PIŠE NENAD POLIMAC

POVRATAK KINOTEKE: NEMA MJESTA SLAVLJU, TO JE UDAR NA FILMSKI ZAGREB Nejasno je što će Zagrebu Kinoteka kraj kina Europa i kina Tuškanac

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 18.03.2017. u 20:52

HANZA MEDIA

Uoči Nove godine Milan Bandić pojavio se u zagrebačkoj crkvi Sv. Blaža na uglu Prilaza Gjure Deželića i Primorske, došao je na proslavu stote obljetnice najstarijih hrvatskih božićnih jaslica s narodnim motivima autora Vojte Braniša, i ponašao se poput zakašnjelog Djeda Mraza. Kako je onda zabilježio ZG magazin, “gradonačelnik je rekao da je prije desetak dana posjetio župu, ali s jednim drugim razlogom te je najavio da će prva armiranobetonska kupola na ovim prostorima, a kojom se diči crkva Sv. Blaža, biti zaštićena, a prostor oko crkve uređen. Zauzvrat, ugovorom s Gradom Zagrebom bit će regulirano pitanje Kinoteke, koja će prema najavama gradonačelnika Bandića dobiti svoju prijašnju funkciju i ponovno postati važno odredište ljubitelja kinematografije”. Obraćanje javnosti Bandić je završio u svom stilu: “Kinoteku treba vratiti Zagrepčanima!”

 

Omiljena dvorana

Nije to zvučalo loše, pogotovo što svibanjski izbori nisu daleko i trebalo je i ovakvim potezima pokazati kako aktualni prvi čovjek Zagreba bdije nad potrebama svojih sugrađana. Omiljena dvorana poklonika filma u Kordunskoj 1, zgrade koja se naslonila u na crkvu Sv. Blaža, od kraja 60-ih bila je jedino mjesto gdje ste mogli gledati filmsku klasiku, imala je poseban ugovor s Jugoslovenskom kinotekom i crpila njezin bogati fundus, da bi 90-ih, nakon raspada Jugoslavije, kad se s Beogradom više nije moglo surađivati, postala svojevrsno art kino u kojem se tražila ulaznica više za kultne filmove “Psi iz rezervoara”, “Dim” i “Kraljica Margo”, a tu je potkraj desetljeća prikazan i prvi srpski film u poratnom razdoblju, “Rane” Srđana Dragojevića, ali s hrvatskim titlovima. Kinoteka je tada bila u najmu nekoć vrlo dinamičnog Zagreb filma, njegovi direktori su se u novom mileniju mijenjali kao na vrpci, primjereno političkim odnosima u gradu, sve dok tu funkciju nije počeo obnašati naš poznati redatelj Vinko Brešan. Dvorana je tada već jedva životarila jer je ne toliko udaljeno kino Tuškanac preuzelo ulogu okupljališta filmofila, Brešan je tome htio kontrirati ugovorom s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu, međutim, prekinuo je pregovore kad je doznao da je zgrada u Kordunskoj 1, zajedno s dvoranom, vraćena crkvi. Zadnja kino predstava održana je 5. prosinca 2005., igralo je “Slomljeno cvijeće” Jima Jarmuscha, na kojoj je skupilo simboličnih sedam-osam gledatelja.

Slogan “Kinoteku treba vratiti Zagrepčanima” zbilja nije zvučao loše, no dobri poznavatelji filmskih prilika u gradu znali su da tu nešto ne štima. U protekla dva i pol desetljeća gradska uprava nikad se posebno nije brinula za filmsku kulturu, a kad bi povukla i neki takav potez, bila je na to prisiljena. Recimo, 2002. grad je od zamirućeg poduzeća Kinematografi otkupio četiri kino dvorane, Europa, Tuškanac, Lika i Apolo te odmah počeo stvarati planove: “Ovo će biti jedno kazalište, ovo drugo, ovo plesni centar” i tome slično. Nijedno od njih nije bilo predviđeno da nastavi raditi kao kino. Da nije bilo pokojnog Ivana Ladislava Galete, profesora na Likovnoj akademiji, velikog eksperimentalnog umjetnika i neumornoga gradskog aktivista, sve bi na tome i ostalo, no on je zagalamio: “U Zagrebu nemamo Kinoteku, dvorana u Kordunskoj 1 to već odavno nije, dajte nam prostor u kojem će se prikazivati filmska klasika”. Uslijedile su polemike u medijima i javni istupi, pa se Gradska uprava pokolebala. Kino Tuškanac prepušteno je na upravljanje Hrvatskom filmskom savezu, koji je sa svojim filmskim programima ionako stalno gostovao u Kordunskoj, i Zagreb filmu. U početku je samo HFS punio svoje termine, u Zagreb filmu ionako nije bilo nikoga tko bi to mogao raditi, sve dok tamo direktor nije postao Brešan, koji je kino prepustio svojim kolegama kao puno kompetentnijima za tu vrstu posla. Ni tada grad Zagreb nije igrao fer, filmaši nisu dobili čitavu zgradu na upravljanje nego je stražnji dio pripao baru Hemingway, u kojem se noću okupljala posve drukčija klijentela, “zlatna mladež” iz domaćeg jet seta. Nije baš bilo lako u početku pratiti projekcije u kinu, jer bi kroz njega u mraku bauljali dostavljači Hemingwaya sa sanducima pića, no nakon nekog vremena pronađena su podnošljiva rješenja. Povremeno se stjecao dojam da je Gradskoj upravi važniji Hemingway nego kino Tuškanac, kad god bi u HFS-u zavapili da je zgrada u očajnom stanju i da je treba sanirati, dobili bi odgovor da oni financiraju njihove programe i ništa drugo. Nije im palo na pamet da uključe Hemingway u te probleme, koji bi ionako skupo morao plaćati to što je uljez u jednom od najživljih zagrebačkih kulturnih središta.

 

Novi skandal

Od 2004. Tuškanac ponovno radi, sa sve bogatijim programom sastavljenim od filmske klasike i suvremenih art filmova (tamo smo prvi put vidjeli opus Paola Sorrentina, u razdoblju dok još nije dobio Oscara, te veliku retrospektivu nedavno preminulog Seijuna Suzukija, prvu takve vrste u regiji), a u međuvremenu je izbio novi skandal. Gradska uprava trebala je 2006. odlučiti o prenamjeni kina Europa, javnost je upravo potresala afera oko kupovine gradonačelnikova stana, međutim, puno je veći kriminal bio to što se jedno od najstarijih prostora namijenjenih prikazivanju filmova u jugoistočnoj Europi namjeravalo pretvoriti u kazalište, navodno, drugu scenu Hrvatskog narodnog kazališta.

 

“Daj mi kino”

Filmaši su ovaj put bilo puno glasniji, pokrenuli su akciju “Daj mi kino”, poznati redatelji snimali su spotove o katastrofičnoj budućnosti bez najpoznatijeg gradskog kina, a inicijativu je naposljetku amenovao i sam Bandić. Kino je 2009. dobila na upravljanje Umjetnička udruga Zagreb film festival, neko je vrijeme trpjela gradskog uljeza, mali antikvarijat, ali se njega brzo riješila, bila je u puno povoljnijoj situaciji od Tuškanca jer je napravila vlastiti kafić koji je bio u funkciji kina i potpisala desetogodišnji ugovor s gradom o najmu tog prostora. Kino Europa danas je uz Tuškanac najeminentnije nezavisno zagrebačko kino, lani ga je posjetilo 125 tisuća gledatelja, a tada je dobilo i priznanje Europa Cinemas za najbolje europsko kino.

Nejasno je što će Zagrebu Kinoteka kraj kina Europa i kina Tuškanac, no očito su u gradskoj upravi imali svoje razloge koje su brižno skrivali od javnosti. Već prošle godine počela su govorkanja u tamošnjim kuloarima da nije dobro što Hrvatski filmski savez i Umjetnička organizacija Zagreb film festival vode najeminentnija gradska kina, ne bi li bilo bolje da taj posao preuzmu Centri za kulturu grada Zagreba? Dosta zastrašujući prijedlozi, jer spomenuti centri nemaju osobitu reputaciju, još 2014. bilo ih je 12 sa 110 zaposlenih, a njihov bi broj u međuvremenu narastao sa 14 na 152 zaposlena. Budžet im danas iznosi 35 milijuna kuna, recentna povećanja otišla su na plaće zaposlenih, a po jednoj ranijoj analizi Snježane Banović 30 milijuna košta njihov “hladni pogon” dok se za programe izdvaja samo tri milijuna kuna. Uostalom, jedan od centara za kulturu je i Dom Histriona na mjestu bivšeg kina Apolo, čija je zgrada na pet etaža progutala popriličan dio gradskog budžeta, i to ne samo onog za kulturu.

HFS i Umjetnička organizacija ZFF na razne su načine počeli dobivati signale nepoželjnosti. Zagreb film festival nekoć je bio miljenik gradskih vlasti, dobivao je potporu veću od milijun kuna, da bi ta u međuvremenu spala na 700 tisuća, otprilike koliko i puno jeftinijem Festivalu tolerancije Branka Lustiga, dok je Animafest na toj tablici najprivilegiraniji s potporom od 850 tisuća kuna (još toliko dobije od Hrvatskog audiovizualnog centra). U kino Europa počeli su zalaziti “skauti” iz Gradske uprave, najprije su od pročelnika Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove dobili dopis u kojem im se prijeti da obavljaju trgovačku djelatnost na nedozvoljeno velikom prostoru, prigovara se da ništa nisu napravili na restauraciji dvorane što su obećali (to nije točno, jer je upravo Grad izbjegavao sastanke na kojima bi se našla rješenja za saniranje čitavog tog kompleksa), a zatim ih se nešto kasnije obavještava da je zapravo sve u najboljem redu. Očito, pomutnju je izazvala nagrada za najbolje europsko kino, koja je po Gradsku upravu stigla u najnezgodniji mogući čas, no do 2019., kada Umjetničkoj organizaciji istječe ugovor o najamnini, ako Bandić i njegova ekipa ostanu na vlasti, ima još dosta vremena za nove poteze.

HFS opet ima nešto drukčije probleme. Njihovi uredi nalaze se iznad prostorija kina, a na središnjem dijelu, gdje je prijemna kancelarija, propao je strop. Krovište je sa svojim sanducima previše opteretio Hemingway i nitko se ne trudi da to popravi. Iz gradskog ureda uvijek jedan te isti odgovor, “mi vam financiramo programe, za zgradu se snađite sami”, pa kad navratite u tu institucije frapirani ste kako su inače lijepe prostorije nagrđene tom rupom u zidu. Da nešto ne štima, jasno im je bilo već i po tome što su im iz Grada odbijali potvrditi organizaciju ovogodišnjih Dana hrvatskog filma u kinu Tuškanac te pravili još svakojake poteškoće. Ovih su dana dobili dopis od istog Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove (datiran još od prije tri tjedna) u kojem se koristi formulacija upotrijebljena i dopisu kinu Europa, kako je grad Zagreb ostao bez velikog dijela prostora koji su u povratu imovine oduzete “za jugoslavenskih komunističkih vlasti” pa se sada treba racionalnije postaviti. HFS nije samo gradska briga - on ima jaku filmsku i izdavačku djelatnost - neka mu u svemu tome pomogne i država, a glede kina, taj prostor bi se mogao “koristiti za razne umjetničke i kulturne aktivnosti gradskih ustanova i programsku suradnju s drugim ustanovama kulture, umjetničkim organizacijama i udrugama grada Zagreba”.

 

Nejasni motivi

To je otprilike i odgovor na pitanje koji su motivi božićno-novogodišnjeg istupa Milana Bandića i pokliča “Kinoteku treba vratiti Zagrepčanima”. Treba im uzeti kino koje solidno funkcionira i zabilježilo je porast posjećenosti 2016. u odnosu na 2015. od 200 posto te dati dvoranu koja nije u upotrebi već 12 godina i koje se zorno sjećaju samo 50 i nešto godišnjaci i umirovljenici. Vođenje Kinoteke preuzet će Centar za kulturu i film August Cesarec (prostorije su mu iznad nekadašnjeg kina Kalnik na Črnomercu), šefica mu je Maja Jurić Ivoš, koja se odmah spremila na kadrovsko pojačanje i u siječnju raspisala natječaj za tri nova radna mjesta. Primjereno pravilima gradske uprave, natječaj je ispao strogo čuvana tajna tako da su se na njega javile jedino osobe za koje je bio i raspisan, među njima i Bruno Bahunek, koji je postao viši stručni suradnik za filmske programe. Očito, takva vrsta natječaja specijalnost je gradske uprave. Kada su u kinu Europa svojedobno raspisali natječaj za glasnogovornika, sa samo pola radnog vremena i plaćom od dvije tisuće kuna, dobili su 970 prijava. U Hrvatskom filmskom savezu tražili su pak suradnika u izdavačkoj djelatnosti, također s ne bog zna kakvom plaćom od 2.400 kuna, i bili donekle posramljeni jer su morali odbijati osobe s doktoratom. U Centru za kulturu bili su u puno povoljnijoj situaciji, tamo su natječaj objavili samo na svojoj oglasnoj ploči i web stranici koju malo tko otvara: tako su valjda i ostvarili jedinstven rekord da dobiju samo po jednu ponudu za tri radna mjesta.

Po nekim internim najavama, Kinoteka je trebala početi s radom krajem ožujka, za svečanu premijeru odabran je “Cinema Paradiso” Giuseppea Tornatorea (što nije bog zna kako inventivno, jer ga je u nekoj sličnoj prigodi već prikazivalo kino Europa), međutim, čini se ništa od toga jer pregovori sa crkvom oko najamnine dvorane još nisu dovršeni. Neće to biti jednostavan pothvat, dvorana je zapuštena, korištena za samo povremeno za sastanke i nastupe stand up komičara, nekadašnji domar, veliki zagrebački filmofil Božo Cerin upozorava da su tamo štakori veliki problem, jer su se gnijezdili između zidova, jednog sam i sam zapazio dok sam bio u tamošnjem kafiću, a potonji je poseban problem. Nekad ste u predvorju imali blagajnu, knjižaru i još koješta, a sada se posvuda proširio ugostiteljski objekt i još napravio posebnu terasu, pokrivenu ceradom izvana za razdoblja hladnog vremena. Hoće li se u novu dvoranu ulaziti izravno iz Kordunske (tamo gdje je nekada bio izlaz), također se ne zna. Ne zna se ni u kakvom su stanju stolice, ali Korana Sutlić, kolegica iz Jutarnjeg lista, rekla mi je da čitava dvorana izgleda dosta neugledno. Kada je Kinoteka prije 12 godina zatvorena, Zagreb film je otpremio 35-mm projekcione aparate na Novu Ves, u međuvremenu se tehnologija poprilično promijenila pa će nova Kinoteka, ako želi raditi svakodnevno (a to je također upitno, možda se odluče samo za projekcije vikendom i još ponekad tijekom tjedna), morati raspisati natječaj za nabavu nove opreme. Odakle im program? To također nije poznato, no Bahuneka, novog višeg stručnog suradnika za filmske programe, privremeno su smjestili u prostorije Hrvatskoga filmskog saveza u kinu Tuškanac, pa možda tamo nešto više dozna o tome kako bi se mogla voditi Kinoteka.

 

Nova pobuna

Zašto bi netko zatvarao uspješnu kino-dvoranu i zamijenio je novom koja će teško postići takvu reputaciju? Odgovor je krajnje banalan. O čemu se najviše skrbi naša sredina kada je kultura u pitanju? Naravno, o kazalištu. Na razgovoru o kulturi koji je ovih danas upriličila kandidatkinja za gradonačelnicu Sandra Švaljek dominantna tema bile su potrebe kazališta. Bez prostora će uskoro ostati Teatar Exit Matka Raguža, jer je zgrada u Ilici 208 u povratu imovine, a to se zna bar godinu dana. Za sudbinu Exita zainteresirana je i šefica Centra za kulturu i film “August Cesarec” koja je tamo nekad radila, a tko zna kako su još premreženi interesi čelnika tog teatra, ne tako davno jednog od najpopularnijih u Hrvatskoj, s Gradskom upravom. U svakom slučaju, vrlo je vjerojatno da će oni preuzeti kino Tuškanac i da će filmaši opet biti na gubitku. Bandić će ih upozoriti da nije baš tako, ipak im je on vratio Kinoteku, no u odnosu na kino Tuškanac, ovdje zbilja vrijedi poslovica “s konja na magarca”. Osim, dakako, ako se filmaši još jednom ne pobune i ne pritisnu Gradsku upravu da transparentnije posluje i prestane favorizirati kazalište na račun filma.

Iz drugih medija