u holivudskim biografskim filmovima naučili da fizička podudarnost nije uvjet za uspješnu interpretaciju povijesnih ličnosti. Iznimno je markantan i profesionalan, strpljivo ponavlja scenu, najprije na probi fotoaparatom, a zatim u nekoliko varijanti, u kojima su uposlene obje Arri Arriflex kamere. Posebna pažnja posvećena je statistima, koji “glume” slučajne prolaznike, snimaju ih i posebno kako bi ih uklopili na različite načine u scenu. Nijedna repeticija nije prekinuta, sve se odigrava kako je i zamišljeno, a jedino se mijenjaju varijante kako je Imamović koncipirao scenu.
Na setu ima i glumaca koji taj dan nemaju posla, tu je Burak Poyraz koji glumi mladog Aliju, izgleda poput dvadeset i nešto godišnjaka iz Los Angelesa ili New Yorka, služi se i engleskim, a dobio je ulogu očito zato što sliči Yurdaeru Okuru u mladim danima, a ne samom Izetbegoviću. Simpatičan je i vrlo komunikativan, ima profile na svim mogućim društvenim mrežama, karijera mu je tek u povojima, međutim ako serija bude uspješna, ne treba brinuti za buduće angažmane.
Poslije odlazimo na sarajevski glavni kolodvor, tamo će snimati prizor kako Alija (Yurdaer Okur) silazi iz vlaka, opet ništa komplicirano, međutim fascinantno je kako je ekipa postavila šine za vožnju kamere u samo deset minuta. Fotograf Darko Tomaš upozorava me da bi tako nešto u nas bilo nemoguće. Pojavljuje se i producent Sancaktutan, zadovoljan je što se drže plana snimanja, nema zakašnjenja, a eventualne izmjene u rasporedu lako se nadoknađuju. U ponedjeljak će snimati važnu scenu, četničku opsadu Sarajeva, no kako će to izgledati, vidjet ćemo tek kad neka od naših televizija prikaže “Aliju”.
Burak Poyraz, glumac koji igra lik mlađeg Alije
Radni ritam
Radni ritam je krajnje rastezljiv, jednom se radilo i 23 sata kako bi se iskoristilo glumca koji je morao u Istanbul i nije znao kada će ponovno imati slobodne termine, no to je bila iznimka. I u Turskoj postoje sindikati koji paze da se filmske i televizijske djelatnike ne zloupotrebljava, svaki takav ekstra napor zahtijeva i ekstra pauzu. Slobodan dan tijekom tjedna se podrazumijeva. Imamović me upozorava da nije siguran razumiju li u Bosni i Hercegovini što znači dolazak ekipe od najmanje 120 ljudi koja troši nemali novac na smještaj, hranu i prijevoz: za razliku od Hrvatske, tu se jako rijetko snimaju skupi strani projekti.
Kakav će biti dramski ton serije? Sabina Berberović, jedna od tri Alijina potomka, uz sestru Lejlu i brata Bakira, člana predsjedništva BiH, prigovorila je da je pročitala prve tri epizode i da joj se čini da je lik njezina oca suviše idealiziran. Imamović se s time baš ne slaže, tvrdi da je to zbog razlike u jezicima: “Turski govor je puno kićeniji, na jednu našu rečenicu oni izgovore tri.” A struktura? Prva epizoda bit će najduža, trajat će devedeset minuta i sažet će Izetbegovićev životopis od 1942. pa do smrti 2003., a ostalih pet prikazat će puno opširnije najvažnija poglavlja. Već na samom početku bit će kontroverzi, jer je 1942. glavni junak, kada je imao 17 godina, pripadao organizaciji Mladi muslimani: ta je bila bliža njemačkom okupatoru negoli partizanima, međutim prevladava teza da se u tom razdoblju Alija bavio humanitarnim radom, zbrinjavao izbjeglice i nije bio član SS Handžar divizije. Uostalom, 1945. mu nisu sudili zbog toga što je radio u NDH, problem je nastao kad nije htio sudjelovati u osnivanju omladinske organizacije pod komunističkim patronatom, pa su ga 1946. osudili na tri godine zatvora.
Poslije je uspio završiti pravo, radio kao pravni savjetnik za nekoliko jugoslavenskih poduzeća, da bi 1970. napisao kontroverznu “Islamsku deklaraciju”. U nekim drugim okolnostima vjerojatno bi došlo do političkog procesa, no - kako upozorava Imamović - Josip Broz Tito blokirao je takve inicijative. Zato je osuđen 1983., nakon njegove smrti, i to na 14 godina zatvora, retroaktivno su upleli “Islamsku deklaraciju”, ali i njegovu kasniju knjigu “Islam između Istoka i Zapada”. Robijao je u Foči, a serija će se ekstenzivno baviti tim periodom. Pustili su ga 1988., kad je Jugoslavija već bila pred raspadom.
Yurdaer Okur, glumac koji tumači lik starijeg Alije
Reakcije iz entiteta
Devedesete su također vrlo provokativne, jer se Izetbegović, kao najutjecajniji političar u BiH, isprva nije htio uplitati u rat Srba i Hrvata, da bi se zatim našao u sukobu u kojem je Bosna najgore prošla. “Jedino što znam jest činjenica da Alija nije htio rat”, kaže Imamović. Hoće li se u seriji pojavljivati Slobodan Milošević i Franjo Tuđman ili će ih dočarati uz pomoć televizijskih snimaka? “Igrat će ih glumci, ali zbilja ne znam kako se zovu, prevelika je to ekipa da bih ih sve upamtio.” Zamolio sam ga da pita producenta, no dobio sam odgovor da u ovoj fazi snimanja to još nije za javnost, budući da te epizode nisu ni snimljene.
Vidjet ćemo i kako će biti prikazan Izetbegovićev odlazak iz politike, naime u listopadu 2000. prestao je biti članom predsjedništva BiH, službeno objašnjenje bilo je da se povlači iz zdravstvenih razloga, no puno je raširenija teza da je razbjesnio američke i zapadnoeuropske političare davanjem azila u Bosni borcima al-Qa’ide. Scenarist Teczan to bi morao spomenuti, međutim to će ovisiti o tome hoće li serija u tom dijelu biti hagiografija ili će polemički naglasci biti dopušteni.
Pitam Imamovića što misli o neobičnim reakcijama na seriju koju režira: naime, čim je projekt obznanjen, Milorad Dodik je najavio seriju o Radovanu Karadžiću, a glumac Slaven Knezović seriju o Mati Bobanu. “Nisam ni znao da se o tome govori, nemam vremena ni otvoriti internet. Odakle im novci za tako nešto? Znaju li oni koliko to košta? U svakom slučaju, ako misle ozbiljno, želim im puno sreće.”