Naklade CD albuma nastavljaju nezaustaljiv pad jer se publika dominantno okrenula streamingu kao preferabilnom načinu dostupa glazbi i slušanja iste na zaslonima mobitela, notebooka, PC-a, tableta, TV-a... Čak je i iPod postao nepotreban pa i vaš omraženi kritičar u džepu, zahvaljujući Deezeru, sutra možda Spotifyju ili iTunesima, nosi više od 35 milijuna pjesama, udaljenih tek dva-tri poteza prstom po zaslonu smartphonea ili klika mišem po ekranu PC-a. Vinilna LP ploča posljednjih godina prolazi renesansu, ali to je samo za konosere, a ne za široku publiku. I, stoga, eto nas kod velikog paradoksa popularne glazbe 21. stoljeća.
Naime, zahvaljujući (ne)legalnom streamingu kao prevladavajućem kanalu distribucije glazbe i njezinu dostupu slušateljima albumi ne da nisu počeli izumirati, iako u EDM-om kao dominantnom pop žanru caruju pjesme, nego su nam dostupni u nikada većem broju i jeftinije nego ikad prije. Količina koju bi prosječni kritičar trebao preslušati da izdvoji ono najbolje iz produkcije postala je nepodnošljivo velika pa biste realniju listu dobili kad bi taj posao obavilo barem 20 ljudi. No, kako ostalih 19 potpisnik ovih redaka ne vidi oko sebe, zadovoljite se ovom, subjektivno-objektivnom listom.
To su, redom, Bowie i Cohen koji su nas zauvijek napustili, Nick Cave koji je pokopao sina, Bob Mould koji se oprostio od roditelja i Iggy Pop koji je u relativno kratkom vremenu ostao bez preostalih originalnih članova The Stoogesa. 2016. godina zapravo je bila godina velikih albuma na temu smrti, pri čemu se čini kako i ove godine mudrost zrelih preteže nad poletom mladih!
1. David Bowie
Blackstar
“Blackstar” je najavangardniji album u karijeri pokojnog Davida Bowieja, tijekom koje je često bio avangarda kojoj su stotine i stotine drugih izvođača gledali u leđa ili ga slijedili šireći njegove osnovne zamisli. Ako je već i naslovnica albuma upućivala da je “The Next Day” utemeljen na najprijemčivijim skladbama s albuma “Heroes”, iako su koncept i cjelokupna zvučna slika bitno širi, čini se kako je “Blackstar” utemeljen na avangardnijim postupcima i težim skladbama s “Berlinske trilogije” poput “Neukoln”, “Subterraneans” i “Yassassin”. U prvi mah zazvučao je poput svojevrsne potrage za smislom u vremenu kaosa i neizvjesnosti, ali daleko od toga da nam je na pameti bila Bowiejeva smrt. Ni tinta se još nije osušila s lauda tog albuma, objavljenog 8. siječnja, na njegov 69. rođendan, a dva dana potom objavljeno je da je umro njegov tvorac; jedan od najvećih, najutjecajnijih i najznačajnijih umjetnika rock i pop glazbe koji je vlastitim mijenama u niz navrata, osmišljavajući nove i inovirajući postojeće glazbene stilove, snažno i zauvijek izmijenio kurs popularne glazbe. Bili smo gotovo pa sigurni da je Bowie u sumornom videu za recentni singl “Lazarus” odigrao još jednu ulogu, no posthumno gledati taj spot s njime na samrtnoj postelji doista je emotivno razarajuće. Ovaj put to i nije bila uloga ili neki novi Bowiejev lik kroz kakve je mnogo puta mijenjao svoj stil, imidž pa i personu, nego bolan oproštaj s ovim svijetom prije prelaska na drugi, ako takav postoji. One tužne dionice saksofona i patnički glas - za još jednu stepenicu podigao je vlastitu emotivnost kojom su često bile impregnirane njegove pjesme pa čak i one avangardne - zadobile su novu dimenziju jer to je bio i prvi instrument koji je Bowie zasvirao u četrnaestoj godini. No, pustimo naknadnu pamet i mogući ključ za dešifriranje “Blackstara” jer ma koliko sjajan bio, ionako neće promijeniti sliku kakvu smo odavno stekli o Bowieju koji se njime više nego dostojno oprostio od publike i, nažalost, vlastitog života. Umjesto novog zaokreta, smrt je učinio konačnim, uznemirujućim, zastrašujućim umjetničkim remek-djelom. To je mogao samo i jedino David Bowie.
2. Leonard Cohen
You Want It Darker
Sluga se tek može nadati, ako već odlazi s ovog svijeta, da dolazi pred Boga, a ne pred Sotonu koji kao da je zavladao ovozemaljskim carstvom pa valjda ne vlada i onim nebeskim. No, ne pomažu u tome ni “milijuni svijeća upaljenih za pomoć koja nikad neće doći”, čuda kojima je svjedočio Cohen, poput pretvaranja vode u vino i obrnuto, kao što nam pjeva u narednoj “Treaty”. Svaka od devet pjesama na “You Want It Darker” zvuči poput Leonardova opraštanja sa svime do čega mu je bilo stalo tijekom života. Posebice s ljubavlju, čak i kad u zlokobno sporom i tužnom countryju “Leaving The Table” kaže kako mu više ne treba ljubavnica i kako ne traži oprost jer samo na njemu leži krivnja za sve što je u životu polomio. Nedavna smrt Marianne Ihlen, norveške muze s kojom je davno ljubovao na Hydri, a bez koje ne bi nastala epohalna “So Long, Marianne”, slučajno se uklapa u Cohenovu posljednju slagalicu o životu koji se spremao napustiti i smrti s kojom se suočio nepunih mjesec dana nakon objave posljednjeg albuma. Teško je zamisliti mračnije i tužnije djelo od “You Want It Darker”. Istodobno, čini se da je Cohen otišao pomiren sa samim sobom i svijetom, a ako ste se ikada zapitali kako zvuči dolazak smrti, moguće je da je to baš nalik njegovim posljednjim pjesmama s kojima mirno i dostojanstveno čeka razrješenje posljednjeg velikog pitanja života koji i ne valja pojmiti drugačije nego kao smrtonosnu pojavu za čijeg trajanja prevladavaju bol, tuga, jad, čemer i depresija s tek pokojim proplamsajem ljubavi, gušta i veselja.
3. Nick Cave & The Bad Seeds
Skeleton Tree
Kako rekoše oni koji ga dobro znaju, Cave svaku životnu nevolju nadilazi radom i stvaranjem. Tako bijaše i ovaj put sa “Skeleton Tree”, čak i ako njegove pretežito mračne, ali i krasno usustavljene, poprilično fragmentarne pjesme, bez linearnog pripovijedanja od kojeg Cave pritisnut hektikom života sve više odustaje, ne govore o tužnoj smrti sina Arthura, nego i o nekim drugim temama koje pred tom tragedijom ipak padaju u drugi plan. Sve da Bog ima prste u pogibiji mladog Arthura, nepobitno je da je Cave najsnažnije i najotvorenije o njegovoj smrti progovorio u uvodnoj skladbi “Jesus Alone”. Gotovo da ga vidimo kako stoji na mjestu tragedije i opisuje izgled nesretnog poprišta. “S neba si pao, polomljen u polje sletio, rijeci Adur nadomak” leleče Cave uz nikad zlokobniji, jezovit fijuk violine i prijeteći, potmuli brum sintesajzera Warrena Ellisa koji do neizdrživosti pojačavaju naricanje nad hudom sudbom i božjom kletvom. A koliko Boga zaziva, toliko i propituje vjeru u njega jer kako vjerovati u Onoga tko ti tako okrutno sina oduzme.
4. Bob Mould
Patch The Sky
Kad umru roditelji, još ako si jedinac i nemaš djece, barem se na tren osjetiš posve sam pod nebeskim svodom. U žalovanju ne pomažu ni prijatelji, ponekad ni životni partner, možda tek pas kao jedino biće kadro pojmiti ljudsku bol i zaliječiti je bolje od ljudi. I glazba, naravno. “Patch The Sky” je najfascinantniji tamo gdje Mould s izvrsnom ritam sekcijom pomiruje tugu za preminulim roditeljima i bijes, žalovanje i katarzu, nemoć i snagu da se nastavi dalje. Što su buka i brzina veća, a gitarsko tkanje gušće, to je veća šansa da Mould zakuca melodiju i refren koji vas uzdižu ravno u nebesa.
5. Drive-By Truckers
American Band
Teško se u ovom trenutku sjetiti “američkijeg” benda od Drive-By Truckersa koji danas predstavljaju ono što su nekoć predstavljali amblematski bendovi južnjačkog rocka; The Allman Brothers Band i Lynyrd Skynyrd, The Band i The Grateful Dead u country-rock fazi, Creedence Clearwater Revival i Neil Young s Crazy Horse. No, “American Band” nije nikakava oda “konfederacijskom” Jugu, nego protestni rock album čija noseća skladba “What It Means” opisuje američke socijalne razvaline izazvane bjesomučnim neoliberalizmom i nadirućim rasizmom.
6. The Rolling Stones
Blue & Lonesome
“Blue & Lonesome” je najbolji album Stonesa u posljednja tri i pol desetljeća, možda baš i zato što je snimljen na brzinu, s više emocija nego njihovi autorski albumi od ranih 80-ih naovamo i zasnovan samo na starim bluzevima autora i izvođača kojima su se divili još kao klinci. Ovo je samo i jedino iskreni labour of love, ali to je u glazbi često najvažnije. Šteta što “odani sljedbenici mode” tako važnu sastojnicu, poput uzbudljivosti i strasti, smeću s uma. Nadalje, ovo je samo i jedino blues album. Ništa više od toga, ali i ništa manje od velikog slušateljskog gušta.
7. Iggy Pop
Post Pop Depression
Ako je Josh Homme i krenuo tragom Bowiejeve produkcije albuma “Lust For Life” i “The Idiot”, ali uz mnogo manje elektronike nego na potonjem, gitare su na “Post Pop Depression” tretirane kao kod Queensa, a ritam sekcija kao na posljednjem albumu Arctic Monkeysa kojeg je također producirao. Ukratko, “Post Pop Depression” je opasan i uznemirujući rock’n’roll album na kojem je izranjavani stari leopard rock’n’rolla opsjednut dvjema temama; seksom za kojim još snažno žudi i smrću kojoj je više puta gledao u oči pa je se ni ne boji poput običnih smrtnika.
8. Michael Kiwanuka
Love & Hate
Donedavno je Kiwanuka stajao na pola puta između velikih bijelih folk-rock vedeta poput Jamesa Taylora i crnih folk-bluzera poput Ritchieja Havensa. Danger Mouse nije odstupio od svojeg “retro-futuro” pristupa koji Kiwanuki sjajno pristaje jer mu je naglasio auru mističnosti, autorsku snagu, zrnatu kremoznost glasa, osjećaj usamljenosti, potištenosti, unutarnjeg nemira, tuge, ali i plesnost te ga povezao s najvećim crnačkim glasovima iz povijesti u rasponu od Otisa Reddinga i Marvina Gayea do Curtisa Mayfielda, Isaaca Hayesa i Boba Marleyja, uz naklon bijelom Ircu crnog srca Vanu Morrisonu.
9. Beyonce
Lemonade
Ovo je čudo od albuma. Svaka pjesma može stajati za sebe kao singl, a zajedno ipak tvore jaku cjelinu, što je rijetko kad slučaj s pop albumima, često stvorenim od tek dva-tri hita i deset-dvanaest filera. Ovo je album o potencijalnom razvodu, odnosno javni obračun sa svime što Beyonce žulja u braku s Jay-Z-jem za čiji je Tidal, unatoč njegovoj nevjeri, ipak objavila svoj šesti album. Ovo je pokušaj mirenja u braku superpopularnih “igrača” američkog i svjetskog glazbenog biznisa te izvrstan balans moderne R&B glazbe s nasljeđem gospela, bluesa i soula. “Lemonade” je i nešto poput ovodobne R&B verzije “Rumoursa” Fleetwood Maca, “Blood On The Tracks” Dylana” i “Tapestry” Carole King.
10. Car Seat Headrest
Teens Of Denial
Nakon jedanaest albuma na bandcampu i prošlogodišnjeg “Teens of Style” za Matador, ovogodišnji “Teens In Denail” za isti label u kristalno-krckavoj produkciji starog grunge lisca Steva Fiska još je impresivniji autorski iskaz 23-godišnjeg indie-rock šmokljana iz Virginije s nevjerojatnim osjećajem za melodije i emocije. Will Toledo pjesme je znao snimati i u autu od starca jer posrijedi je samo one-man sastav, ali on je i u telepatskoj vezi s Reedom, Chiltonom, Costellom, Verlaineom, Stipeom, Mascisom, Malkmusom, Casablancasom, Vileom. Genijalno.
11. Gregory Porter
Take Mo to The Alley
Ako je Jamie Cullum počeo kao mladi bandit suvremene jazz scene, a Michael Buble kao mladić koji otpočetka karijere teži grandioznoj sceni, 46-godišnji Gregory Porter oslanja se samo na svoj bariton nalik medu i menti, a za one koji su malo dublje u jazzu tehnički je najusporediviji s Kurtom Ellingom. Razlika? Kurtove kirurški precizne izvedbe u konačnici su hladne poput sjeverca koji brije ulicama njegova rodnog Chicaga. Gregoryjevo pjevanje, pak, podjednako je precizno, ali njegov je glas poput toplog kalifornijskog lahora s natruhama snage i seksepila Raya Charlesa.
12. Case Lang Veirs
case/lang/veirs
Dok su Emmylou, Dolly i Linda u “Trio” ušle kao tada ponajveće zvijezde country glazbe s naramkom obrada, tuđih skladbi i tek jednom pjesmom Partonove, dotle Case, Veirs i Lang nisu dosegle takvu slavu, ali zajednički potpisuju četrnaest za ovu prigodu napisanih i perfektno usuglašenih pjesama. Neko, k.d. i Laura elegantno kližu od pomalo apokaliptičnog folka preko prašnjavog country-rocka i iskričavog indie-rocka do baršunastog baroque-popa i erotike gri-bendova 60-ih, uz zastajkivanja na još pokojoj interesantnoj postaji ugodne, ali nimalo uspavljujuće glazbene putešestvije. Nakon dugo vremena ovo je prava supergrupa.
13. Radiohead
A Moon Shaped Pool
“A Moon Shaped Pool” kao redefinicija protestnog albuma može se povezati i s pionirskim danima britanske psihodelične glazbe iz koje su sredinom 60-ih krenuli i Pink Floyd, a stapa i dvije najvažnije osobine Radioheada u jednu poantu. Ako su Radiohead najdojmljiviji bili u skladbama nalik uspavankama ili onima koje su zbog tjeskobe Yorkea i njegova poimanja svijeta bile na rubu živčanog sloma, “A Moon Shaped Pool” donosi kroz niz godina napisane pjesme, nježnih poput uspavanki i pastorale, a mračnih poput noćne more i prijetećih poput nadolazeće oluje.
14. Bon Iver
22, A Million
Ako je na “Bon Iver” distorzija gitare bila važna za dočaravanje udaljenosti između gradova poput Pertha i Lisabona, dotle je glavno oruđe na albumu “22, A Million” vokoderizirani vokal uronjen u gusto tkanje sintesajzera, osmišljeno poput eteričnog hibrida pionira antikne elektronike 70-ih i supermodernih podloga Kanyea Westa i Jamesa Blakea s kojima je Vernon u međuvremenu surađivao. Ne mogu se oteti dojmu kako bi danas, da je mlađi, nešto slično radio i Neil Young.
15. Ed Harcourt
Furnaces
Ako je tematska nit “Furnacesa” nošenje s prohtjevima čovjeka na rubu krize srednjih godina koju neće izbjeći, svijetom u plamenu koji mu se sve manje dopada i bijega s pravog ili imaginarnog Antarktika da bi ponovno postao tek izgubljen i uklet, onda je Flood produkcijski uspješno dočarao tu borbu, uvaljujući Harcourta u mutne naplavine basova iz kojeg se pomalja melodija podjednako bliska i Erosu i Tanatosu te glas utopljenika koji vapi za slamkom spasa.
16. Angel Olsen
My Woman
S drugim albumom “Burn Your Fire For No Witness” (2014.) Angel Olsen hrabro je razotkrila ljubavne i ine traume, a sada nastavlja još samuvjerenija i drskija. Prva polovica ovog sjajnog kantautorskog albuma je žustrija, gotovo poput grunge-rocka i proto-punka, a druga kontemplativnija i tiša na tragu countryja, soula i darkerskog folka, pri čemu se ta dva “poluvremena” donose i agresivnije, odnosno povučenije stihove. Angel možete smatrati i indie-rock verzijom Stevie Nicks, ako ništa drugo onda zbog boje glasa u donjim lagama.
17. Lori Mckenna
The Bird & The Rifle
Zašto ljudi odustaju od rodnoga grada, kako ruku pod ruku idu stari frajeri i mlade cure te što bi bilo kad bi viski bio žena, samo su neke od Lorinih opservacija. U organskoj i toploj produkciji Davea Cobba - isti posao savršeno je odradio za Jasona Isbella, Sturgilla Simpsona i Jameyja Johnsona - jubilarni deseti album je najdojmljiviji u karijeri 47-godišnje bostonske kantautorice, usporedive s Carly Simon i Joni Mitchell, Lucindom Williams i Mary Gauthier.
18. Bob Weir
Blue Mountain
Mislite li da je riječ o albumu sastavljenom od tri-četiri, barem po desetak minuta duge acid-rock skladbe, posve ste na krivom tragu jer Bob Weir kao da se vratio onome od čega su bili sačinjena dva “najobičnija” albuma The Grateful Deada: “Workingman’s Dead” i “American Beauty”, oba iz 1970. godine. Riječ je, dakle, o jednostavnom i tečnom country-rocku kojeg je Kaufman s glazbenicima postavio kao da je Weira odlučio učiniti pobratimom Krisa Kristoffersona i uz The Band i The Byrds jednog od prastvoritelja americane. Ništa čudno jer Weir je i u matičnom bendu bio zadužen za obrade country pjesama.
19. Lucinda Williams
The Ghosts Of Highway 20
Pisao sam nekoliko puta i o tome kako Lucindine glasnice zvuče kao da su se godinama natapale u bačvi viskija, duhana, ugljena i meda dok s usana cijedi riječi o posrtanju i uzdizanju. Ne mogu se ni danas domisliti boljeg opisa njezina glasa i načina pjevanja uz stvarnu i organsku glazbu koja često zvuči poput lutanja ukletih jer osim što crpi vlastita iskustva iz vlastitog lutanja jugom Amerike, Lucinda kroz “The Ghosts Of Highway 20” nudi još jednu fresku mitskog i duhovima prošlosti natopljenog juga Amerike s kojeg je potekla gotovo sva važna glazba proteklih stotinjak godina.
20. The Frightnrs
Nothing More To Say
Unatoč smrtima velikana, ovo je najtužnija glazbena priča godine. The Frightnrs, premda zvuče kao da su s Jamajke ranih 60-ih kad su se ska i rocksteady tamo pojavili pod uplivom američke R&B i soul glazbe, ne potječu iz Kingstona, nego iz njujorškog Queensa. Debi “Nothing More To Say” objavljen je za Daptone Records u vlasništvu The Dap-Kingsa čija je pjevačica Sharon Jones nedavno preminula. Nažalost, smrt nije zaobišla ni predivan mali ska sastav The Frightnrs čiji je pjevač Dan Klein dva mjeseca prije izlaska albuma umro u 34. godini od rijetke bolesti zvane ALS. Bukvalno je umro od gladi, a u amanet nam ostavio retro utočište za ljubitelje organske i krasne glazbe.
21. Hiss Golden Messenger - Heart Like A Levee
22. Paul Simon - Stranger To Sranger
23. Lambchop - Flotus
24. Lydia Loveless - Real
25. Eleanor Friedberger - New View
26. Solange - A Seat At The Table
27. Yello - Toy
28. Abc - The Lexicon Of Love Ii
29. Teenage Fanclub - Here
30. The Coral - Distance Inbetween
31. Aaron Neville - Apache
32. Charles Bradley - Changes
33. Miranda Lambert - The Weight Of These Wings
34. Sturgill Simpson - A Sailor’s Guide To Earth
35. Loretta Lynn - Full Circle
36. Norah Jones - Day Breaks
37. Bob Dylan - Fallen Angels
38. Aziza Brahim - Abbar El Hamada
39. Rokia Traore - Ne So
40. Bombino - Azel
41. Anohni - Hopelessness
42. Common - Black America Again
43. A Tribe Called Quest - We Got It From Here... Thank You 4 Your Service
44. Frank Ocean - Blonde
45. Shearwater - Jet Plane And Oxbow
46. Dinosaur Jr - Give A Glimpse Of What Yer Not
47. Green Day - Revolution Radio
48. Wilco - Schmilco
49. Metallica - Hardwired... To Self-Destruct
50. Tindersticks - The Waiting Room
51. Cool Ghouls - Animal Races
52. Levitation Room - Ethos
53. Thee Oh Sees - A Weird Exits
54. Freakwater - Scheherezade
55. The Jayhawks - Paging Mr. Proust
56. The Pretenders - Alone
57. Uranium Club - Human Exploration
58. PJ Harvey - The Hope Six Demolition Project
59. Hope Sandoval - Until The Hunter
60. Marissa Nadler - Strangers
61. Mudcrutch - 2
62. Suede - Night Thoughts
63. Beach Slang - A Loud Bash Of Teenage Feelings
64. Heron Oblivion - Heron Oblivion
65. Ray Lamontagne - Ouroboros
66. Brian Fallon - Painkillers
67. Eli ‘Paperboy’ Reed - My Way Home
68. John Prine - For Better, Or Worse
69. Richmond Fontaine - You Can’t Go Back...
70. Ryley Walker - Golden Sings...
71. Jim James - Eternally Even
72. Cass Mccombs - Mangy Love
73. Against Me! - Shape Shift With Me
74. Kate Tempest - Let Them Eat Chaos
75. The Pop Group - Honeymoon On Mars