PIŠE NENAD POLIMAC

OVO NIJE SAMO JOŠ JEDAN DOKUMENTARAC O BEATLESIMA Neočekivan uspjeh filma 'The Beatles: Osam dana u tjednu - godine turneja'

Neki procjenjuju da bi se film u pojedinim dvoranama mogao održati godinama i postati evergreen poput legendarnog “Woodstocka”

Isprva je to trebala biti samo dodatna reklama za “streaming” na vrlo popularnoj američkoj online platformi Hulu. Dokumentarni film “The Beatles: Osam dana u tjednu - godine turneja” od 16. rujna našao se u 85 američkih kina i premda očekivanja nisu bila bogznakakva, nijedan od prikazivača nije ga skinuo s programa, zadržao ga je još tjedan dana, a ukupan broj dvorana u međuvremenu povećao se na 180. U pitanju je bio poseban fenomen, dolazili su gledatelji najrazličitijih generacija, od klinaca do dobro držećih umirovljenika, i to najčešće u grupama. Film je dosad zaradio milijun i pol dolara bruto u prva dva tjedna prikazivanja, što je za dokumentarni film impresivna brojka, pogotovo onaj koji možete gledati kod kuće ako ste pretplatnik Hulua. Ispalo je da nije samo Amerika poludjela, nego i Australija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Novi Zeland, Švedska i Velika Britanija. Da ne zaboravim, od prošlog tjedna film se prikazuje i u Beogradu. Ukupni prihod u svijetu je sedam i pol milijuna dolara bruto, narudžbi za kopije je sve više, pa neki procjenjuju da bi se film u pojedinim dvoranama mogao održati godinama i postati evergreen poput legendarnog “Woodstocka”.

Poseban bonus

Dio odgovora je u dosjetki da publika u kinu ima pravo na poseban bonus, nakon što završi film mogu pogledati rijetko viđenu snimku polusatnog koncerta Beatlesa na njujorškom stadionu Shea (koji je osobno najavio Ed Sullivan, u čijem su showu početkom 1964. osvojili Ameriku), ali bit će da nije sve u tome. Gledanje stasanja jedne od najvećih grupa u povijesti glazbe (po mišljenju mnogih i najveće) svečanost je kojoj je primjerena jedino velika dvorana, nipošto kućno kino.

Euforija oko ovog dokumentarca je tim čudnija jer priča o Beatlesima posljednjih godina nije nedostajalo ni na filmu, ni na televiziji, no nakon dokumentarca veterana Alberta Mayslesa “Beatlesi: prvi posjet Americi” iz 1991. i izvrsne dokumentarne serije “The Beatles: Antologija” iz 1995., ovo je tek treći projekt koji je podržala Apple Corps, kompanija koju je stvorila liverpulska četvorka. Redatelju Ronu Howardu, holivudskom hitmejkeru nagrađenom Oscarom za “Genijalni um”, koji nikad nije režirao dokumentarac, ali je napravio nekoliko filmova po istinitim događajima (“Apollo 13”, “Utrka života”), otvorili su svoje arhive, no film ne bi bio ni približno tako atraktivan da se u Appleu nisu dosjetili nečeg drugog, financirali su “crowdfunding” potragu za autentičnim materijalima o Beatlesima preko baze njihovih poklonika na Facebooku (kojih je oko 40 milijuna) i dobili pravo blago ne samo u fotografijama nego i amaterskim filmovima u trajanju od 100 sati.

Howardov film traje 105 minuta, a da je i dvostruko dulji, malo bi tko požalio. Njegovi su glavni aduti ne samo spomenute snimke nego i Paul McCartney i Ringo Starr koji vrlo osobno komentiraju što se tada događalo. Ima još sugovornika, tako Whoopi Goldberg otkriva da je tek kad je kao djevojčica vidjela Beatlese na televiziji shvatila kako nije važno koje si boje kože. Elvis Costello je bio ponosan na njih jer je i sam odrastao u Liverpoolu, “bilo je to kao kad vaš lokalni klub igra u svjetskoj ligi”, a Sigourney Weaver je priznala da je tek poslije shvatila kakva je bila glupača kada se satima uređivala za njihov koncert u Hollywood Bowlu i naposljetku bila tek jedna od stotina vrištećih djevojčica koju u gomili nitko nije mogao razabrati.

Howard brzo prelazi preko poznatih stvari, ekspresno elaborira kako su prvo bili samo gitarist John Lennon i bas gitarist Paul McCartney, zatim im se pridružio George Harrison kao drugi gitarist (“manje važan”, u jednom se insertu zafrkava John), a tek kad je stigao bubnjar Ringo Starr, zvuk se upotpunio. Ipak, ključan posao obavio je njihov menadžer Brian Epstein, dok su njegovi štićenici bili iz radničke klase, on je pripadao liverpulskoj kremi, a obitelj mu je posjedovala lanac dućana ploča. Zapamtio je njihovo ime kad je neka od mušterija pitala za Beatlese još 1961., a kad su potpisali ugovor, pobrinuo se oko njihova imidža.

Epsteinov dril

Dotad su izgledali svakako, kako već izgledaju momci u tim godinama, u kožnim jaknama i košuljama, no pod Epsteinovim drilom počeli su nositi identična odijela i frizure, što se na tržištu pokazalo kao dobitni adut. Još kad su im singlice i albumi 1963. zasjeli na prva mjesta britanske top-liste, znali su da su dobili glavni zgoditak. Kako su se nosili s uspjehom? Isprva im je to bilo čudno, ali su na medijsku histeriju i stampedo obožavateljica reagirali dosta hladnokrvno. “Banalno je reći, ali posjedovali su kvalitetu zvijezda”, rekao je jedan od sugovornika u Howardovu filmu: znali su odgovoriti na svako pitanje, ali i to da na nešto i ne treba odgovarati, branili se protupitanjima i bili neizmjerno duhoviti. Ringo i Paul priznaju da su u tom razdoblju svirali i pjevali isključivo za cure, “riječi nam uopće nisu bile važne, bili smo dečki koji znaju koga žele osvojiti”.

 

Osvajanje Amerike

Najvažnije što film otkriva kakav je to zastrašujući pogon bio, pogotovo nakon što su osvojili Ameriku. Novi kontinent za njih je bio ostvarenje snova, obožavali su tamošnje glumce i muzičare, Englez koji nije uspio u Americi nije bio vrijedan poštovanja, međutim, kad su nakon nevjerojatno gledanog showa Eda Sullivana (70 milijuna ljudi) ugovorili američku turneju u 25 gradova, shvatili su u kakvom su se žrvnju našli. Nije bilo govora ni o kakvom privatnom životu, John i Paul pisali su pjesme u pauzama koncerata, u autobusima i na podu hotelskih soba, a moralo se odraditi i press konferencije. Epstein im je nabio ritam da svaka tri mjeseca moraju izdati novi singl ili EP, a svakih šest mjeseci novi album i pritom ne propustiti ni jedan koncert. Potonje je bilo posebno važno jer su glavninu prihoda - kako tvrdi Ringo - donosili upravo koncerti - a ne ploče. Osim toga, bili su prva rock-grupa koja je počela nastupati na stadionima, samo na stadionu Shea skupili su 56 tisuća obožavatelja. Kako je to zvučalo? Costello smatra da to nije bilo loše, činilo mu se da su jako sinkronizirani, međutim, Ringo priznaje da na stadionu Shea nije imao pojma što svira: “Udarao sam bubnjeve napamet, ništa nisam čuo, gledao sam samo micanje stražnjica Johna, Paula i Georgea i po tome određivao ritam”. Nije tada još bilo suvremene tehnike koja svakome na sceni omogućuje da čuje što se zbiva.

Zanimljiv sugovornik u filmu je 21-godišnji novinar Larry Kane s Floride, kojega je Epstein osobno pozvao na turneju. On isprva baš nije bio oduševljen, krajem prethodne godine ubili su Kennedyja, bjesnio je građanski rat za prava Afroamerikanaca, i oko Muhamadda Alija bilo je puno zanimljivog, međutim, njegov urednik nije htio ni čuti za druge teme, za njega su Beatlesi bili najveća stvar na svijetu. Kane nije požalio jer se sprijateljio sa svim članovima grupe, a bio je prisutan i kada su zaprijetili vlasniku dvorane u Jacksonvilleu na Floridi da ne žele nastupati pred odvojenom publikom, samo mješovitom. “Crnci su naši glazbeni uzori i sada bi trebalo podržati što ih ovdje odvajaju od bijelaca. U Engleskoj je tako nešto nezamislivo.” Tamnoputa dr. Kitty Oliver bila je na tom koncertu i osjećala se nestvarno: “Stajala sam pokraj bijelaca i nitko na to nije obraćao pažnju”.

Te 1964. Beatlesi su snimili s Richardom Lesterom svoj prvi film “A Hard Day’s Night” i sedam tjedana rada na njemu proteklo im je u trenu. Sve im je to bilo novo, s redateljem su odlično surađivali, ali kad je film postao hit, odmah su morali na drugi, vrlo primjereno naslovljen “Help!”. “Poslušajte riječi te pjesme - u pomoć, osjećam se grozno - to je bila stvarna situacija u kojoj smo se tada nalazili”, objašnjava Paul. Donekle ih je zabavilo to što su filmaši morali ispunjavati svaki njihov hir, poželjeli su snimati na Bahamima i to su i dobili, ali već ih je sve to itekako zamaralo. “Posjetio sam ih u ljeto 1965. u Americi”, kaže Larry Kane, “bili su vidljivo napušeni, posvuda ste mogli osjetiti miris marihuane.”

U jesen su dobili britanska kraljevska odlikovanja, u prosincu te godine izdali su album “Rubber Soul” koji Costello naziva potpuno drukčijim od svega što su Beatlesi dotad ponudili, a zatim uzeli odmor od tri mjeseca. Nastavili su nastupati na koncertima, ali ne zadugo. Obišli su već Australiju, Novi Zeland, Skandinaviju i tko zna koje sve zemlje ne, no po zajedničkom dogovoru koncerti više nisu bili nešto što ih je zanimalo. Posljednji su od njih ukupno 250 u tom razdoblju održali 1966. u Candlestick parku u San Franciscu. “Otad smo”, kaže Ringo, “sve manje stavljali u torbu Beatlesa, a sve više toga držali za sebe.”

Posljednji koncert

Uistinu, posljednji koncert, međutim, bio je onaj na krovu Apple Corpsa početkom 1969. zabilježen u dokumentarcu “Let It Be”: bilo je tada već očito da je to grupa “koja odluke ne donosi zajednički”, kakva je bila ona 1963. ili 1964. Ipak, to što sve faze njihove karijere i danas zanimaju publiku najveća je pohvala filmu “The Beatles: Osam dana u tjednu - godine turneja”.

ELIPSO

Izdvajamo