Dalibor Matanić i Dean Šoša, umjetnički savjetnici za dugometražni igrani film Hrvatskog audiovizualnog centra, pozvali su se na pokojnog portugalskog velikana Manoela de Olivieru koji je režirao i nakon stote obljetnice kako bi opravdali svoje odluke koje su - za naše prilike - dosta neobične: po prvi puta su dvije od tri najveće potpore - 4 milijuna i 200 tisuća kuna - dobili redatelji u poodmakloj dobi, Antunu Vrdoljaku je 85 godina, a Veljku Bulajiću čak 88. To iznenađuje stoga jer smo navikli da danas kinematografijom vlada srednja generacija redatelja - uglavnom onih između 30 i 60 godina - dok se oni stariji (uz poneku iznimku) i ne javljaju na taj natječaj, jer su svjesni da na njemu ne mogu proći. Treću potporu dobio je Ognjen Sviličić, koji sa 45 godina predstavlja prototip poželjnog suvremenog hrvatskog filmaša.
Vrdoljakov ‘General’
Da sve ne počiva na starima, nastojalo se dokazati i potporama debitantima, Juri Pavloviću, redatelju nagrađivanog kratkog igranog filma “Piknik” (prestižna Europska filmska nagrada), te Simonu Bogojeviću Narathu, inače zapaženom animatoru, no njihove odobrene svote su znatno niže, 2,800.00 odnosno 3,200.00 kuna (Narath je dobio nešto više jer snima povijesni spektakl o Ilirima). Debitantima vrvi i triptih “Duboki rezovi”, među njima je i redateljica Dubravka Turić, nagrađena lani u Veneciji za svoju kratku “Belladonnu”. Naizgled, sve je u redu, postignut je idealan omjer filmaša najrazličitijih generacija.
A opet, nešto je neobično. Vrdoljak već dugo najavljuje svoj projekt “General”, biografski film o Anti Gotovini u kojem će naslovnu ulogu igrati njegov zet Goran Višnjić, i tek ga je nedavno prijavio na natječaj, kada je postalo izvjesno da će se promijeniti garnitura na vlasti. Da je to napravio prije dvije-tri godina, dok je politička klima bila drugačija, pitanje je da li bi samo tako prošao. Sada je vrlo siguran u sebe kada se njegov HDZ opet vratio, dok je Hrvoje Hribar, šef HAVC-a, koji je nekad uživao bezrezervnu podršku ministrice kulture Andree Zlatar, postao jako nesiguran.
Bulajić na popravnom
Tih 4 milijuna i 200 tisuća kuna za Vrdoljaka su “sića”, treba mu još bar tri-četiri puta toliko da bi snimio epski spektakl kakav je zamislio, međutim, to će valjda izvući od Hrvatske televizije.
Kako ne bi ispalo da se Hribar uplašio Vrdoljaka, odobren je projekt i Bulajiću koji se svojedobno žalio da mu se šef HAVC-a ne želi javiti ni na telefon. Njegov “Bijeg do mora” razmjerno je komorna drama o njemačkom vojniku koji pokušava pobjeći od partizana u istarskom bespuću, započinje i romansu s mještankom koja ga sklanja od progonitelja, ali projekt dosad nikako da prođe. Dorađivan je i prepravljan, možda je sad po ukusu umjetničkih savjetnika, uostalom, i Mataniću je svojedobno “Zvizdan” vraćan na popravak da bi kasnije trijumfirao u Cannesu. Možda, a možda je prihvaćen i stoga da se ispere neugodan okus straha od Vrdoljaka.
Komercijalni projekt
“General” svakako zaslužuje prolaz jer je u pitanju vrlo komercijalan projekt, ukoliko njegov tvorac ne napravi predugačak film (“Duga mračna noć” trajala je tri sata i skupila osrednjih 30 tisuća gledatelja, ali je zato napravila lom čim je emitirana kao serija). Ipak, Vrdoljak baš nije tip autora kojeg obožavaju predstavnici novog hrvatskog filma ušančenih u HAVC-u. Kada je “Duga mračna noć” 2004. nezasluženo trijumfirala u Puli, Zlatna arena trebala je pripasti ili filmu Arsena Antona Ostojića “Ta divna splitska noć” ili Sviličiću za “Oprosti za kung fu”. Takve uvrede ceh ne zaboravlja.
Svakako je zanimljivo tko je prošao, no još je zanimljivije tko nije prošao. Ivona Juka prijavila je novi projekt, valjda je to bilo prebrzo nakon što nas je lani ugodno iznenadila s “Ti mene nosiš”, Dejan Aćimović još je prošlog ljeta snimio cjelovečernji film za djecu i pokušao ga prošvercati kao projekt u radu, no u to nikog u HAVC-u nije uvjerio, a među otpisanima se našao i Arsen Anton Ostojić, čiji se “Halimin put” nedavno našao na programu prestižnog kablovskog kanala Cinemax.
Najveći hit
Ipak, najveće je iznenađenje što nije odobren novi projekt Vinka Brešana. Jasno je zašto je Sviličiću odobren “Bog u cipeli”, prethodni film “Takva su pravila“ snimljen je 2014. i prikazan u pratećem venecijanskom programu Horizonti, što je dostatan razlog da autorski suviše dugo ne miruje, međutim, Brešan je godinu ranije napravio “Svećenikovu djecu”, najveći hit u hrvatskim kinima nakon njegove tragikomedije “Kako je počeo rat na mom otoku”, imao je zapaženu svjetsku kino distribuciju, što dosad nije uspjelo nijednom hrvatskom filmu, nominiran je i za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najbolje komedije, a govorkalo se i o stranim verzijama iste priče. Po svoj logici, morao je dobiti novi film pa da mu je i scenarij vrlo slabašan, no u to je teško povjerovati, jer je opet surađivao s pouzdanim dramatičarom Matom Matišićem. Je li opet u pitanju strah od HDZ-a koji podržava klerikalnu struju nesklonu tome filmu? Tko zna, ali bilo bi dobro da se politika i kinematografija ne miješaju u tolikoj mjeri.