KAZALIŠTE KOMEDIJA

MJUZIKL 'BYRON' Čitko i muzikalno štivo o ljubavi i revoluciji

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 28.02.2017. u 14:03

Zagreb, 240217. Svecana premijera mjuzikla Byron odrzana je veceras u kazalistu Komedija.
Na fotografiji: mjuzikl Byron.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Možda bi mjuzikalski uglazbljeni velikani klasične literature bolje prošli kod onih naših školaraca kojima se baš ne mili propisana lektira?!

Ovo, dakako, nipošto nije pledoaje za ovakav ili onakav aktualni kurikulum, tek promišljanje na koje navodi mjuzikl “Byron”, praizveden s ovacijama 24. veljače u Kazalištu Komedija. Isječak iz događajima i skandalima bogatog, no kratkog života jedne od najvažnijih ličnosti britanske literature oživotvorili su perom i glazbom Miro Gavran i Darko Domitrović stvorivši čitko, pitko, muzikalno i atraktivno kazališno štivo o ljubavničkim i revolucionarnim venecijanskim danima lorda Georgea Gordona Byrona, koji će skončati u Grčkoj kao simpatizer tamošnjih boraca za neovisnost.

Magnetska privlačnost

Byronov život i djelo bogomdani je predložak za bilo koji predstavljački medij jer uključuje sve što jedan (anti)junak može ponuditi. Pjesnički dar genija, privlačna vanjština (unatoč hendikepu hramanja) koja magnetski privlači suprotni spol, skandali koji uznemiruju plemstvo, bunt protiv svake političke tiranije i konačno ona “svjetska bol” koja je obilježila vrijeme romantike, i eto predloška iz kojeg je književnik Gavran crpio motive za libreto. Nije se baš sve moglo smjestiti u kazališnu predstavu, možda je za nijansu bilo i previše detalja (neupućenom će gledatelju biti posve neobjašnjiva ne nužna epizoda u armenskom samostanu), no bitni su konci Byronove osobnosti pohvatani, dovoljno uvjerljivo ulančani i, što je najvažnije, izvrsno predstavljeni. Ponajprije zahvaljujući glazbi i snažnom interpretu naslovnoga lika Đaniju Stipaničevu.

Posljednja postava

Domitrovićeva glazba nije glazba hitova, ona je profinjeno ugođajna, u velikom je rasponu od komornog do moćnog zvuka, nije ni staromodna ni ultrasuvremena, pjevna je i plesna s dirljivom asocijacijom grčkog sirtakija kao hommage Byronovoj posljednjoj životnoj postaji. U takvu kolopletu različitosti (odlični aranžmani Ante Gele) svaki pjevač dobiva svoje optimalne mogućnosti i iz njih gradi lik, poput glasovno dominantnog, a glumački zrelog Stipaničeva, interpretacijski raskošne Danijele Pintarić i njezinom pop-vokalu suprotstavljene suspregnute tople i lirske Sandre Bagarić. Pjevaju i glume još mnogi: izražajna Nina Kaić Madić, Dražen Čuček, Adalbert Turner, posebna Mila Elegović…, uz dobar orkestar i zvučan zbor koje autoritativno vodi dirigent Dinko Appelt.

Lebdeći duet

Produkcijski je izvedba u cjelini na visokoj razini koju sažima umjerena režija Ivane Čoh. Likovnost i štimung stare Venecije postignuti su scenografijom Stefana Katunara uz dragocjeno oblikovanje svjetla Aleksandra Mondecara i autora dosjetljivih projekcija Ivana Lušičića Liika, kostimi Elvire Ulip i Ive Šimunović lijepi su i duhoviti kao i karakterne maske i perike, a nemjerljiv prinos daje raznoliko maštovita koreografija Bojana Valentića i izvrstan plesni ansambl uz posebnu atrakciju lebdećeg dueta na svili Mateje Ivanković i Emila Kuzminskog. Ali nad cijelim zagrebačkim “Byronom” lebdi još netko: mentor predstave je legenda zagrebačke škole mjuzikla Vlado Štefančić.

ELIPSO

Izdvajamo