PREMIJERA

'PONOVNO UJEDINJENJE DVIJU KOREJA' Napokon smo vidjeli pimpek u Gavelli, primjećuje naš kritičar

Darko Tomas / CROPIX

Premiijera predstave 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja' u režiji Paola Magellija u Gavelli

'PONOVNO UJEDINJENJE DVIJU KOREJA' JOELA POMMERATA U GAVELLI Drama je uvjerljivo smještena u domaći kontekst, gdje se o ljubavi ne govori ništa što se ne mora, a o seksu još manje

Joël Pommerat, vrlo plodan suvremeni francuski dramatičar (r. 1963.), nije me impresionirao svojim djelom “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” (La Réunification des deux Corées), u prijevodu Vande Mikšić.

Posrijedi je skup dvadesetak fragmenata na istu temu: gubitak ljubavi. Ti su fragmenti efektni, često komični, ali i nekako odviše na isti kalup izliveni. Cijela kompozicija ravna je, jer se uvijek temelji na istom omjeru nade i razočaranja. Znači, likovi su, a ima ih pedesetak, premda u veoma raznolikim okolnostima, opterećeni zapravo jednom željom i jednim rješenjem. Autor piše inteligentno, jer lako i točno postavlja likove u ishodišnu situaciju, ali onda kao da ne zna što bi s njima, nego ih ubrzano vodi do sloma, koji onda uglavnom ne prikaže. Ti dakle međusobno nepovezani postegzistencijalistički skečevi nisu nešarmantni, ali odviše su predvidivi.

Vedra ironija

Tekst je, međutim, doživio sretan susret s redateljem Paolom Magellijem i dramaturginjom Željkom Udovičić, pa i kompozitorom Ljupčom Konstantinovom, koji je unio u zbivanje tonove vedre ironije. Smjestili su ga uvjerljivo u domaći kontekst, gdje se o ljubavi ne govori ništa što se ne mora, a seksu još manje, pa je ovakav “razuzdan” scenski kolaž koliko provokativan, toliko i poučan.

Fragmenti (skečevi) nisu zamišljeni jednoobrazno, a niti su istom tonu. Neki su gotovo ozbiljna drama, drugi su crnohumorni, treći apsurdni, četvrti groteskni, a konačan dojam ovisi o zapravo trenutačnoj glumačkoj inspiraciji, koja se dakle može osloniti na temeljit rad s redateljem. Svaki glumac ponešto i zasvira.

Magelli je ekspresionist, njegove slike su snažne. Uvodna je svojevrsna parafraza posljednje večere, s Igorom Kovačem kao jarkom (crveno-plavom) replikom Isusa, a zatim mrak prvog fragmenta. Obješenik, radnik u plavoj kuti, a ispod njega dvije čistačice, koje ga, u mraku, baterijama (nestalo struje) pronalaze, zatim pristiže treća, čiji je to suprug bio. Ljutita što se objesio, iz nemoći ga ljulja poput šunke.

Otežano koračanje

Scena Lorenza Bancija nastoji što više iskoristiti malenu Gavellinu pozornicu, glumcima prepreku predstavlja tek tlo, cijelo prekriveno debelim slojem crvene, krupno usitnjene spužvaste mase, i to njihovo otežano koračanje dio je dramaturgije zbivanja.

Kostimi Marite Ćopo estetizirana je suvremena građanska odjeća, otkriva karaktere, obilježava neuroze. Sve su boje ugođene i pogotovu su erotske kombinacije decentne i naglašuju što treba...

Napokon smo vidjeli pimpek u Gavelli. I to s razlogom. Kao duhovitost po sebi. I ženskih grudi nije nedostajalo. Ali ti anatomski štikleci javljali su se takoreći usputno, u sklopu jedne mnogo ozbiljnije farse o egoističnosti ljudske prirode. Dio publike oduševila je hrabrost i neposrednost režije i igre, a dio je zbilja postao zabrinut nad upravo čedno prikazanom golotinjom.

Najvažnije je sljedeće: Magelli je razbudio ansambl Gavelle i pružio svakom glumcu prostor da se okuša prije svega sam sa sobom. Predstava traje dva sata i deset minuta, nema stanke, i nije potrebna. Desetero glumaca energično i neposredno daje dakle mnoštvo uloga, no svaki ima i zajednički nazivnik. Barbara Nola nadahnuto igra više pomalo lukavih ali i preplašenih ženica, kojima ugrađuje neočekivanu ironiju.

Nadahnute uloge

Jelena Miholjević također nadahnuto pak igra nešto sigurnije žene, naoko ljubaznije a zapravo okrutnije. Obje su i veoma erotične. Nataša Janjić, pak, prvi put radi s Magellijem. I odmah je napravila svoj dosad najbolji rad u Gavelli. Igra lijepe žene koje su se već prebacile preko ruba, i dovoljno su pomućene da iz njih izlazi istina i kad treba i kad ne treba. Janjićeva prije svega osvaja kao psihički “prebačena” sestra koja kvari vjenčanje najmlađoj sestri...

Ksenija Pajić igra romantičarke koje se cijeli život zavaravaju. Odlično se snašla i Tena Nemet Brankov, koja glumi strasno i fino se uživljava u uloge odsutnih, tužnih likova. Petra Svrtan nije se još oslobodila, ne prepušta se mislima pa je u grču. Ali imala je pristojnih dionica. Ranko Zidarić igra lucidno i provokativno, zabavan je i točan a i komičan, osobito kao svećenik gole guzice u vezi s prostitutkom. Janko Rakoš onako je čehovljevski uvjerljiv kao muškarac gubitnik, samoubojica, a dobro igra i sudbonosne strance.

Enes Vejzović osvaja kao pompozni mladoženja, pompozan suprug, figura bez unutarnjeg stava i plašljivac ukočenih manira. Igor Kovač pomalo se oslobađa grča i ovdje je i on pomalo upio kreativne ludosti. Još nedovoljno, ali na dobrom je putu...

ELIPSO

Izdvajamo