Grupu Auguste prije svega čine njih dvije: Gordana Marković (vokal, gitara), Ivana Lulić (vokal), a uz njih su i Tomislav Leko (klavijature), Jerko Jurin (bubanj), Marko Radić (bas gitara i Gordan Dragić (gitara).
Čim su se pojavili na sceni, osvojili su srca glazbenih sladokusaca, a evo što su nam Gordana i Ivana rekle povodom svojeg skorašnjeg nastupa na Špancirfestu.
Možete li nam reći gdje se trenutno nalazite u svojoj glazbenoj karijeri? Fokusirate li se na nastupe uživo, na pisanje pjesama za novi album i sl.
Gordana: Teško je odrediti granice između ovih faza, ali rekla bih da je pisanje pjesama za novi album lagano pri kraju, a fokus se prebacio na uvježbavanje pjesama za snimanje u studiju. Nastupamo što više možemo, ali u različitim formacijama. Nedavno smo, recimo, imale prvi nastup s našim basistom Markom, ali na kontrabasu! Ponekad s nama ide samo Jerko na bubnjevima, ili Gordan Dragić na drugoj gitari. To onda svaki nastup čini malo drugačijim i nastojimo zvuk prilagoditi mjestu na kojem sviramo.
Od izlaska vašeg posljednjeg albuma prošlo je nešto više od 10 mjeseci, kako ste zadovoljne njegovim uspjehom?
Gordana: Kad se sve zbroji, mislim da se slažemo u tome da smo zadovoljne. Napravile smo najbolje što smo mogle i znale u tom trenutku! Nikad ne treba biti perfekcionist u toj mjeri da ti to stopira razvoj. To je naš prvi album, prve autorske pjesme, i mnogo toga smo naučile i skupile iskustva za daljni rad.
Ivana: Baš sam danas negdje pročitala da se treba osvrtati jedino ako želimo provjeriti koliko smo daleko stigli. Možda bi sada neke stvari učinile drugačije nego onda, no sama činjenica da nam je debitantski album na godišnjim listama najboljih albuma zauzimao vrlo visoka mjesta govori mnogo. Postavile smo si visoko ljestvicu i svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo.
Jeste li ostvarile sve što ste htjele?
Gordana: Interesantno je da sve što zamislimo, nekako u skoro vrijeme i ostvarimo. Nastupale smo tako na Medvedgradu, u šibenskom HNK, evo, sada nam slijedi Špancirfest… Samo treba biti strpljiv i raditi. Ponekad nešto jako želiš, a nisi baš niti spreman za to. Mislim da nam se stvari slažu baš nekako u pravo vrijeme kad smo za njih i spremni kao bend.
Koje su pjesme do sada najbolje primljene?
Ivana: Sve su se naše pop pjesme u nekom trenutku pronašle u društvu najemitiranijih pjesama na nacionalnoj HR TOP 40. Radile smo i neke eksperimente pa smo kao singlove objavile pjesmu ''Tražiš neki razlog'' koja je u swing jazz maniri, ili primjerice ''Sad si tu'' koja je prava akustična minijatura, no nažalost, Hrvatska je ipak premala za takve eksperimente na radiju. ''Budiš more'' je dosad naša najjača pjesma koja svira kad god okrenemo radio ili odemo u dućan u shopping.
Koje najviše volite svirati uživo?
Ivana: Najviše volim izvoditi nove pjesme koje još nismo ni snimili. Volim vidjeti reakciju publike na njima nepoznate melodije. Ako im uhvatimo fokus, to znači da su dobre.
Koja pjesma je najviše iznenadila vaše fanove?
Ivana: Uh, pa evo, čini mi se da pjesma ''Ruke'', naš sljedeći singl koji izvodimo u sklopu Karlovačko RockOff festivala, iznenađuje jer su nas ljudi percipirali kao easy listening izvođače, a aranžmanski smo se baš razmahali u ovoj pjesmi.
Možete li izdvojiti jednu koja je najrazličitija od vaših ostalih pjesama?
Ivana: Baš drukčije i posebnije pristupamo stvaranju novog albuma i taman kad pomislimo da smo stvorile jednu posve drugačiju pjesmu, napišemo još jednu i opet pomaknemo granice.
Nastupate na Špancirfestu; Možete li nam opisati po čemu je taj festival odnosno taj nastup drukčiji od drugih?
Gordana: Posjećujem Špancirfest već godinama i to je zaista festival koji obiluje sadržajima, jako ga volim. Tu se uvijek da pronaći nešto novo i zanimljivo. Što se samog nastupa tiče, dolazimo u punoj bendovskoj postavi!
Ivana: U Varaždinu se tih dana u zraku osjeti baš neka posebna festivalska atmosfera! Svi su susretljivi i ljubazni, željni dobrog provoda. Još od posljednjeg varaždinskog nastupa nosimo tako lijepi osjećaj sa sobom da jedva čekam to ponoviti!
Opišite kako je to nastupati u manji klubovima nasuprot velikih festivala.
Gordana: Iskreno, uvijek sam se malo bojala nastupa na velikim festivalima, a onda se dogodio Mostar Summer Fest ove godine i totalno sam promijenila mišljenje. Mislim da sam imala taj strah jednostavno zato jer nikad nismo nastupili na takvom jednom događaju, međutim publika je odlično reagirala! Manji klubovi su intimniji, ljudi su bliže i najčešće je jako lijepo nastupati u takvim prostorima.
Koji su vam nastupi najdraži, oni pred puno ljudi ili pred malo, veliki prostor ili nešto manji?
Ivana: Najdraži je nastup onaj kad uspijemo napraviti sinergiju s publikom. Dogodilo nam se to i na festivalu i na intimnom nastupu. Ako odsviramo nastup, a to se ne dogodi, cijelu večer imam osjećaj da onda nisam dala najbolje od sebe.
Možete li izdvojiti jedan od svojih dosadašnjih nastupa kao najdraži?
Gordana: Izdvojila bih nastup u dvorištu varaždinske Gradske vijećnice ove godine. Ljudi je bilo taman, stotinjak, ali se sve nekako posložilo kako treba, zvuk, ljetna večer i prekrasan ambijent.
Ivana: Zaista, to ne govorimo zato što se sada vraćamo, no te je večeri baš sve bilo onako kako treba biti. I sjajan je osjećaj kada netko zaluta na naš nastup i onda ga apsolutno uspijemo pridobiti.
Pišete li pjesme o osobnim iskustvima? Koliko se osobnih iskustava može pronaći u svakoj vašoj pjesmi? Što dolazi prvo - glazba ili riječi?
Ivana: Baš su sve pjesme napisane po osobnom iskustvu. Možda sam se malo previše fokusirala na ono što me mučilo, no pokušavala sam shvatiti svoje postupke, a i tuđe. Pokušavala sam shvatiti što se dogodi kad osjetimo ljubav, što se dogodi kad je uzvratimo, povrijeđenost, bol zbog odbijanja, slike koje stvaramo o drugim ljudima, izlike koje izmišljamo, kada gubimo sebe, a kada rastemo. Možda se čini da se jedna tema provlačila kroz sve pjesme, no opet, svi smo doživjeli ljubav u nekom obliku, tako da kroz naše pjesme ljudi prepoznaju i neka svoja iskustva. Na koncu, svi želimo biti voljeni onakvi kakvi jesmo.
Kako ste se odlučili svirati glazbu koju svirate, u žanrovskom smislu? Je li to došlo podsvjesno ili ste svjesno odabrale takav izričaj?
Gordana: Kada radim glazbu, isključivo se vodim za time da mi se to sviđa. Zaista se ne opterećujem žanrovima. Volim istraživati različite glazbene stilove i tako širiti znanje, tako da je finalna pjesma rezultat svega toga… Tu mislim na melodiju i akorde. Što se aranžmana tiče, to je rezultat zajedničkog rada s bendom.
Ivana: Šest nas je u bendu i mislim da ne bismo mogli pronaći neki koncert na koji bi zajednički otišli. Toliko smo svi različiti što se tiče glazbenog ukusa, no valjda je upravo to čar, da svatko aranžmanski pridonese pjesmi. Debitantski album smo stvarale zajedno s našim producentom Tomislavom Šuškom, no novi album radimo isključivo bendovski i čuje se velika razlika u zvuku.
Je li glazba vaš primarni posao ili je ona nešto kao dodatni izvor prihoda ili hobi?
Gordana: Glazbom se bavim najviše i smatram ju vrlo važnom sastavnicom svog života. Nije mi teško raditi i neke druge poslove jer sam sretna kako napredujem s glazbom i koliko od nje zarađujem. Glazba me prati od najranijih razreda osnovne škole, ali tek sam u srednjoj školi ozbiljnije odlučila pristupiti učenju gitare i pjevanju. Na prvoj godini faksa upisala sam i školu pjevanja kod prof. Mirele Brnetić baš s ciljem da savladam tehniku pjevanja, ali i da se povežem drugim ljudima u glazbi i krenem javno samostalno nastupati.
Ivana: Kada sam upisala apsolventsku godinu, postala sam svjesna da ću morati pronaći posao kako bih ostala živjeti Zagrebu. Tada mi još uvijek nije bilo na pameti da bih mogla biti ''prava'' glazbenica jer, iako sam voljela glazbu, više sam se smatrala ljubiteljem glazbe. Zato sam, kao prava marketingašica, kontaktirala diskografske kuće jer sam znala da ću moći sjediti 8 sati u uredu jedino ako će posao biti povezan s glazbom. Nisam ciljala visoko. Željela sam krenuti od početka, naučiti cijeli proces kako bih razumjela glazbeni biznis. Poslala sam upit za posao svakoj većoj diskografskoj kući želeći raditi bilo što, makar to značilo pakirati CD-e u skladištu. Prva diskografska kuća odgovorila mi je kroz dva tjedna. Promijenila sam nekoliko poslova unutar kuće, u međuvremenu sam diplomirala i postala marketing menadžer. U isto sam vrijeme nekako shvatila da ne želim biti samo zborski pjevač i da uspjesi na Lidranu vjerojatno nisu bili bezveze, pa sam krenula razvijati i svoj autorski rukopis i glazbeno obrazovanje. I Nick Cave, i Leonard Cohen, i Arsen Dedić, i Bruce Springsteen, a i Dubravko Ivaniš, govore da je pisanje tekstova posao, da treba razvijati vještinu pisanja. Puno čitam, puno pišem, puno se razvijam kao tekstopisac. Mnogo toga odbacim jer želim izbjeći klišeje. Voljela bih s malo riječi izreći velike stvari, no puno toga tek moram naučiti. Sada mogu reći da razumijem i onaj poslovni dio glazbe, a i onaj umjetnički. Trudim se balansirati.
Što ste slušale u srednjoj školi?
Gordana: Drugačije smo slušali glazbu nego danas. Sjećam se da smo nakon škole satima gledali MTV i čekali spotove koje smo voljeli. U srednjoj školi sam pretežito slušala Beatlese i Queen, a onda sam lagano otkrila kantautorice kao što su Joni Mitchell i Joan Baez, Paul Simona i tu se zapravo rodila moja ljubav prema akustičnoj gitari. Kasnije sam jako zavoljela i jazz.
Ivana: U srednjoj sam školi počela otkrivati kantautore. Tada sam, zbog ugleda, skrivala da još uvijek potajice slušam Backstreet Boyse. Recimo, svi su imali fazu Nirvane, a ja baš nikad. Nisam imala kabelsku doma na selu, pa sam jedino kod tete u Zagrebu mogla gledati Vivu i MTV. Doma sam pratila glazbene vijesti u Briljanteenu, Monoplusu, gledala Hameda i Danijelu na HRT-u i namještala videokazete u rekorderu kako bih snimila svoje kompilacije. Subotom prijepodne redovito sam pratila glazbenu emisiju na mađarskoj televiziji iako nisam razumjela ni riječi, a navečer na HR2 slušala Dallas Special Network.
Sjećate li se prvog koncerta na kojem ste bile?
Ivana: Prvi koncert kojeg se sjećam bio je koncert Branimira Mihaljevića za Dan grada u Virovitici. Dao mi je autogram u blokić oblika srca. Prva kazeta koju sam kupila bila je od Giuliana, a prvi CD Millennium od Backstreet Boysa. Prvi strani koncert na koji sam otišla bio je koncert bivše Spajsice Mel C u Ljubljani. Sada imam bolji glazbeni ukus, iako Backstreet Boyse i dalje obožavam.
Kako doživljavate hrvatsku glazbenu scenu i svoje mjesto na njoj?
Ivana: Glazbena scena je šarolika. Svatko može pronaći nešto dobro unutar žanra kojeg voli. Glazbu koju ne volim – izbjegavam. Ima pregršt dobre glazbe koju ne stižem slušati iako mi player radi gotovo cijeli dan. Uvijek je bilo i bit će estradnih zvijezdi koje su sada popularne, ali im sjaj ne potraje zauvijek. Kako siješ, tako ćeš i žeti, pjeva jedna mlada naša kantautorica. Mislim da se Auguste trude ostaviti dobar trag. Vrijeme će pokazati.
Imate li kakve planove za bližu ili dalju budućnost?
Ivana: Sljedeće godine navršava se pet godina od prvog nastupa Augusta. Imamo baš lijepi plan kako obilježiti tu godinu. Također, nadamo se da ćemo završiti snimanje albuma sljedeće godine. To su oni glavni planovi. I naravno, uvijek želimo svirati!