Direkcija mletačkog Bienala objavila je u utorak kako je film hrvatske debitantice Hane Jušić “Ne gledaj mi u pijat” uvršten u program festivala u Veneciji koji počinje 30. kolovoza.
Prvi film redateljice iz Šibenika igrat će u popratnom programu Venice Days, ili Giornate dei autori, koji približno odgovara onom što je u Cannesu Dvotjedan redatelja.
Najveća nada
Ulazak na Mostru 33-godišnje debitantice jedan je u nizu uspjeha hrvatskih filmova koji sve češće ulaze na A festivale. Te uspjehe ne treba ni precjenjivati, ni podcjenjivati. Hrvatski filmovi još ne ulaze u natjecateljske programe “top 3” festivala. Mi još uvijek nemamo stvarnu redateljsku zvijezdu kakvih, recimo, Mađari ili Rumunji imaju. Naši filmovi na velikim festivalima obično su još u popratnim programima. Najčešće smo prisutni u Berlinu, koji se kao festival tradicionalno više zanima za europski istok. Ali, sva su ta pojavljivanja postala tako učestala da očito nisu više slučajna. Do pred nekoliko godina hrvatski je film bio bolno nevidljiv. Sada definitivno više nije tako.
Ulazak filma Hane Jušić naizgled se doima kao još jedan od takvih malih, ali slatkih uspjeha. No, u ovom slučaju nije riječ samo o tome. Venecijanska premijera Jušićkinog filma mogla bi lako ostati upamćena kao prvi inozemni iskorak jedne sasvim nove estetike i jedne nove generacije autor(ic)a koje/i pristižu iz Hrvatske.
Recentni uspjesi hrvatskog filma - bili veliki ili mali - bili su vezani uz jedan neveliki krug redatelja srednje generacije koji su u igrani film ušli ili 90-ih (Ogresta, Brešan) ili su se afirmirali na samom početku naredne dekade (Sviličić, Matanić). To su režiseri srednjih godina koji su formirani u kinematografiji u kojoj je glavna tema neizbježno bio rat. Filmom Hane Jušić na svjetsku scenu prvi put izlazi naraštaj novih hrvatskih autor(ic)a rođenih na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine. Riječ je o generaciji koja je doslovno poratna i posttranzicijska, a takve su im i teme. Ujedno, riječ je o generaciji u kojoj na sjajan način dominiraju žene.
Hana Jušić (1983.) i do ovog je uspjeha važila za najveću nadu te generacije, pa ju je upravo Jutarnji nekoliko puta izdvajao u izborima nadolazećih nada našeg filma. Pažnju je skrenula kratkim filmovima “Zimica”, “Terarij” ili “Da je kuća dobra i vuk bi je imao” te filmovima u surežiji s drugom istaknutom nadolazećom redateljicom, Sonjom Tarokić (“Pametnice”).
Žene u prvom planu
Filmovi Hane Jušić radikalni su i neugodni, puni nemotivirane okrutnosti, obiteljske ili društvene opresije. Njene junakinje često su žene izvrgnute agresivnom patrijarhatu, ili pak čistoj zloći. No, u njenim filmovima nema nevinih. U njima Alan Ford susreće feminizam, a dalmatinska groteska Marka Uvodića ili Ive Brešana križa se s radikalnom filmskom poetikom jednog Gaspara Noéa. Filmovi Hane Jušić su mračni, crnohumorni, bizarni i vizualno neobični.
Film “Ne gledaj mi u pijat” priča je o jednoj šibenskoj obitelji koja živi stisnuta u nevelikom socijalističkom stanu. Glavna junakinja filma (naturščik Marija Petričević) osamljena je djevojka koja radi kao medicinska sestra. Kao jedina zaposlena, na grbači nosi cijelu obitelj: tupog brata (Stijepo Butijer), lijenu majku (Arijana Čulina) te oca (Kićo Burić) koji je bivše jugoslavensko vojno lice i prilični tiranin. No, otac dobije moždani udar, što mijenja dinamiku kućanstva. Netko je ovih dana svijet tog filma opisao kao svijet u kojem “tiranski patrijarhat provode žene”.
Film Hane Jušić pojavio se u trenutku kad je u europskom filmu pitanje rodne (ne)ravnopravnosti postalo ozbiljna politička tema, jer je europski film i dalje uvelike “mačo-klub”. Nove hrvatske redateljice nisu sklone nikakvom rodnom kolektivizmu, a sama Jušić je na pitanje postoji li hrvatski ženski val svojedobno odgovorila “jedino što mi imamo zajedničko je pička”. Ali, nije nezanimljivo što upravo u trenutku malog rodnog prevrata u eurofilmu iz Hrvatske stiže naraštaj autor(ic)a u kojem uočljivo dominiraju žene. Među njima se Hana Jušić i dosad izdvajala. Sada je prva probila led. Nemojte se iznenaditi ako to bude početak jedne sjajne filmske priče.