Isprva se nije činilo da će postati filmski redatelj. Najmlađi sin u obitelji ortopedskog kirurga - kojeg nikad nije bilo kod kuće pa je majka preuzela brigu o djeci - još u gimnaziji je petljao s kompjutorima (bilo je to u drugoj polovici 50-ih), dobio je i drugu nagradu na znanstvenom sajmu za rad “Analogni kompjutor rješava diferencijalne jednadžbe”, zatim je na sveučilištu Columbia upisao fiziku, matematiku i ruski, no tada se sve promijenilo zahvaljujući jednom filmu. U njujorškom Radio City Music Hallu gledao je 1958. “Vrtoglavicu” Alfreda Hitchcocka i bio fasciniran što je sve u stanju kreativan redatelj napraviti, stvoriti romantičnu iluziju, natjerati gledatelja da se za nju veže, i zatim je ubiti dva puta.
Stil ili sadržaj?
Insertima iz “Vrtoglavice” započinje dokumentarac “De Palma” koji je ovo ljeto dobio odlične kritike dok se prikazivao u američkim kinima. Napravili su ga zapaženi nezavisni redatelji Noah Baumbach i Jake Paltrow (brat Gwyneth Paltrow), odajući priznanje filmašu koji je utjecao ne samo na njih nego i čitave generacije filmskih aspiranata diljem svijeta. Opus Briana De Palme, naime, svojevrstan je test što vas zanima u filmu - stil ili sadržaj? Redatelja su napadali da je manirist i plagijator koji besramno krade od Hitchcocka, Antonionija i Ejzenštejna, fabule njegovih ostvarenja katkad su na rubu parodije, pa ipak za poklonike čiste filmske slike njemu nema premca. Utjecajna američka kritičarka Pauline Kael dobila je značajne poene jer je za De Palmu navijala još od njegovog prvog profesionalnog filma “Pozdravi”, dok je njezin najveći konkurent Andrew Sarris proglašen demodiranim jer se obrušio na “Obučena da ubije”. Nema boljeg primjera od neuhvatljivosti De Palmine mistike no što je njegovo “Lice s ožiljkom”. U vrijeme premijere 1983. bio je to solidan financijski uspjeh, ali ništa senzacionalno, napadali su ga jedino zbog ekscesivnog nasilja, no nevjerojatan broj gledatelja htio ga je imati u kućnoj kolekciji, najprije na VHS-u, zatim DVD-u a danas i na Blu-ray disku. Devedesetih ga je hip-hop populacija prigrlila u tolikoj mjeri da su mu producenti prigodom nove distribucije htjeli nakalemiti i takav soundtrack: redatelj je to izričito zabranio.
De Palma na Columbiji nije odmah zapustio fiziku i prebacio se na film, ali njegove su se psihološke brane slamale pred navalom francuskog novog vala. “Do posljednjeg daha”, “400 udaraca”, “Naivne djevojke”? Tko je tome mogao odoljeti. Prešao je u dramsku grupu koledža Sarah Lawrence i bio isprva jedini muškarac među ženama. Već 1963. snimio je sa svojim profesorom Wilfordom Leachom prvi dugi film “Vjenčana zabava”, igrali su potpuno nepoznati, introvertni student glume Robert De Niro i nešto komunikativnija Jill Clayburgh, a De Palma je zapanjeno ustanovio da intuitivno puno bolje razumije filmsku režiju od kazalištarca Leacha. Premijera je bila tek 1969., kad je De Palma već nešto značio na njujorškoj filmskoj sceni, “Pozdravi” su upravo dobili nagradu u Berlinu i bili prvi film koji se bavio izbjegavanjem vojne obaveze za rat u Vijetnamu: redatelj je o tome dosta znao, jer se i sam pretvarao da je luđak, komunist i homoseksualac kako ne bi završio u jugoistočnoj Aziji. Htio je tada biti “američki Godard”, u dokumentarcu “Nevidljivo oko” o istoimenoj izložbi OP-arta u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti prakticirao je duge kadrove koji će kasnije postati njegov zaštitni znak, a u filmu o poznatoj avangardnoj predstavi “Dionizije u 69.” koristio je još jedan svoj budući “trademark” - podijeljeni ekran.
Primljen je u program za mlade talente kompanije Universal, ali je imao dojam da nitko ne čita scenarije koje je napisao. Za Warner Bros. je režirao “Upoznaj svog zeca” i bio zapanjen da Orson Welles dolazi potpuno nepripremljen na snimanje: tijekom proba natjerao ga je da zapamti svaku svoju repliku.
Prvi uspjeh
U filmu “Sestre” o ubojitim sijamskim blizankinjama, svom prvom zapaženijem komercijalnom uspjehu, htio je glazbu koja će sličiti onoj iz Hitchcockovih filmova i zapanjeno ustanovio da je Bernard Herrmann još živ i radno sposoban. Pozvao ga je, pokazao mu materijal pod koji je podložio glazbene dionice iz “Vrtoglavice” i “Psiha”, Herrmann mu je odbrusio da ukloni “to smeće”, pogledao film bez zvuka i vratio se sa sjajnom glazbom. De Palma je zapravo uskrsnuo skladatelja na filmskoj sceni, poslije je ga je koristio za “Opsesiju”, ali ga je na njegovu sugestiju angažirao i Martin Scorsese za “Taksista”: u proljeće 1977. Herrmann je dobio za oba filma nominacije za Oscara, ali to nije mogao proslaviti, jer je umro u prosincu 1975.
De Palma je postao dio grupacije koju su zvali “novi Hollywood”, njoj su još pripadali Scorsese, Francis Ford Coppola, Paul Schrader, Steven Spielberg i George Lucas. Pomagali su jedni drugima, De Palma je prvi dobio scenarij za “Taksista” ali ga je prepustio Scorseseu, jer je smatrao da više odgovara njegovom senzibilitetu. Probne snimke za “Carrie” odigravale su se u isto vrijeme kad i one za “Ratove zvijezda”, malo je nedostajalo da Amy Irving i William Katt završe u drugom, a Mark Hamill u prvom filmu. De Palma je posebno bio fasciniran time što je Spielberg imao telefon u autu: prvi put je to vidio i zarekao se da će kad-tad to i sam nabaviti. Po njemu, bila su to posebna vremena, prvi put su redatelji tako raznorodnih usmjerenja - od kojih je većina stigla iz geta alternativnog filma - mogla diktirati uvjete velikim kompanijama, zato su i 70-e postale zlatno doba holivudskog autorskog filma koje se više nikad neće ponoviti. Poslije su biznismeni opet preuzeli vlast i sve je bilo kao i prije.
Visoko društvo
De Palmina ulaznica u visoko društvo zvala se “Carrie”. Na knjigu još slabo poznatog Stephena Kinga upozorio ga je prijatelj, kompanija United Artists beskrajno je gnjavila da se budžet spusti sa 1,8 na 1,6 milijuna dolara, nisu htjeli ni čuti da naslovnu ulogu igra slabo poznata Sissy Spacek, inače djevojka Jacka Fiska, scenografa podcijenjenog De Palminog filma “Fantom raja” (u Americi je propao, ali je zato u Francuskoj prikazivan punu godinu dana), no kad su je vidjeli na audiciji nisu imali kud.
“Carrie” je za njih bila običan B-film, istina krajnje bizaran, sa scenama telekineze i krvoprolića, te 1976. godine imali su jak adut u “Rockyju”, pa su bili poprilično iznenađeni kada je taj “filmić” postao hit, dobio odlične kritike, a Sissy Spacek i Piper Laurie nominirane su za Oscara. U dokumentarcu je redatelj priznao da je jezivu završnicu, u kojoj Amy Irving na groblju zgrabi krvava ruka što se pojavi iz zemlje, pokupio iz filma “Oslobađanje” Johna Boormana.
Štošta toga još otkriva “De Palma”. Svima je poznato da je u “Obučena da ubije” zvijezda filma Angie Dickinson likvidirana nakon samo pola sata, slično kao i Janet Leigh u “Psihu”, no pravo je otkriće da je lik njezina sina (igra ga Keith Gordon), koji pokušava doznati tko mu je ubio majku, modeliran po mladom De Palmi. I on se svojedobno igrao detektiva amatera, želeći uhvatiti oca u preljubu. Upao mu je u ordinaciju s fotoaparatom, dao se u potragu za njegovom ljubavnicom i otkrio je skrivenu u ormaru na katu iznad. Također, potoci krvi u njegovim filmovima nisu slučajnost: kao tinejdžer svega se nagledao tijekom očevih operacija.
“Pucanj nije brisan” za De Palmu je važan film, bez obzira na financijski neuspjeh. U njemu je zadnji put radio sa svojom tadašnjom suprugom Nancy Allen (prvi put su surađivali u “Carrie”), odnosi su im zahladili nakon što je ona shvatila da on voli mijenjati glavne glumice, a oduševilo ga je kako veliki direktor fotografije Vilmos Zsigmond koristi steadycam, patent koji anulira drmanje kamere dok se ta nosi na ramenu: glatka vožnja omogućila da mu je kadrovi postani što duži. U čemu je tajna dugog kadra? Zato što publiku uvlači u radnju i emocionalno je angažira, ukoliko istu scenu razrežete u niz komadića, stvara se distanca. U tom filmu prvi put je upotrijebio kadar u kojem kamera kruži 360 stupnjeva oko svoje osi.
Porno glumica
Oko “Lica s ožiljkom” bilo je dosta problema, prije toga redatelj je s poznatim dramatičarom Davidom Rabeom razvijao projekt “Gospodar grada” s Treatom Williamsom, pa kad je Al Pacino sugerirao novu verziju klasičnog gangsterskog filma Howarda Hawksa, obojica su prionuli na posao. Rabe je htio da se radnja odigrava u Chicagu, Pacinu se nije dopao scenarij pa se i De Palma zahvalio na suradnji. Kako je istaknuo, bilo je to vrijeme kad ste se držali uz svoga “čovjeka”, ne kao danas kad jedan projekt prepravlja vojska scenarista. Uletjeli su Sidney Lumet i Oliver Stone, no kako je Lumet u međuvremenu radije odabrao “Gospodara grada”, De Palma nije imao ništa protiv suradnje sa Stoneom koji je mjesto zbivanja prebacio u Malibu, sve dok ga nije morao udaljiti sa snimanja, jer je suviše razgovarao s glumcima i dijelio im savjete. Rekao sam: “Na setu je samo jedan redatelj”. Oko završne verzije vodila se prava bitka, prijetio joj je predikat “X”, ali je De Palma na prevaru izborio blaži predikat “R”, znajući da nitko neće razlikovati bezbrojna kraćenja, pa je u kina stigao film onakav kakav je i zamislio.
Znatno je pomogao karijeri Adriana Lynea, jer nije htio režirati ni “Flashdance” niti “Kobnu privlačnost”, koje je britanski filmaš prometnuo u megahitove. Zato se odlučio za skromniji erotski triler “Striptiz smrti” (Body Double) u kojem je po tko zna koji put varirao motive iz “Vrtoglavice”, no pravi razlog bila je namjera da angažira porno glumicu Annette Heaven za glavnu ulogu. U Columbia Pictures za to nisu htjeli ni čuti, njezinu ulogu dobila je Melanie Griffith, međutim, Annette je ostala kao neka vrsta savjetnice na snimanju: mnoge od replika koje Melanie izgovara su iz Annettine bogate prakse.
Šokantna scena u kojoj električna bušilica proburazi ljepoticu (Deborah Shelton), a krv se počne slijevati na donji sprat, zgrozila je mnoge. Uoči konferencije za novinare šefica Columbijinog marketinga poručila je redatelju: “Sutra ćeš u ovom gradu biti mrtav”.
Skupa uloga
Nije baš bilo tako jer je 1988. režirao jedan od svojih najvećih uspjeha, filmsku adaptaciju kultne TV serije “Nedodirljivi”. Zahtijevao je od Stevena Spielberga i Lawrencea Kasdana da mu zajamče kako tada još ne tako poznati Kevin Costner posjeduje karizmu za lik Eliota Nessa, što su oni i napravili. Kad mu se učinilo da će film produkcijski sličiti osrednjem britanskom krimiću, znao je da treba veliku američku zvijezdu za lik Ala Caponea, vičnu ulogama gangstera, a to je bio Robert De Niro, njegov česti suradnik s početka karijere. “Može”, odgovorio je glumac, “ali to će te jako puno koštati”. “I koštalo je”, priznaje De Palma, ali dodaje da je bio neugodno iznenađen činjenicom da je De Niro u međuvremenu prestao učiti dijaloge i radio to u zadnji čas, pred početak snimanja pojedine scene. Sean Connery, koji je za taj film dobio svog jedinog Oscara, bio je zapanjen s koliko su ga metaka likvidirali kad su prikazali smrt njegova lika. “Zar nikad nisu pucali na tebe dok si glumio Jamesa Bonda?” “Jesu, ali me nisu pogodili.”
Nakon financijskog kraha svog najskupljeg filma “Misija za Mars” iz 2000., De Palma više nikad nije radio u Hollywoodu, samo u Europi i na Srednjem istoku. Po njegovu sudu, što film više košta, to te producenti više sputavaju. Ne priznaje da je odasvud napadana “Lomača taštine” promašaj, “film je posve dobar, ali prije toga ne smijete pročitati knjigu Toma Wolfea po kojoj je snimljen”. Suvremeni holivudski blockbusteri ništa ne valjaju jer je u njima vizualno sve unaprijed isplanirano. Neka od najzanimljivijih vizualnih rješenja u njegovim filmovima napravljena su u zadnji čas, ponekad i iz nužde.
“De Palma” je vrlo jednostavan dokumentarac, redatelj stalno govori u srednjem krupnom planu, tu i tamo pokažu se fotografije iz obiteljskog albuma, ali i obilje inserata iz filmova, kako njegovih vlastitih, tako i onih njegovih uzora. Tek u završnici, kamera ga nakratko snimi s leđa, dok hoda ulicom. Ipak, kad je sugovornik tako znamenit i artikuliran a inserti izgledaju i danas fascinantno, u pitanju je nezaboravan gledalački doživljaj.