Romanom “Dabogda te majka rodila” (2010.) Vedrana Rudan ušla je u uski krug suvremenih hrvatskih spisateljica koje su za glavnu temu romana izabrale odnos majke i kćeri.
Prije nje Irena Vrkljan (“Svila, škare”, 1984.), Slavenka Drakulić (“Mramorna koža”, 1995.), Dubravka Ugrešić (“Baba Jaga je snijela jaje”, 2008.). Nakon nje, Mani Gotovac (“Fališ mi”, 2010./2011.), gdje je posrijedi posve drugačija, tragična ishodišna situacija: gubitak djeteta.
Odnos kćeri i majke
Preostala četiri romana analiziraju “prirodni” tok, pa se tu, općenito govoreći, kćeri nose s majkama iz, metaforički, donjeg rakursa. Od ta četiri romana ovaj Vedrane Rudan najskučenije je sintakse i rječnika, s time da na zaslonu moga čitateljskog radara ni radnja Vrkljanove ne ostavlja mnogo dublji trag od maturalnog sastavka.
Rudanova, pak, doista gdjegdje ne vlada nego najnužnijim konstrukcijama i frazama, pa je to što zapisuje na granici usmenog, na rubu loše reportaže i sa suvišnim dodatkom različitih komentara. Ono što Rudanovu odvlači od ponora jest, paradoksalno, odmjeren pripovijedni ton.
Postiže ga kratkim rečenicama, ispunjenima ipak uvjerljivo prikazanim ozbiljnim sadržajem. Njezini su likovi, barem glavni, doista živi. Ukratko, pismenost i erudicija Vedrane Rudan u duhu su epohe, rudimentarni, no ideje su bistre i kako-tako, ali ipak uspjelo formulirane u literarno djelo što pripovijeda sadašnjost 60-godišnje žene u krizi, njezin odnos sa 83-godišnjom, umirućom majkom i, posredno, grubim incestuoznim ocem, o čijim su nedjelima obje desetljećima šutjele.
O takvom ocu i takvoj majci koja “šuti” u našoj književnosti dosad nije pisao nitko.
Vedrana Rudan tok svijesti pripovjedačice puni prisjećanjima o tom ocu, i ti su upadi nenasilni, samo na prvu nemotivirani, i, sve u svemu, njezina se proza nadaje profinjenom u usporedbi s istoimenom kazališnom predstavom, što ju je prema romanu skrojila i režirala dramaturginja i redateljica Tatjana Mandić Rigonat, u produkciji riječkog HNK.
Osipanje kazališta
Predstavom su otvoreni ovogodišnji, 36. Dani satire u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, čija je publika svjedočila primjeru koji sve više postaje općenitim: kazališta izvan Zagreba jednostavno se osipaju, i umjetnički i organizacijski, i sad je već u pitanju mogu li HNK-ovi u Rijeci ili Splitu uopće proizvesti ozbiljnu dramsku ansambl predstavu.
Ovo što smo u Kerempuhu vidjeli dugotrajno je jaukanje, automatska gluma, parada ukočenih likova-karikatura, u čijim se ustima Rudaničina proza raspada kao da je izašla iz Googleova prevoditelja.
Nekorisna scenografija
Redateljica je povadila iz romana sve što je baš onako, na prvu loptu, upotrebljivo na pozornici, kojom dominiraju dva ružičasta kreveta s patnicom majkom, glumi je neuvjerljivo Edita Karađole, i drugom gospođom, u staračkom domu Felicija, čiji golemi logotip svijetli nad scenom, ponad nekakvih fosforescentnih obruča, nametljiva a nekorisna scenografija Aleksandra Denića...
Sve je u ovoj jednoiposatnoj predstavi i nametljivo, i lažno i dosadno: i gluma, i scenografija i scenski pokret. Ukratko, teško ju je gledati, ali još teže u njoj glumiti. Tu se non-stop kriči, a baba kad jauče, ne prestaje, i nikako da se to jaukanje nekako gradira, pa da znamo da je barem vrijeme prošlo. I još bakice-naturščice šlagere zijevaju/pjevaju u pozadini, da se označi dostignuti stupanj radnje.
Svi glumci su praktički ispod razine, i jedino se možda do lika koji će gledatelji zapamtiti kao “istinitog” dovinula Tatjana Smoje, kao primjer prosječne žene koja vlastitu kob podnosi s depresivnim viškom mudrosti.