AMERICANA S KVARNERA

MY BUDDY MOOSE Na kojem god jeziku pjevali, taj bend je među najboljima u nas

 

Među našim poslovicama postoje dvije nasuprotne koje, naizgled, govore o istoj pojavnosti. Jedna je ona o “pokondirenim tikvama”, a druga “nitko nije prorok u vlastitom selu”. Ovisno o oku promatrača, odnosno u ovom slučaju uhu slušatelja, obje se, ali također samo naizgled, mogu primijeniti na riječki americana bend My Buddy Moose i njihov netom objavljeni album “IV”. Tako će neki reći kako su My Buddy Moose “pokondirene tikve” jer što oni u Rijeci imaju svirati americanu, i to još na engleskom jeziku. Zanimljivo, nitko to neće reći za sve one koji po zagrebačkoj i inim špicama, što istaknutije i ponosnije, to bolje ili gore, opet ovisno o oku promatrača, furaju strane robne marke i doista se ponašaju poput “pokondirenih tikava”.

U tom smislu, My Buddy Moose ne da nisu “pokondirene tikve”, nego definitivno spadaju u kategoriju ljudi iz uzrečice “nitko nije prorok u svom selu” jer ma na kojem jeziku pjevali i ma o kojem glazbenom žanru govorili, taj bend je među najboljima u nas. To što ih publika, u široj mjeri, ovdje ne prepoznaje i ne cijeni, barem ne dovoljno, to i nije greška My Buddy Moosea, nego sredine u kojoj žive i djeluju. Kada bismo isti sklop razmišljanja prebacili na skandinavske sastave, ne bi otamo ni ABBA vidjela svijeta, a kamoli ga pokorila. Zauzvrat, satisfakcija ovim vrlim Riječanima pod vodstvom pjevača i gitarista Luke Benčića, koji na koncertima The Bambi Molestersa često svira orgulje, može biti to da ih iznimno cijene Chris Eckman iz The Walkaboutsa koji im je producirao treći album “Shine! Shine! Shine!”,

 

Howe Gelb iz Giant Sanda koji im je bio gost na drugom albumu “Wonderful Feeling Of Emptiness”, Steve Wynn ili M. Ward kojemu će kao prateći bend svirati na skorom SuperUhu u Primoštenu. Pritom su My Buddy Moose zanimljiviji od niza bendova koji je u istom fahu uz cijenjene The Walkaboutse objavio Glitterhouse, a njihovi radovi kojima caruju prekrasne melodije i ukusna vintage i roots-rock estetika mjerljivi s barem prosječnim ako ne i ponajboljim albumima kultnih americana sastava poput Green On Reda, Son Volta, Giant Sanda i The Jayhawksa te Pisley Underground psihodeličara 80-ih poput Dream Syndicatea, Rain Paradea, Long Rydersa i Thin White Ropea.

Od toga se ne živi, ali lijepo je kad te cijene takvi majstori americane, također osuđeni na uzrečicu “nitko nije prorok u svom selu” jer ni u njihovoj domovini Americi nisu (bili) nešto naročito popularni. Hm, bit će da je na koncu posrijedi “pobratimstvo duša izgubljenih u svemiru”, preciznije u kreativnom nemiru “kozmičke američke glazbe” Grama Parsonsa.

Bi li se išta u slučaju My Buddy Moosea promijenilo da pjevaju na hrvatskom? Možda, ali ne suštinski jer njihova glazba nije nimalo, a kamoli obilno začinjena najgorim začinima Balkana s kojega bi Hrvatska tako rado pobjegla, ali joj ne ide pa ne ide. Ako ništa drugo, My Buddy Moose barem kvalitetom popravljaju krvnu sliku domaće glazbene scene na kojoj niz često vrlo kvalitetnih izvođača pjeva na engleskom jeziku, čemu se doista više ne bi trebalo čuditi, nego ih prihvaćati onako kako publika prihvaća izvođače na hrvatskom jeziku.

ELIPSO

Izdvajamo