Film o staricama iz zabita alpskog mjesta Daone koje u životu mora nisu vidjele, a silno su to željele, te su se jedan dan, osokoljene, spontano, nakon sastanka u klubu umirovljenika, odlučile organizirati crowdfunding kampanju ne bi li skupile novac i otišle na hrvatski Ugljan, upravo je krenuo u distribuciju po hrvatskim kinima.
Te su jednostavne žene u svojoj Italiji postale nacionalne zvijezde jer su poslale životno prijemčivu poruku - da od snova ne valja odustajati, čak i onda kad mislite da je vaše vrijeme odavno minulo i da to što se priželjkivali, a niste ostvarili, pripada nekom drugom vremenu na koje više, čini vam se, nemate pravo.
Priča o hrabrosti
Gospođe u 70-ima i 80-ima fotografirale su se, među ostalim, i za kalendar, pekle torte, primale novinare, radile sve i svašta ne bi li - vidjele Jadran. Većina njih su udovice, život provele ustajući u praskozorje, držeći kuću i okućnicu, čekajući muževe da se vrate iz lokalna rudnika, kuhajući djeci palentu.
Autorica, redateljica Katia Bernardi, u razgovoru za Jutarnji list kaže da je tražeći temu za film odlučila pronaći bajku 21. stoljeća, istinitu, zabavnu i dirljivu. “Tražila sam priču iz male sredine, jednostavnu, s realnim likovima. Volim se baviti ljudskim snovima, opsesijama, strastima. Nakon mnogo godina fokusiranja na socijalne i povijesne dokumentarce, htjela sam priču koja ima komične elemente i prizvuk bajke. Kad sam 2014. srela stare gospođe iz Daonea i čula da većina njih nikada nije vidjela more, poželjela sam ispričati tu priču u kojoj je poezije, ironije... Osjetila sam posebnu energiju tih žena koja dolazi od života u tim surovim planinama, podneblje ih je učinilo jakima.”
Od tih je žena, koje se cijeli život nisu maknule iz alpskog mjestašca, redateljica, priča - učila o hrabrosti. “Nema kod njih rezignacije, ne boje se one uzeti stvar u svoje ruke, ruše stereotipe i predrasude. Ima u njih lakoće, šarma i tog stava da nikad nije prekasno. Mislimo da stari ljudi nemaju snove ili želje jer da je u toj dobi kasno za takvo što. To nije točno. Današnje generacije starih ljudi vole se zabavljati, puno pričaju i imaju puno snova.” Funne, imenica koja na lokalnom dijalektu znači žene, baš te žene su dobra ilustracija tih novih seniora.
Radeći s njima, priča redateljica, “bila sam kći, unuka, redateljica, bilo je to miješanje uloga. Bilo je tu prepirki i lijepih trenutaka, smijeha i teškoća”.
Jedan od najuzbudljivijih jest kad se gospođe, konačno, dokopaju mora i krenu ga dotaknuti, osjetiti, ući u vodu. One kao da s jednog otoka, onog svog, usred planina, putuju na drugi, ovaj put na - more, na Ugljan. I makar je na Ugljanu pržilo sunce, a temperature bile oko 40 stupnjeva, gospođe u početku redom odbijaju staviti šešir. Naime, s njima je došla i lokalna frizerka, sve imaju fen frizure i ne pada im na pamet dopustiti da im sad neko pokrivalo za glavu uništi uvojke.
Blještave haljine
Dok se snimao film, jedna od žena iz sela proročanski je rekla redateljici: “Katia, ako jednog dana budemo pozvane s tobom na neki filmski festival, morat ću si kupiti nekakvu lijepu, blještavu haljinu. Ali ja ću u torbicu staviti komadić palente, jer... nikad ne znaš”. I doista, funne su šetale crvenim tepihom, u večernjim haljinama za vrijeme premijere na filmskom festivalu u Rimu.
O bakama koje idu vidjeti more na koncu je napisana i knjiga, u Italiji se odlično prodaje, upravo je izašlo treće izdanje, a u pripremi su i španjolski te njemački prijevodi.
“Makar se zbiva u nepoznatom talijanskom gotovo pa selu, film se dojmio ljudi diljem svijeta, možda stoga što govori o općoj temi koju možete vizualizirati i bilo gdje drugdje”, govori Bernardi.