Dok je glumica na sceni vadila iz vagine njemačku crnu-crveno-zlatnu zastavu, oko mene su se smijali.
Još nekoliko valova smijeha prošlo je kazališnom dvoranom dok se njemačka zastava polako, svečano uzdizala uz jarbol, kako se to već čini u važnim prigodama. U Berlinu je to tek dobra fora, ne posebno provokativno.
Glumci u kombinezonima
U berlinskom teatru Hebbel am Ufer puno dramatičnije djelovali su dijelovi predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” u kojima redatelj Oliver Frljić s izvrsnom glumačkom ekipom rešeta po odgovornosti Zapada: danas ste bogati zbog toga što ste stoljećima pljačkali druge, sve što imate zahvaljujete tome što ste opljačkali u bivšim kolonijama. Kad ćete to vratiti? Mislite za sebe da ste dobri i samilosni, a u stvari ste zločinci koji dobro žive zahvaljujući bijedi ostatka svijeta. Održavate pljačkom stečeno bogatstvo zatvorenim granicama i održavanjem nejednakosti, prodavajući svoju skupu tehnologiju i kupujući od njih jeftine sirovine. To već nije bilo smiješno. Nitko se nije smijao ni kad su glumci, pred zidom napravljenim od metalnih kanti za naftu, ponavljali sveeuropsku formulu: sirijska nafta može, Sirijci ne mogu, za njih su naše granice zatvorene.
Radikalno u predstavi “Naše nasilje i vaše nasilje” je to što al-Qa’idu i terorističke nasljednike predstavlja kao reakciju na zapadnu intervenciju u Iraku, Afganistanu i po Bliskom istoku.
“Četiri milijuna Arapa ste pobili od 1990. do danas, ovaj rat neće stati dok mi ne pobijemo četiri milijuna vaših”, izgovara jedan od glumaca u narančastom kombinezonu zatočenika američke baze Guantanamo. Mučenje, ritualna ubojstva, nalik na ona ISIL-ova pred kamerama pa malo plesa pod diskokuglom. Nimalo nije bilo smiješno berlinskoj alternativnoj sceni ni kad je Frljić s glumcima pokazao kako vidi njihovu “Willkommen Kultur”, kulturu dobrodošlice prema izbjeglicama. Grupa prijatelja poziva na večeru Sirijca u namjeri da mu pomognu da se integrira, što završava u ponižavajućem nasilju, kad ga tjeraju da se “prilagodi” ulijevajući mu u grlo alkohol i gurajući mu nos u svinjsku glavu.
Napad vijećnice
Predstava je njemačku premijeru imala u kolovozu na Kunstfest festivalu u Weimaru, jednom od koproducenata (Wiener Festwochen, Zürcher Theater Spektakel, Mladinsko gledališče Ljubljana, HNK Zajc Rijeka i HAU), a u Berlinu je ovog tjedna tri dana za redom igrala u sklopu festivala posvećenom 100. obljetnici rođenja Petera Weissa i njegove Estetike otpora u HAU. Hebbel am Ufer danas je jedna od najjačih europskih točaka nekonvencionalnog kazališta. Nakon izvedbe u četvrtak Frljić je govorio na tribini, stotinjak ljudi ga je ostalo slušati u elegantnoj oronuloj zgradi starog kazališta u Kreuzbergu.
Da je čitava drama izbila u Poljskoj, redatelja su obavijestile kolege. “Uzbunili su se desničari, kazneno je prijavljen direktor festivala”, rekao je u četvrtak. Nije prijavljen Frljić, nego Poljak, šef festivala.
Napad je pokrenula gradska vijećnica Grazyna Szabelska iz vladajuće stranke Pravo i pravda, koja je podnijela kaznenu prijavu protiv šefa festivala u kojoj tvrdi da se Frljićevom predstavom krši zakon vrijeđanjem nacionalnih simbola i vjerskih osjećaja građana: među ostalim u jednoj sceni Krist silazi s križa i siluje muslimanku. Zastupnica je tražila od ministarstva kulture da se očituje pa je ministarstvo poslalo priopćenje.
- Crkva, različite desničarske udruge, svi su se oglasili. Sličnu situaciju imali su i prije dvije-tri godine s predstavom Rodriga Garcije. Predstavu nitko nije vidio, ali se zvala “Golgota piknik” i to je bilo dovoljno da je zabrane - kaže Frljić, s kojim smo razgovarali u kantini berlinskog HAU.
- Ova predstava i ono što je ona kreirala govori o Poljskoj i o tom društvu, o tome koliko je to društvo neslobodno. Uz Hrvatsku i Mađarsku, Poljska spada u zemlje u kojima je takozvani novi fašizam otišao najdalje. Moć Katoličke crkve u Poljskoj je zastrašujuća, to znam i iz vremena kad sam radio u Krakowu - kaže.
Kletva
Kazalište u Bydgoszczu krenulo je u protunapad pa najavljuju prijave protiv onih koji namjerno izvlače stvari iz konteksta i pretjeruju u opisivanju scena radi “izazivanja kulturnog rata”. Festivalu prijete da će ostati bez dotacija.
“To je malo zastrašujuće i pitanje je što će biti kad dođem u Varšavu jer pretpostavljam da će se lokalni patrioti organizirati”, kaže redatelj.
U kazalištu Powszechny u Varšavi dogovorio je da će postaviti “Kletvu” Stanisława Wyspiańskog. Uz Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog i Zygmunta Krasińskog, Wyspiański je četvrti poljski nacionalni bard.
“Kletva” je komad napisan po istinitom događaju u kojem seoski svećenik ima dijete sa seoskom djevojkom. Selo pogađa suša, a seljani smatraju da je to božja kazna za ponašanje njihova svećenika i polako se vraćaju paganskim običajima.
Drugi egzil
Hrvatska premijera predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” bit će 11. studenoga u HNK Zajc u Rijeci, prikazat će se u Ljubljani i rumunjskom Cluju, na festivalima u Sarajevu i Subotici.
U predstavi igra izvrsna hrvatsko-slovenska postava: Nika Mišković, Jerko Marčić, Dean Krivačić, Dragica Potočnjak, Matej Recer, Blaž Šef, Barbara Babačić, Daša Doberšek, Uroš Kaurin.
Oliver Frljić upravo u Dresdenu u Staatsschauspielu radi “Requiem za Europu” koji će premijeru imati 4. studenoga, priču o budućnosti Europe kroz grad dramatične prošlosti u kojem je osnovana Pegida. Iduće dvije godine uglavnom će raditi u Njemačkoj, glavnoj teatarskoj sili Europe: u Residentztheatru u Münchenu postavlja Mauzera Heinera Müllera u povodu 100. obljetnice Oktobarske revolucije, u Mannheimu “Second Exile”, u kojem će govoriti o onome što mu se događalo posljednje dvije godine u Hrvatskoj. Kad su čuli kakvim je pritiscima izložen, u Mannheimu su ga zvali da bude njihov kućni redatelj.
“Rekao sam im da sam tek otišao iz jedne institucije i nema smisla da se opet vežem za instituciju. A posla imam, u pregovorima sam za 2018.”, objašnjava Frljić zašto je odbio velikodušnu ponudu.
Je li on onda u Njemačkoj zaista u “drugom egzilu”, nakon što je 1992. otišao iz BiH?
“Nije ovo klasičan egzil, dolazim u Hrvatsku, angažiran sam oko Rijeke - EU prijestolnice kulture, ali da, može se shvatiti kao neka vrsta duhovnog azila.”
Kaže da nije otišao radi pritisaka, najveći su pritisci ionako bili nakon 5. kolovoza 2015. i tribine sa ženama žrtvama rata sa svih strana.
Veliki performans
“Mislim da sam jedan model propitivanja paradigme nacionalnog kazališta doveo do kraja, bez promjena zakona o kazalištu nije moguće otići dalje. Te dvije godine pokazale su da kazalište vođeno na pravi način može postati relevantan društveni čimbenik. HNK Rijeka bila je stalno u medijskom i svakom drugom fokusu, kazalište je bilo i prostor kritičkog propitivanja i konfrontacije s politikama koje su bile tada na vlasti, a nastavit će se u nekoj blažoj varijanti i dalje.”
Nije on samo radio predstave u HNK Zajc, on je čitav HNK koristio za veliki društveno-politički performans.
“Ja sam instituciju koristio kao neku vrstu instrumenta i ona mi je davala potrebnu vrstu vidljivosti”, kaže Frljić.