Narodski rečeno, gitarist John Scofield njujorškom je jazz triju Medeski, Martin & Wood uletio kao četvrti za belu. Mogli su njih trojica odigrati partiju i bez njega, ali kad je već tu, igra je zanimljivija nego kad se igra u troje, premda je Coki iz Jinxa u pravu kad kaže kako mu je Scofield u ovakvoj postavi povremeno bio višak. Osobno bih to potpisao za ćoškastu ska verziju “Sunshine Of Your Love” Creama čiji je basist Jack Bruce nedavno preminuo, no to su nijanse vrlo razigranog koncerta na koncu kojeg nam je gospel-dub verzija Dylanove “The Times They Are A-Changin” došla kao dečko i devetka u talonu na zvanju pod mus.
Maestralno šaltanje
Prije nje dočekali smo i raspaljenu verziju “Light My Fire” The Doorsa, a najveće iznenađenje je razbacana verzija garage-rock klasika “Louie, Louie”. Ono što je oduševljavalo, uz velemajstorsko vladanje instrumentima, unatoč Scofieldovom inzistiranju na jazz-fusion i prog-rock forama ili zvuku gitare kojeg je smještao između Santane i Gilmoura, “šaltanje” je iz žanra u žanr. Nije samo zahtjevno izvesti nego i fascinantno čuti kako njih četvorica nepodnošljivom lakoćom u tridesetak sekundi iz atonalne glazbe preko honky tonka stignu u rhythm & blues i funk-rock.
Martin i Wood jedna su od najboljih ritam-sekcija koje trenutno možete čuti i vidjeti, pri čemu bi Wood mogao biti i velika zvjerka u rock bendovima poput Red Hot Chili Peppersa i Foo fightersa ili nekadašnjih The Stoogesa i Minutemena, no ono što Medeski vrtoglavo izvodi za klavirom, a posebno za masivnim i masnim Hammond orguljama je nešto što se rijetko kad ovdje može doživjeti. Kao da je izravno došao iz najbolje postave soul i funk pjevača poput Solomona Burkea ili Jamesa Browna pa odlučio preuzeti rolu glavne zvijezde. U pogledu nagle izmjene ritmova, žanrovskog prebrikavanja i radikalne izmjene originalnih verzija pjesama, koje i bez teksta u njihovim izvedbama zadržavaju snagu i sugestivnost, to je bio sjajan koncert.
Bez obzira na pad intenziteta u srednjem dijelu nastupa koji je malo skliznuo i u terasasti loungea, ostaje dilema je li u sklopu jesenskog dijela Vip Zagreb Jazz Festivala bio bolji “country & western” program Bill Frisell Quarteta ili “rhythm & blues” program Medeskog, Scofielda, Martina & Wooda.
Svi na dobitku
No, nitko nije na gubitku jer oba su koncerta svrsishodno proširila inače strogu stilsku okosnicu festivala, a to vrijedi i za davanje šanse zagrebačkom fusion-jazz sastavu Chui u čije se ideje, ukus i “skandivanski” smisao za razvoj glazbenih tema, unatoč povremenoj nesigurnosti, nema razloga sumnjati. Sramotno neuvrštenje trija Chui u jazz-kategorije Porina nastup na Vip Zagreb Jazz Festivalu barem je donekle ublažio.