Kad sam ozbiljnije počeo slušati muziku, u srednjoj školi, kad se to uobičajeno počinje, generalno se vjerovalo da je njegova zvijezda na zalasku. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Bob Dylan je snimio niz čudnih ploča koje su i publika i kritika prezirali. Njegova “Shot of Love” djelovala je gotovo ubogo kraj Waitsove “Swordfishtrombones”. On je bio kršćanski pjesnik, nešto kao Neven Jurica i Ivan Tolj, gnjavator čije su pjesme o grijehu i iskupljenju bile savršeno nepotrebne kraj pjesama Talking Headsa, Smithsa, New Ordera i drugih uzbudljivih muzičara toga vremena. Gledajući ga s Keithom Richardsom i Ronom Woodom na Live Aidu, u neugodnoj epizodi koja će u povijesti rock’n’rolla ostati zabilježena kao službeno najgori koncertni nastup ikad, nisam bio jedini koji je kazao: “Zaboga, Dylane, vrati se u grob iz kojega si ispuzao”.
On mi je, kao i mnogima u mojoj generaciji, došao kasnije. Imao sam skoro trideset kad sam zapravo otkrio Boba Dylana, zakoračio u njegov opus mimo onih desetak pjesama koje svi znaju, a počelo je s “Time Out of Mind” iz 1997., pločom teške, sumorne ljepote. “Time Out of Mind” raznijela mi je glavu sačmaricom. Slušao sam je opetovano, neumorno, kao začaran, bezbroj puta, pa i dandanas je se ne mogu nasititi. Mrzim kad me netko nazove usred zadnje pjesme, a kao za vraga uvijek netko nazove usred zadnje, šesnaest minuta duge “Highland”, najdulje pjesme koju je Dylan ikad snimio.
I tu mi se sve otvorilo, njegova muzika je probila branu i čitavog me preplavila. Stotine pjesama koje su istinitije od ičega opisivale što mi se događa. Bob Dylan imao je najmanje jednu o svakom osjećaju koji sam ikad osjetio. Nalazio sam pjesme kao čokoladice u vrtu u uskrsno jutro, skrivene negdje na polovinama B strana ploča “Another Side of Bob Dylan”, “Blonde On Blonde”, “Empire Burlesque”, “Basement Tapes”... Naknadno, godinama prekasno, posramljeno sam shvatio da mu je čak i “Shot of Love” bila izvanredna.
Ostao sam ipak vjeran prvoj ljubavi. “Time Out of Mind” i dalje mi je najdraža, uz bok s “Love and Theft” i “Modern Times”, pločama s kojima dijeli senzibilitet i koje se danas općenito drže trilogijom zrelog Dylana. Utučenog, zlovoljnog, zgađenog, režećeg starca s vlagom u kostima. Naprosto, kako sam često nesretna i sjebana osoba, utješno mi je znati da nisam jedini.
I kritičari i publika gotovo su bez iznimke skloniji ranijim, mladenačkim djelima rock umjetnika, i to obično ima smisla. Rijetko koga starost tako okrutno ošine kao rokere. Pa i Dylan će sam priznati kako odavno nema autorsku svježinu i hitrost uma kakvu je imao u šezdesetima, ali to je, po mom mišljenju, glupost. Bob Dylan, poznati lažljivac, kenja kvake. Njegovi su stihovi i u poznijim godinama skladni i točni, a rime neočekivane, domišljate, luckaste. Poslušajte, uostalom...
“Well, the emptiness is endless, cold as the clay
You can always come back, but you can’t come back all the way”.
Ovo je iz pjesme “Mississippi”, čijih je nekoliko posve dobrih verzija bez jasnog razloga odbacio dok je radio na “Time Out of Mind”, da bi je objavio nekoliko godina kasnije na ploči “Love and Teft”. U međuvremenu ju je dao Sheryl Crow. Samo ove dva stiha, ako mene pitate, vrijedna su nagrade Švedske kraljevske akademije, ovo o praznini što je beskrajna i hladna poput gline i ova ljupka igra riječi koju sa svojim sumnjivim stihoklepačkim darom radije ne bih prevodio. Uvijek kad slušam “Mississippi” čekam ovaj distih u samom finalu pjesme i on me svejedno iznenadi, zgrane me Dylanov doživljaj egzistencijalne uzaludnosti i besmisla.
Jednom, dok sam bio mlađi, znalo me je začuditi zašto se netko poput njega, netko tako uspješan, bogat i voljen poput njega, tako jadno osjeća. Danas znam da je to neizlječivo. Nesreća mu je suđena. To je jednostavno prokletstvo u kojemu Bobu Dylanu ni najsjajnije svjetsko postignuće kao što je Nobelova nagrada neće ozbiljnije pomoći.