Vitezova “Televizija budućnosti” u biti je razigrani vremeplov

Za redatelja koji je napravio vrlo uspješan 25-minutni dokumentarni film o digitalnoj televiziji, nazvan “Televizija budućnosti”, Ivan Goran Vitez ima poprilično konzervativan ukus. Gledanje televizijskog programa na tabletu ili mobitelu?

Može, zašto ne, ali ako je u blizini plazma ili LCD, radije će koristiti tu mogućnost. Što najradije bira na televiziji? Sportske programe, tu se bar nikad ne zna kako će što završiti. Odnedavno je dobio prošireni paket MAXtv-a i čini mu se da bi kanal HBO u njemu mogao biti glavni zgoditak. Zna što su dobre serije i uvjeren je da ih tamo ima najviše.

Svježe ideje

Kada su mu predložili da napravi film u produkciji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma, odmah je pristao, već je bio na glasu po svojoj brzini, profesionalnosti i svježim idejama. Uostalom, svoj prvi dugi igrani film “Šuma summarum”, koji danas uživa kultnu reputaciju, napravio je za razmjerno skromnih dva milijuna kuna, unatoč tome što je angažirao popriličan broj glumaca i snimao na nekoliko lokacija. Drugi film “Narodni heroj Ljiljan Vidić” imao je već pristojan budžet, ali i vrlo solidnu gledanost (skoro 55 tisuća gledatelja): bilo mu je drago kad sam mu rekao da mi je taj film - po mom sudu ipak slabiji od “Šuma summarum” - bolji od Kerempuhove kazališne predstave u režiji Krešimira Dolenčića, jer se ipak vidi da je iste scene realizirao puno kreativnije.

Film o digitalnoj televiziji koncipirao je kao svojevrsni vremeplov, televizija budućnosti tek dolazi, moći ćemo je gledati na tabletima i mobitelima, no kako je to bilo u samim počecima i kasnijim razdobljima? Zato je odabrao 13 televizijskih veterana različitih generacija - od Olivera Mlakara do Roberta Knjaza - koji su nizali zgodne anegdote iz svoje karijere. Ksenija Urličić je, recimo, priznala da je postala plavuša kada su 1971. uveli televiziju u boji, jer su je uvjerili da tako puno bolje izgleda na ekranu. Meteorolog Milan Sijerković ispričao je kako je 60-ih prognozirao lijepo vrijeme, a spikerica, legendarna Gordana Bonetti, znakovima mu je pokazivala da se po krovu televizijskog studija jasno čuje da pljušti kiša. Sve njih je svojim komentarima povezivao Đelo Hadžiselimović, vjerojatno najpopularniji urednik u povijesti HRT-a, koji je postao neka vrsta branda.

Namjenski film?

Vitezov se film, unatoč živahnim i dobro raspoloženim gostima, mogao pretvoriti u nešto prilično rutinski, kako razigrati cjelinu u kojoj su jedini sadržaj tzv. “talking heads”? Našao je vrlo zgodno rješenje u poigravanju formatima, čas ste uvjereni da gledate snimku s televizije, ali se vrlo prelazi u realnu reportažnu sliku. Majstore kvizova - Tarika Filipovića, Mlakara i Joška Lokasa - razdvojio je na tri televizora i tek što ste pomislili da su snimani odvojeno, oni su se počeli dodirivati s ekrana na ekran, očito je bilo da su u istoj prostoriji. Đelo je svojim prerušavanjima i ležernošću svemu davao poseban štih, tako da vam nijednog trenutka nije dosadno.

Nikad u 25 minuta niste vidjeli toliko različitih televizora u bar desetak prostora. Đelo je pokazao crno-bijeli RIZ-ov televizor na kojem je s roditeljima 60-ih godina uronio u novo doba. Knjaz je pak glačao mali televizor igračku, koju je dobio u tko zna kakvoj prigodi. Naravno, tu su bile i plazme bez kojih je danas nemoguće zamisliti suvremeno domaćinstvo.

Vitez mi priznaje da ne zna što je napravio. Je li to namjenski film? Odgovaram mu da nisam siguran, no da je najvažnije da ga je dosad već pogledalo više od 200 tisuća gledatelja.