Senka Bulić napravila je u koprodukciji vlastitog Kazališta Hotel Bulić i Tvornice kulture odličnu predstavu “Svršimo s Božjim sudom part one”, po tekstovima Antoina Artauda, u prijevodu Zlatka Wurzberga.
Osim glumice, autor koncepta je glazbenik i vizualni umjetnik Tomislav Ćurković. Ova, zapravo monodrama, dinamična je i zabavna sinestezijska demostracija glumačke mašte, glazbe i ritma, pri čemu jedina glumica počinje kao Ivana Orleanska u oklopu, a završava kao plesačica na šipki.
Fascinantna energija
Artaud je, podsjetimo, svršio u ludnici, ispisavši gotovo nepreglednu masu papira, iz kojih izvire i njegova genijalnost i njegova pomućenost. U Artauda ima mnogo pretjerivanja, ali nema nezgrapnosti. Ovdje je pak postignut sretan spoj između usamljenosti jednog neshvaćenog uma i konkretnosti jedne pomalo neshvaćene glumice, čija je energija fascinantna.
Bulićeva je izbjegla recitativnost, a scenski govor providila je krikovima i usklicima, koji nisu pretjerani i koji su čak lirski precizni. Njezin 50-minutni nastup u dubini “partera” prate dvojica bubnjara, Tin Ostreš i Mario Kovačević, a oklop joj pomaže skinuti čovjek umotan u bijelu spužvu, kao kakav zlokoban albino-teletubies, koji cijelom zbivanju daje ujedno nadrealnu i opuštenu notu.
Svjetlosni šok
Duboko u pozadini je platno s kojeg ispočetka trepće par našminkanih očiju. Kad se vjeđe sklope, čuje se tutnjava, škripa, distorzija, a kad se otvore, nastupi tišina. Reflektori iza bubnjara naglo se pale i tjeraju gledatelje da zažmire ili da okrenu glavu. Taj svjetlosni šok jedina je fizička “neugoda” koja se u gledatelja proizvodi. Sve je zapravo u ovoj predstavi, koliko god neobično, toliko i odmjereno.