A ne! Nije te 1967. godine posrijedi bio samo “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” The Beatlesa, objavljen 26. svibnja, nego i cijeli niz drugih epohalnih, prvenstveno rock albuma kojima je tada izvršen prevrat u cjelokupnoj popularnoj glazbi, zajedno s okupljanjem 100.000 hipija u četvrti Haight-Ashbury u San Franciscu, ubrzo nazvanim “The Summer of Love”.
Nema spora, “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” već je u proljeće 1967. bio ispravno valoriziran kao najvažniji album The Beatlesa, koji će to ostati i po njihovom raspadu. Često je bio proglašavan najboljim albumom u povijesti rocka i popularne glazbe, a u međuvremenu je premašio nakladu od 32 milijuna primjeraka, čime se svrstava i među najveće glazbene bestselere. U startu je proveo 15 tjedana na broju 1 liste najprodavanijih albuma u Americi. Osim što je sjajno uhvatio duh vremena, to remek-djelo “famozne četvorke” bio je i perfektno aranžiran i orkestriran simfonijski pop, psihodelični rock i konceptualni album par excellence. S niskom maštovitih i tada se činilo nadrealnih pjesama i uvezivanjem s tada popularnim istočnjačkim filozofijama i asocijacijama na opijate poput LSD-a, ma koliko to Lennon kasnije nijekao, otvorio je niz novih mogućnosti ne samo rock nego i pop glazbi.
Kompaktan album
Stonesi, nažalost, te godine ni s “Between The Buttons” ni s “Their Satanic Majesties Request” nisu mogli parirati Beatlesima, a premda će mi osobno, makar se i posvadili, najbolji album The Beatlesa ostati “Revolver”, nemoguće je zanijekati značaj i utjecajnost “Sgt. Pepper’sa” kao jedne od najvažnijih prekretnica u povijesti glazbe, ne samo 20. stoljeća. Zavidna je njegova kompaktnost, prijemčivost i jednostavnost, ma koliko bio nakrcan svom silom instrumenata, melodija, vokalnih harmonija i kojekakvih drugih glazbenih značajki; onoliko koliko je brojnim likovima bio nakrcan i podjednako antologijski omot. Ne mogu reći kako mi je zvučao tada jer sam u doba njegove objave imao četiri mjeseca i deset dana, ali iz današnje mi se vizure čini da je u svemu tome prste imala neka svevišnja sila, možda izazvana opijatima kao što je to često bilo u religijama, ma koliko neki to nijekali, a koja je omogućila konekciju rocka s barokom i renesansom te otvorila čakre ka stotinama drugih glazbenih žanrova u rasponu od tada već prisutne psihodelije do acid-housea. Kvantni skok rocka 1967. godine mnogo je toga dugovao psihodeličnim drogama, kako su ih tada nazivali. “Trip” je doista otvarao vrata percepcije, ma koliko liječnici tvrdili da opijati to ne čine, no šamani o tome znaju mnogo više. Naravno, svoje su učinili i stasanje populacijski brojne poslijeratne “baby boom” generacije, snažan ekonomski rast koji je omogućio izdašnu potrošnju srednjoškolaca, studenata i mladih radnika te niz drugih socioloških faktora, poput postanka rock & roll i beat generacije 50-ih.
Doslovce bi se moglo nabrojati na tisuće i tisuće albuma koji barem nešto takvim opijatima i tom ključnom albumu popularne glazbe duguju. “Sgt Pepper’s”, ako i nije bio prvi psihodelični rock album, ipak je bio jedan od najvažnijih okidača, premda je svijet tada bio manje uvezan nego u doba danas svevladajućeg interneta, za spomenuto “Ljeto ljubavi” u San Franciscu i uspon djece cvijeća na tron najmasovnije, kako su je tada nazivali, kontrakulture. Taj pokret omladine prerastao je u najotvoreniji bunt protiv uzusa starijih, uštogljenih društvenih normi i zlodjela poput rata u Vijetnamu. Prethodili su mu marševi za građanska prava Afroamerikanaca, folk-rock glazba i Dylan, a kulminaciju je doživio kroz studentske nemire 1968. i open-air festival Woodstock 1969. godine. Iz današnje perspektive gledano “Ljeto ljubavi”, koje se danas nemušto trži po ultrakomercijalnim open-air festivalima u bližoj i daljnjoj okolici, doima se daleko slobodnijim nego bilo što među današnjom omladinom.
Još važnije, “Ljeto ljubavi”, odnosno hipi pokret donio nam je niz sloboda i dobrota jer je u njemu zametak raznih pokreta, ne samo onih vezanih za seksualne slobode svake vrste ili napokon priznata ljekovita svojstva marihuane, nego i onih vezanih za zelene (energije), ekološku svijest, vegetarijanstvo i političke slobode koje je na svoj način, naizgled u opreci s hipijima, deset godina kasnije promovirao punk, u kojem pak čuče zameci antiglobalističkih, antikapitalističkih i antineoliberalnih gibanja. Bilo je važno “nositi cvijet u kosi ako pođeš u San Francisco”, hipi izgled ubrzo je postao moda, kao i sve drugo u kapitalizmu, ali nemoguće je zanijekati prevrat koji je donio, i to ne samo među tadašnjom omladinom, a što je tadašnja vlast smatrala subverzivnim i opasnim da se time bavio i poseban odjel FBI-a.
Bilo je još barem nekoliko “prevratničkih” godina u povijesti popularne glazbe. Primjerice, 1956. kad su Ameriku, a ubrzo i svijet potresli komercijalni uspon Elvisa Presleyja i rock & rolla začetog godinu-dvije ranije na malim diskografskim kućama poput Suna u Memphisu i Chessa u Chicagu; kad je i po život bilo opasno miješati bjelačku i crnačku glazbu i rasno izmiješanu publiku tada segregirane Amerike, zbog čega će u zatvoru završiti i Chuck Berry. Nadalje, tu je 1977. godina u kojoj je uz Sex Pistols, The Clash, Ramonese i druge eksplodirao punk kao jedan od najvažnijih kulturoloških pokreta i fenomena 20. stoljeća. Nikako ne bi valjalo zaobići ni 1991. godinu kad su grunge i alter-rock poharali mainstream popularne glazbe, a iznenađujuće velikim izvođačima obnoć postali Nirvana, Pearl Jam i Peppersi, dok se metal preobratio kroz Metallicu, Gunse i Faith No More.
Mračni Doorsi
Bilo je i prije i poslije još takvih sezona, no ipak je 1967. ona kalendarska godina koja je iznjedrila ponajviše ključnih, utjecajnih, prevratničkih, antologijskih i epohalnih albuma, od kojih su neki bili i u opreci s “Ljetom ljubavi”. Već su se u siječnju oglasili The Doors s istoimenim debijem, čija uvodna “Break On Through” izravno poziva da se “probiješ na drugu stranu”, bilo “vrata percepcije” koje su tada otvarali “tripovi”, bilo barikada na nemirima i prosvjedima koji će ubrzo uslijediti, kao i hapšenje Jima Morrisona zbog razgolićivanja u javnosti. “The Doors” je bio zastrašujuće mračan album jednog istodobno genijalnog i sumanutog pjesnika koji se kroz pjesme razračunavao s roditeljima, ali i cjelokupnim društvom, premda je i taj album kroz orgulje sadržavao konekciju rocka s barokom pa se Ray Manzarek doimao poput reinkarnacije Bacha u psihodeličnom kovitlacu Los Angelesa kasnih 60-ih. Zaključna skladba tog albuma, “The End”, toliko je zlokobna da je jedino ona mogla postati glazbenim lajtmotivom jednog od najtežih, najbeznadnijih i najsumornijih filmova u povijesti kinematografije, “Apokalipse sada”. Kad Zemlji dođe kraj, netko bi je trebao pustiti na razglas svim ljudima koji se u toj apokalipsi nađu jer za smak svijeta jače pjesme nema. Iako nije impresivan poput debija koji je inspirirao postanak The Stoogesa, a time i punka i post-punka, “Strange Days” The Doorsa sletio je pred slušatelje već u rujnu iste godine, no ništa se nije moglo mjeriti sa stihovima “oče, želim te ubiti/majko, želim te silovati”. Prvi dio tog stiha stotine mi je puta projurio kroz misli, pogotovo posljednjih pet godina.
U ožujku 1967. godine, ali s istočne obale Amerike, tada nije odjeknuo, ali itekako jest kasnije, debi “The Velvet Underground & Nico”, kasnije kolokvijalno nazivan “Banana” prema sugestivnoj naslovnici Andyja Warhola. Bio je to 2000 dolara jeftin, ali ipak tržišni flop za kojim se nisu osvrnuli ni kritičari jer je “Banana” bila čudna i u komparaciji s najuvrnutijim albumima koje je svijet do tada čuo. U isti mah ona je krucijalan dokaz, uz debi Ramonesa iz 1976. godine, da su najdugovječnije i najutjecajnije stvari u rock glazbi često najjednostavnije i obrnuto proporcionalne uspjehu na top-listama. Tada su “Bananu” The Velvet Undergrounda vjerojatno mrzili jer je Lou Reed u sam osvit nagovijestio skoru smrt hipijevštine, androginost glam-rocka i bijes punka te opasnost rock’n’rolla, koliko i izvrsno prodavani debi The Doorsa ili malo kasnije “Fun House” The Stoogesa. Kasnije se govorilo da je malo ljudi kupilo “Bananu”, ali da su oni koji su je kupili u pravilu osnivali bendove. Okrenemo li sliku naglavačke, kao u igraćim kartama, vidjet ćemo da je “Banana” postala utjecajna koliko i “Narednik Pepeprs”. Usput, Nico je 1967. objavila i solistički folk-pop album “Chelsea Girl” s pjesmama Dylana, Reeda, Calea i drugih.
No tada su i kritici i publici bili zanimljiviji odjeci sa zapadne obale Amerike kao “pradomovine” psihodeličnog rocka i hipija. S nje je 1967. godine stiglo nekoliko albuma za vječnost poput “Forever Changes” grupe Love iz Los Angelesa, koja je acid-rock, nakon albuma “Da Capo” iz iste godine, kreirala uglavnom s akustičnim instrumentima i gudačima. Ako je postojala astralna ljepota u glazbi toga doba, onda je ista sačuvana na tom magičnom albumu na kojem se istodobno zrcali zanos djece cvijeća, ali i melankolija koja sluti da njihov san neće dugo potrajati jer sve se uvijek i jedino mijenja, a to baš i nije uvijek dobro. Doista, zašto i danas ne živimo u vrijeme takvih albuma i takvog zanosa? Možda bismo i sada, umjesto bljutavih idiotarija EDM-a i turbo-latino dreka tipa “Despacita” - eto što je 2017. godine “ljeto ljubavi” - dobili djela poput “Surrealistic Pillow” The Jefferson Airplanea koji zvuči čak začudnije nego prije 50 godina jer popularna glazba, barem ne u gornjem domu top-lista, danas nije kadra proizvesti takva remek-djela. Treba li tražiti amblematski album San Francisca kasnih 60-ih, nekako mi uvijek na pamet padne taj fantastični bastard LSD-a, bluesa, folk-rocka i surfa s hitom “Somebody To Love” i s travom i tripovima zavaljanom Grace Slick za mikrofonom. Podjednako ludo, ako ne i luđe izdanje s ruba psihodeličnog rocka ponudili su Captain Beefheart & His Magic Band. Njihov “Safe As Milk” je i danas prljav i abrazivan spoj tradicionalnijih žanrova sagledanih u novoj, avangardističkoj prizmi jednog ingenioznog čudaka koji će surađivati s još jednim takvim, Frankom Zappom, ali i bluesa i tada još nerođenog punka. Stotine i stotine albuma kasnije su snimljene i po njegovoj špranci.
Antologijskim psihodeličnim djelima iz 1967. godine tu nije kraj jer je iz Berkeleyja stigao debi “Electric Music For The Mind And Body” sastava Country Joe & The Fish, čijim je psihodeliziranim blues-rockom ugodno masirati izmoždenu psihu i zgrčene mišiće, dok je “Moby Grape” istoimenog benda iz San Francisca u psihodelični rock unio čak i nešto jazza kao i folka. U okviru psihodeliziranog garage-rocka zasjali su i The Electric Prunes s istoimenim debijem i antologijskim singlom “I Had Too Much To Dream Last Night”, koji također sadrži zametak punka. Kozmičkog poretka radi, sve to su među prvima počeli prakticirati The Byrds iz Los Angelesa, najveći bend američkog psihodeličnog rocka koji se 1967. godine oglasio solidnim i pomalo nepravedno zapostavljenim albumom “Younger Than Yesterday”, premda se na njemu nalazi niska sjajnih pjesama, započevši s uvodnom “So You Want To Be A Rock ‘N’ Roll Star”. Pitate li mene, The Beatlesi ne bi ušli u psihodeliju pa onda ni realizirali “Sgt. Pepper’s” da nisu osluškivali što su u tome prije njih počeli raditi The Byrds zbog kojih je psihodelija i danas jedan od najvitalnijih žanrova rocka.
Deseci milijuna
Slično vrijedi i za Pink Floyd koji će s nikada prežaljenim Sydom Barrettom 1967. snimiti prvi i zauvijek najbolji album u karijeri, “The Piper At The Gates Of Dawn”. Njime su na propupaloj britanskoj psihodeličnoj rock sceni zauzeli rodonačelničku poziciju kakvu su u San Franciscu suvereno držali The Grateful Dead. Barrett će uskoro skrenuti s uma zbog previše tripova, no podjednako su s istoga sišli svi oni koji će za krucijalna djela Pink Floyda uzimati “The Wall” ili “Dark Side Of The Moon”, samo zato što su se prodala u desecima milijuna primjeraka. Ako želite čuti što su Pink Floyd mogli postati da uzde tog benda nisu uzeli “najamni radnici”, kako je pored Syda Barretta ostale članove tog sastava smatrao njihov prvi menadžer Peter Jenner, poslušajte ovo i danas nepojmljivo uvrnuto, a ipak prijemčivo antologijsko izdanje koje se na svoj način može mjeriti sa “Sgt. Pepper’som”. Koncertni plakati, rasvjeta, projekcije, sve jači razglasi, raskošnije scenografije i kostimografije postali su sve važnijom sastavnicom nastupa rock izvođača uživo i u tome je došlo do prave revolucije.
Kad smo već ponovno preskočili Atlantik, valja reći i da je jedan od ključnih i najutjecajnijih izdanja rocka (kasnih) 60-ih također došao iz Londona i izveo još veću pomutnju, a ponekad ga se označava i jednim od prvih heavy rock albuma, ponajprije zbog uvodnog rifa u hitu “Sunshine Of Your Love”. Njegov naziv je “Disraeli Gears”, a iza njega je stajala prva rock-supergrupa Cream gitarista Erica Claptona, basista Jacka Brucea i bubnjara Gingera Bakera. Bila je to doista čudna, što implicira i uvodna skladba “Strange Brew”, ali i efektna i efikasna mješavina sa zahtjevnim aranžmanima i svom silom gitarskih efekata, boja i zvučnih slojeva. Tada je “Disraeli Gears” bio naizgled kompliciran, no iz današnje perspektive doima se suvislim, koherentnim, čvrstim i još uvijek žestokim blues-rock albumom s efektnim izletima u free jazz, psihodeliju i ono nepoznato što muziku čini zanimljivom, a na kojem je najatraktivnije dotad eksplodirao Clapton kao novi gitaristički bog.
Hendrixova prerada
A kad smo već kod gitarističkih bogova kakve je danas teško naći, još je impresivnije djelo, točnije dva, 1967. godine objavio Jimi Hendrix, čija će zlokobna prerada američke himne na Woodstocku 1969. godine simbolički označiti smiraj “Ljeta ljubavi” i suton djece cvijeća, točnije krah hipijevskog sna. “Are You Experienced” bio je nevjerojatan album na potezu od rhythm & bluesa do nerođenog heavy metala, od soula i funka do psihodelije, od folka i bluesa do još neutvrđenog hard rocka, koliko tvrd toliko elastičan, koliko impresionistički toliko ekshibicionistički, koliko inovativan toliko ukorijenjen u povijest afroameričke glazbe, ali od početka do kraja s besprijekornim osjećajem za mjeru. Ni drugi Hendrixov album iz 1967. godine, “Axis: Bold As Love”, nije bitno slabiji, a također je obilovao ne samo razigranom uporabom gitarskih efekata i pedala nego i još vrtoglavijim solažama i rifovima bezgranično maštovitog gitarističkog virtuoza u pratnji fantastične bjelačke engleske ritam-sekcije Mitchell-Redding. Hendrix je imao apsolutno sve zbog čega i jest postao najveći živući, a potom i najveći pokojni bog električne gitare, no ni do danas nismo, unatoč obilju posthumnih albuma, dobili odgovor na pitanje kako bi zvučala planirana velika fuzija Hendrixa i Milesa Davisa. Da je poživio koliko i potonji genij jazza, možda bismo čuli što bi za besmrtnog Jimija značila eksplozija metala pa punka, postanak hip hopa ili grunge-rock začet i na njegovim premisama u njegovom rodnom Seattleu, ali ovako o tome možemo samo snatriti.
Kontrakultura
Nismo se dotakli kantautora premda su neki od njih poput Joan Baez i Dylana zapravo bili burevjesnici (kontra)kulturnih promjena 60-ih. Dylan, uvijek kontra struje, objavio je 1967. pomalo “reakcionarni”, tek solidni “John Wesley Harding”, a Neil Young još je djelovao u okvirima soul-rock sastava The Buffalo Springfield na vrlo dobrom albumu “Buffalo Springfield Again”, da bi tek kasnije procvjetao kao kantautor. Stoga su te godine najzanimljiviji bili Tim Buckley s krasnom baroknom psihodelijom “Goodbye And Hello” i Leonard Cohen koji je u sumnjivo “poznim” godinama (33), jer nije valjalo “vjerovati nikome starijem od trideset”, objavio prvijenac “Songs Of Leonard Cohen”, kamen temeljac ne samo njegove karijere nego i Nicka Cavea i desetina drugih, mračnije raspoloženih kantautora.
Ni time priča o epohalnim albumima iz 1967. godine nije dovršena jer u countryju je Merle Haggard objavio odmetnički “I’m A Lonesome Fugitive”, čime je najavio uspon outlaw-countryja kao najznačajnijeg pokreta u tom žanru, dok se Loretta Lynn s mačističkim stereotipima u country glazbi i s njezinim uzusima, ali i s bračnim problemima u vlastitom životu, efektno razračunala na podjednako antologijskom albumu “Don’t Come Home A Drinkin” (With Lovin’ On Your Mind)”. Nešto slično je u soulu izvela Aretha Franklin hitovima “Respect” i “Do Right Woman - Do Right Man” na albumu “I Never Loved A Man The Way I Love You”, a i Frank Sinatra je zaplovio drugim vodama na bossa nova bestseleru “Francis Albert Sinatra & Carlos Antonio Jobim”, otvorenim s ikoničnom pjesmom tog žanra “The Girl From Ipanema”. Time ćemo završiti pregled najznačajnijih albuma iz prevratničke 1967. godine, a da su neka od njih ostala nepravedno nespomenuta.
Daleko od toga da se ni 2017. godine ne može naći kvalitetnih i upečatljivih novih albuma, ali s obzirom na cjelokupno stanje popularne glazbe danas, povratak u 1967. godinu prava je blagodat za izranjavane uši pedesetogodišnjeg rock kritičara kojemu se primiče 33. obljetnica rada, što je i simbolički blizu vrtnje od 33,3 okretaja u minuti famoznih LP ploča koje su mu obilježile život i odredile što će u njemu raditi. Za tog kritičara, osobno mada bi se i u realnom povijesnom kontekstu o tome moglo diskutirati, još je značajnija bila 1977. kao godina prevrata. O tome nekom drugom zgodom, ali kako god okrenuli, teško da se ijedna godina može mjeriti s udarom koji je u glazbi i popularnoj kulturi proizvela 1967. godina.