Vremenom su prve generacije gastarbajtera, a potom i njihovi potomci iz druge i treće generacije hrvatskih iseljenika, godinama, ako ne i desetljećima, pohodili koncerte pretežito hrvatskih estradnjaka od kojih su neki kroz koncerte po Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Skandinaviji, Kanadi, Americi i Australiji zaradili možda i više nego kroz nastupe po Hrvatskoj.
Uglavnom su te koncerte držali Mišo Kovač i njegovi dalmatinski epigoni, Prljavci, Škoro, Thompson i niz drugih pjevača i pjevačica, tamburaša i zabavnjaka, a svjedočili smo i luksuznim koncertima Olivera u Londonu, Parizu, New Yorku na koje se letjelo i iz još uvijek solidno stojećeg Zagreba.
Sada je pak na red za iseljavanje, jer ne učimo na vlastitim ekonomskim i društvenim pogreškama iz prošlosti, došla nova “runda” iseljenika koji su posljednjih godinu-dvije dana hrpimice navalili na obale Irske, Velike Britanije, Skandinavije i kopno Njemačke i Austrije. Posebice iz ekonomski uništene Slavonije.
Ne znamo bi li i za njima Tuđman, da je poživio, vikao kako su se prodali za Judine škude, ali činjenica je da iz njegove i naše suverene, neovisne i demokratske Hrvatske mladi bježe kao nekoć gastarbajteri iz mnogima omrznute Jugoslavije. Promijenila se država, nije Beograd više nad Zagrebom kako se nekoć mantralo, ali mladi su i dalje prisiljeni odlaziti trbuhom za kruhom. I to ne samo momci nego i parovi pa i cijele obitelji s manjom ili nešto većom djecom.
No, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, rekla bi još jedna poslovica koja također nikako da se izliže pa put Dublina početkom listopada kreće Kandžija s Golim Ženama žodrati “koncert za svoju braću i sestre”, sredinom istog mjeseca i Hladno pivo, a vjerojatno će njihovim stopama krenuti i TBF, Elemental, Vatra i drugi srodni izvođači. Jednostavno, mijenja se “sastav”, a s njime i glazbene preference iseljeništva.
Stoga na red za nastupe pred mahom novopečenim gastarbajterima dolaze i oni koji otišlima prije tri-četiri desetljeća ili onima koji su se u iseljeništvu rodili uglavnom nisu bili po ukusu. Jedino dobro koje iz toga proizlazi jest da spomenuti mogu reći kako su “poharali” Dublin. Ne pred Ircima, doduše, nego pred Hrvatima, ali euro je euro, ma tko ga platio.
Koliko će takav trend trajati, ovisi o brzini i iseljavanja iz Hrvatske, odnosno broju onih koji u potrazi za boljim životom kane napustiti Lijepu našu.