U proteklih četvrt stoljeća rock glazba, odnosno glazbenici koji tom žanru popularne glazbe pripadaju, iznjedrili su osebujne, kvalitetne pa i veličanstvene albume. Kako doajeni poput Dylana, Younga, Springsteena,Waitsa ili Cavea, tako i oni koje smo u tih četvrt stoljeća upoznali kao debitante, a od kojih su neki potom postali umjetnički značajnima poput Radioheada, Arcade Firea i Arctic Monkeysa ili popularnima poput Oasisa i Coldplaya, Killersa i Kings Of Leon.
Rock s kojim dodirne veze imaju i pop pjevačice poput Norah Jones, Adele i pokojne Amy Winehouse, nije izdahnuo, svjedočili smo i njegovoj mini-renesansi iz 2001. godine kad smo otkrili Strokese, White Stripese, At The Drive-In, QOTSA i druge, a i danas je snažno prisutan u koncertnoj industriji i na open-air festivalima. Ipak, u proteklih četvrt stoljeća nedostajao je veliki prevrat, odnosno amblematska godina koja bi se mogla mjeriti s ključnim godinama rocka od njegova postanka pa do početka 90-ih. S godinama poput 1956. u kojoj je Elvis objavio prvijenac, 1966. u kojoj su The Beatles objavili “Revolver”, The Rolling Stones “Aftermath”, The Beach Boys “Pet Sounds”, a Dylan “Blonde On Blonde”, 1967. u kojoj je svijet spoznao “Sgt. Pepper’s” The Beatlesa i debije The Velvet Undergrounda, The Doorsa, Hendrixa i Pink Floyda, 1977. u kojoj se svijetom proširio požar punka ili 1984. u kojoj smo prvi put čuli “Purple Rain” Princea i “Born In The USA” Springsteena, prvijence The Smithsa i Nicka Cavea, dvostruke albume “Zen Arcade” Husker Du i “Double Nickels On The Dime” Minutemena.
Velika eksplozija
Posljednja takva, prevratnička, revolucionarna ili barem amblematska godina rock glazbe u minulih četvrt stoljeća, a odnosi se to i na dobar dio popularne glazbe, bila je 1991. koju je najsnažnije obilježio “Nevermind” Nirvane, odnosno velika eksplozija grunge-rocka iz Seattlea; žanrom kroz koji se u srednju struju Amerike napokon probio punk premda je isti ponikao u New Yorku s Ramonesima 1976. godine, a tek potom u Londonu sa Sex Pistolsima, The Clash, The Damned i ostalima. Te 1991. godine pao je Sovjetski Savez, a time dokinut i hladni rat. Mislili smo zauvijek, no već neko vrijeme znamo da nije tako, a repovi našeg, Domovinskog rata, započetog iste godine, vuku se i danas. Baby boomeri su sa svojom glazbom na neki način poslani u ropotarnicu povijesti, a ono što se u podzemlju rocka kuhalo tijekom 80-ih godina, posebice u američkom hardcore punku, noise i college-rocku, iz kojeg su proboj k mainstreamu započeli Husker Du, Sonic Youth i R.E.M., svom je snagom provalilo ponajprije s “Nevermindom” Nirvane. Spomenuto djelo ljudima će prvo pasti napamet kad govorimo o glazbi s početka 90-ih, ali nevjerojatno je koliko je veličanstvenih albuma, niz i s multimilijunskim nakladama, objavljeno 1991. godine.
TV je ključni kanal
Teško je to shvatljivo danas, ali bilo je jednako nepojmljivo i 1989. godine kad je Nirvana bila u undergroundu, a od nje veću pozornost privlačio Mudhoney. Nirvanino remek-djelo, poput prvijenaca Ramonesa i Sex Pistolsa s kojima dijeli i niz glazbenih i stilskih sličnosti - bučnost, jednostavnost, agresivnost, (auto)destruktivnost, prljavost i radikalnost - naizgled je bilo nihilističko, no jedino se tako mogao stvoriti novi prostor slobode te alter-rock, kako smo ga tada zvali, iz geta hardcore punka premjestiti u zabran srednje struje. Tome je uvelike pridonijela produkcija Butcha Viga koja je otpadničkoj i katarzičnoj glazbi Nirvane dala nezadrživu i neodoljivu pop privlačnost.
Kao i slučaju Elvisa i The Beatlesa pa i Sex Pistolsa, televizija je također bila jedan od ključnih kanala za transmisiju Nirvane i grunge-rocka. Bilo je to posljednji put da je MTV svom snagom stao iza rock glazbe. Grunge je postao i modom pa su drastično poskupjele karirane flanel košulje što me opržilo po džepu jer sam ih nosio već godinama ranije. Cijena flanela na stranu, bila je to gromoglasna pobuna i, kratkoročna rock’n’roll pobjeda u dugoročnom životnom porazu moje, poslije Drugog svjetskog rata društveno najsjebanije generacije; one označene slovom X, odrasle uz punk, novi val i synth-pop ranih 80-ih, a realizirane kroz grunge i alter-rock, odnosno rap i house kasnih 80-ih i ranih 90-ih. Većina glavnih aktera grunge i alter-rocka, naime, bila je rođena kad i ja, 1967. godine ili malo prije i malo poslije nje. Bilo je to posljednji put da je jedan žanr rocka, odnosno popularne glazbe postao snažan identifikacijski kod omladine, mnogima nezaobilazan. Grunge nije bio političan poput punka, ali je jednako bio protiv svakog establišmenta i starog poretka. Oštrici, brzini i DIY etici hardcorea njegovi akteri pridodali su masivnost, masovnost i duge kose hard rocka. Rezultat je bio, rekli bi Amerikanci, mind blowing.
Uz “Nevermind” Nirvane, do danas prodan u više od 30 milijuna primjeraka, 1991. godine objavljena su još barem dva remek-djela grungea; “Ten” Pearl Jama koji je u Americi čak i nadvisio nakladu “Neverminda” i “Badmotorfinger” Soundgardena. Mudhoney s “Every Good Boy Deserves a Fudge” nisu dospjeli ni blizu tih visina, kao ni Screaming Trees s “Uncle Anesthesia”, ali jaki su to albumi, barem za Top 40 listu najboljih te godine, kao i jedan od temeljaca kasnijeg indie-rocka “Yerself Is Steam” Mercury Rev. Diskografska industrija kupovala je do jučer nepoznate i neetablirane grunge i alter-rock bendove onako kako se nakon izbora kod nas prekupljuju saborski zastupnici. Nije se pitalo koliko što košta jer se činilo da skoro svaki bend u flanel košuljama može prodati barem milijun ploča. Na rubu grungea milijune su tržili i Hole (Cobainove supruge Courtney Love) s “Pretty On The Inside” i Smashing Pumkins s također prvijencem “Gish”. Diskografska industrija je bila voljna riskirati pa čak i kroz tri-četiri albuma čekati na povrat investicije. Danas ćete izgorjeti ako vam već prvi singl nije hit. Bili vi rock, pop, dance ili rap izvođač.
Velike naklade
Nota bene, R.E.M. su iste godine objavili “Out Of Time”, sedmi album s dotada najvišom nakladom u karijeri i najvećim hit-singlom “Losing My Religion”, a Red Hot Chili Peppers peti po redu, epohalni dvostruki “Blood Sugar Sex Magik”. Samo u Americi bio je prodan u više od sedam milijuna primjeraka, a na kasniji razvoj rocka utjecao koliko i “Nevermind” Nirvane. Ista konstatacija u heavy metalu, pa i šire vrijedila je za također peti po redu, eponimni dvostruki crni album Metallice, do danas prodan u 20 milijuna primjeraka dok su hard rockom carevali Gun N’ Roses koji su 1991. objavili “Use Your Illusion”, Vol 1 i Vol. 2. Lenny Kravitz s “Mama Said” postao je i ostao posljednja velika nada afro-američkog rocka. Rock je tada bio toliko moćan da je nagradno pitanje za moju generaciju glasilo: jesi li za Nirvanu ili za Gunse? Ono, Nirvana je bila za kulere, a Gunsi za ne baš tako kul publiku. Fućkaj ga, danas bi i takvim Gunsima, koje sam tada žestoko pljuvao, ljubio pete, ali Nirvana je bila i ostala moja, prilično osobna rock’n’roll priča. Bili smo ista generacija, imali uvelike sličan glazbeni ukus, voljeli i poznavali iste bendove i ljude, kasnije čak i došli u doticaj; da ne ponavljam priču o kupovini koncerta Nirvane za Zagreb, godinu-dvije ranije.
Činilo se kako gotovo svaki podžanr rocka 1991. godine ima barem jedno prekretničko djelo. U2 su objavili “Achtung Baby”, postmodernistički, Berlinom i padom komunizma inspiriran album, do danas prodan u 18 milijuna primjeraka, Primal Scream moćan hibrid elektronske plesne i rock glazbe po imenu “Screamadelica”, a Massive Attack s “Blue Lines” započeli svoju trip-hop revoluciju. My Bloody Valentine objavili su “Lovelless” kao antologijski album shoegaze-rocka, a Teenage Fanclub s “Bandwagonesque” i Dinosaur Jr. s “Green Mind” igrali prekoatlantski ping-pong na temu beatlesovskih melodija i youngovske distorzije s glasnošću punk-rocka. fIREHOSE s “Flyin’ The Flannel”, Fugazi sa “Steady Diet Of Nothing”, Jesus Lizard s “Goat” i Slint sa “Spiderland” do neslućenih su granica širili horizonte (post)hardcore punka. Sonic Youth su 1991. godine bili između dva sjajna albuma, “Goo” (1990) i “Dirty” (1992), Husker Du više nije bilo na obzoru, Pixies su s “Trompe Le Monde” išli prema svome kraju, ali oni su ulogu katalizatora koji je doveo do alter-rock i grunge-rock eksplozije ionako već izvršili.
U tome leži i ključ razumijevanja zašto je 1991. godine bila tako velika, značajna i posljednja prekretnica rock glazbe. Naime, desetak godina underground rock je ključao, ali njegovi akteri nisu imali dostup do velikih diskografskih kuća, jakih radijskih postaja, utjecajnih magazina i MTV-a. Publika se stvarala, ali kao da je nitko nije zamjećivao, a kamoli joj nudio albume koji su je zanimali, barem ne izvan specijaliziranih neovisnih etiketa poput SST-a, Sub Popa, Touch & Go, Dischorda, Rough Tradea i drugih po uzoru na koje sam s Antom Čikarom koncem 1989. godine pokrenuo vlastiti label Search & Enjoy da bismo mogli objaviti Obojeni program, Majke, Boye, Studeni Studeni, Sin Albert i druge bendove koje velike diskografske kompanije u nas nisu htjele taknuti ni štapom.
Miris revolucije
Bila je to godina u kojoj si je rock sa sukobom Nirvane i Gunsa ili Pearl Jama i Bon Jovija pretposljednji put - posljednji je bilo s duelom Blura i Oasisa sredinom devedesetih - mogao dozvoliti luksuz “velikih obračuna” poput onog između Beatlesa i Stonesa sredinom 60-ih. Vjerojatno je i zbog toga 1991. nastavila rezonirati do danas. Jedna takva prekretnička sezona, sa ili bez dominantnog žanra kakav je tada bio grunge, odnosno alter-rock, nasušno je potrebna i danas. Ne samo rocku nego i cjelokupnoj popularnoj glazbi. Na pitanje tko bi trebao obaviti taj reset, odgovora u bližoj, a možda ni u daljoj budućnosti, nema. Drugi će, pak, reći da reset nije potreban jer uživamo u masi mikro-žanrova i glazbenom izdavaštvu dugog repa u kojem svatko može naći svoju nišu. Zgodno, ali ni to, kao ni konstantna streaming-on-demand izloženost prošlosti i sadašnjosti glazbe ne može se mjeriti s mirisom revolucije u zraku, njezinom eksplozijom i plodovima koje potom uživamo godinama.