ZAGREB - Oduševljenje nakon nedavnih studentskih izvedbi Bizetove opere “Carmen” u Lisinskom i riječkome HNK Ivana pl. Zajca ne jenjava. Čak i strogi glazbeni kritičari nisu štedjeli pohvale studentima. Hvaljeni projekt zajedničkim su snagama ostvarile tri umjetničke akademije Zagrebačkog sveučilišta te Tekstilno-tehnološki fakultet.
Najveći teret
Poveća je niska imena zaslužnih za uspjeh ove spektakularne produkcije, od redatelja Krešimira Dolenčića, dirigenta Mladena Tarbuka, do studenata i njihovih profesora. Najveći dio tereta, ipak, ponijeli su studenti zagrebačke Muzičke akademije. Od sjajnoga zbora, orkestra, do solista koji su se hrabro uhvatili u koštac s vokalnim zahtjevima svojih uloga. Ponajprije Ciganke Carmen, čiji su lik interpretirale Jelena Kordić i Ivana Srbljan. Jelena je i diplomirala ulogom Carmen, u razredu prof. Martine Zadro, dok je Ivani, studentici četvrte godine u razredu prof. Vlatke Oršanić, lik zanosne Carmen bio prvi veliki scenski zalogaj.
Studentima to nije bio prvi susret s opernom produkcijom jer su 2009. pripremali Mozartovu “Čarobnu frulu”. Prije toga su u Gradskom kazalištu Komedija izveli Donizetijev “Ljubavni napitak”. Prošle godine izveden je oratorij “Ivan Grozni” Sergeja Prokofjeva, a postignuti uspjeh bio je podstrek da se nastavi započetim tragom.
- Inicijativa o projektima krenula je s Muzičke akademije. Ideju maestra Mladena Tarbuka i moju nisu u početku baš svi zdušno prihvatili. Bilo je sumnji, jer ipak je to veliki zalogaj, posao i odgovornost. Otkako je kolega Tarbuk preuzeo vođenje orkestra Muzičke akademije, a on ima dosta sluha za operu, smatra kako u izvedbi opere instrumentalisti mogu najviše naučiti i kako je pedagoški za orkestar to najsvrsishodnije. Pri tom, treba voditi računa da i među studentima imamo odgovarajuću podjelu uloga, a imali smo dvostruku - kaže Vlatka Oršanić, jedna od najuglednijih hrvatskih opernih umjetnica koja se 2003., uz pjevanje, posvetila i pedagoškom djelovanju.
Pogled na Alpe
Do početka ove akademske godine djelovala je i kao profesorica na ljubljanskoj Akademiji za glasbo, ali bilo joj je prenaporno živjeti na tri razboja i često biti za volanom automobila, tim više što živi u Komendi, dvadesetak kilometara udaljenoj od Ljubljane, u svojoj lijepoj vili s pogledom na Krvavec i Alpe.
Vlatka Oršanić je vrlo mlada velikim koracima krenula u svijet opere. Varaždinku i posljednju učenicu glasovite pedagoginje Ankice Opolski na studij u Ljubljanu primili su kao 16-godišnju srednjoškolku, koja je sa 20 godina dobila stalni angažman u Ljubljani i studentsku Prešernovu nagradu. Sa 22 godine već je pjevala Luciju di Lammermoor i bila je senzacija. Nakon Ljubljane slijedili su Salzburg, Darmstadt, Berlin, Frankfurt, Beč, Pariz, Barcelona, Prag…
Nema tajne
Biti veliki pjevač ne znači biti i isto takav pedagog, kao što ne mora značiti da će sjajan nogometaš biti isto takav trener, kažemo u razgovoru profesorici Oršanić:
- Nema tajne uspješnosti u pedagogiji! Oduvijek sam imala taj poriv u sebi. Našla sam se u tome poslu i sretna sam što su svi moji dosadašnji studenti našli svoje “mjesto pod suncem”, što u našim prilikama nije lako.
Na svečanosti u Hrvatskom glazbenom zavodu, 17. prosinca, primit će nagradu Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga “za iznimne pedagoške dosege”.
Znači li to da ste pjevanju rekli zbogom?, pitamo antologijsku Lady Macbeth.
- Nikako, jer sam angažirana u Operi Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani. Naporno je živjeti na stalnoj relaciji između Ljubljane i Zagreba, ali ako ima ljubavi za posao, ništa nije teško.