Nedavna ostavka Balazsa Baranyaija, ravnatelja Baleta riječkog HNK, otkrila je jedino to da je car evo gol. U nas jednostavno nema uvjeta za ozbiljan balet.
Ni jedno naše nacionalno kazalište nema dovoljno novca da uzdržava vrhunski baletni ansambl i producira vrhunske predstave u kontinuitetu. Čak i u zagrebačkom HNK često dolaze u pitanje izvedbe jer nema solista. Kako tko pokaže izvrsnost, tako i ode u bijeli, bogatiji svijet. Vrhunske plesače jednostavno ne možemo plaćati. A ne možemo plaćati ni vrhunske koreografije. Zato se često one krivotvore, “ponašaju” i iskrivljuju. Nužda ne bira. Nije mnogo bolja situacija niti u operi. Prosječna premijera stoji sto tisuća eura, a publike je i u Zagrebu gotovo premalo.
Četiri operne kuće s četiri operna ansambla - ni jedan nije kadar iznijeti sezonu kako valja.
Bilo bi pogubno da se ti ansambli naprosto ukinu i da se osnuju, primjerice, nacionalna opera i balet u Zagrebu, koje bi svojim produkcijama kružile od teatra do teatra. I Split, i Rijeka i Osijek zaslužuju umjetnike koji ondje ne samo rade, nego i žive...
Najbolje rješenje odavna je na stolu kao prijedlog. Ponudio ga je još prije desetak godina Srećko Šestan, tadašnji pomoćnik ministra kulture, a sadašnji uspješan ravnatelj karlovačkog Zorin-doma. Naše bi opere i baleti trebali pripremati isti program za sezonu. Ni jedan ansambl nije kompletan, ali ako se posebno plate najbolji i najpotrebniji plesači i pjevači, onda oni mogu kružiti od ansambla do ansambla, od izvedbe do izvedbe. Program se može koordinirati tako da je jedan mjesec “Aida” na pozornici zagrebačkog HNK, a idući na pozornici riječkog. Isto tako recimo i “Labuđe jezero”. Dijele se mnogi troškovi, za autorska prava, za scenografiju, za kostime…
Takav kompromisan način da se zadrže, kako se u socijalizmu govorilo, i kvantiteta i kvaliteta, možda je jedini još moguć. Premda zvuči utopijski. U nas mentalitet takav, da se svatko najradije ušanči u vlastitom dvorištu, a onda viri preko plota i čeka da susjedu crkne krava.