Kurtoazni pljesak i nekoliko povika "bravo", ponajprije protagnostima, ispratili su preksinoć u dvorištu splitskog Hrvatskog narodnog kazališta najznačajniju ovoljetnu opernu premijeru. Dvorište je svojom bezličnom prazninom sretno pronađeno kao mjesto nadogradnje masivne i impozantne scenografije Tihomira Milovca, koja više koristi simbole luke (dizalice, kuke, kontejnere), odnosno mehanizaciju škvera i potpalublja negoli simbole nadmoćne prirodne sile mora po kojima Holandez ukleto luta u potrazi za čistom i vjernom ljubavi žene koja bi ga prizemljila u novu kopnenu domovinu. Zakletva na vjernu ljubav i odanost sve do smrti očekivano završava smrću oboje protagonista. Nije prvi niti jedini put u literaturi da idealizacija tako završava, s njom i nikad dosegnuta romatičarska predodžba o idealnoj ljubavi. A opus Richarda Wagnera plod je, iz današnje perspektive hipertrofiranog, romantičarskog pogleda na svijet.
Opere i dramski redatelji
Nakon više desetljeća jedna njegova "lakša" opera se ponovno pojavila u Splitu. Muzičko je vodstvo preuzeo intendant i dirigent Tonči Bilić, a kada se za uprizorenje Wagnerove rane opere "Ukleti Holandez" angažira Branko Brezovec, i površnim poznavateljima njegova rada jasno je što mogu očekivati. Ponajmanje kakav konvencionalni uradak na tragu praizvedbe iz 1843. Najmanje je važno da je Brezovec znan prije svega kao dramski redatelj. Napokon, brojne opere u svijetu režiraju tzv. dramski redatelji, a opera dodaje samo zadatost glazbenog vremena. Brezovcu to nije bio nikakav problem jer je sve svoje ideje o upravo pronađenoj Wagnerovoj ironiji dosljedno proveo. Bilo je svačega u toj navodno provokativnoj gužvi na sceni: pomno izrađenih odrešitih jednostavnih pokreta ( Natalija Manojlović), simbola svakojakih vremena od u zlatu odlivene glave Karla Marxa do sukladne pojavnosti likova u mješavini krznate prethistorije obraslog glavnog junaka i ljupkih etno-suknjica i pletenica s mašnom ženskog zbora ili plavo-bijelih mornarskih simbola (maštoviti Silvio Vujičić), ili živog srca kao dar Senti čiju je ruku tata Daland za zlato prodao Holandezu.
Jedan od scenskih vrhunaca bila je potpuna trivijalizacija muškog dueta pred mikrofonima kao na kakvom lakoglazbenom festivalu praćena pomahnitalom kombinacijom revijalnog i tribalnog plesna Dalandovih i Holandezovih mornara u utorbi "Noine arke", mornara okruženih krhotima svakojakog tereta: bačvi s mogućim otrovnim otpadom, starim televizorima i ostalom prigodnom robom. Činjenica je da je Brezovec svoje zamisli proveo sustavno i bez ostatka, a ostaje pitanje je li Wagner i njegov "Ukleti Holandez" - ponajprije muzička struktura za koju se robujući svojoj koje desetljeće staroj i jedva promjenjivoj navodnoj scenskoj poetici slabo i pomalo "nagluho" marilo - pravo polje provođenja takvih ideja.
Morska snaga
Muzičko vodstvo Tončija Bilića bilo je nekako poslušno i korektno čitanje bez puno volje za slojevitošću, jednolično u sivo obojenoj tonskoj slici, skromna dinamičkog raspona, premda je na raspolaganju bio dobar Simfonijski orkestar HRT-a, s ponekom težnjom neusklađenostima. Nešto glazbene živosti unio je Zbor (zborovođa Domeniko Briški) s isto tako povremenim težnjama izvikvanju mornarske snage u njegovom muškome dijelu. U takvom ne isuviše poticajnom okruženju važnog zajedništva otuđenog orkestra i pjevača, nositelji glavnih uloga bili su više nego dobri i u skladu u izraženim glazbenim karakterom svojih uloga. Vrlo je pjevački impozatan, stamen i nijansiran bio trbušasti kapetan Daland Luciana Batinića, kapetan koji ima teškoća s prostatom (dva puta ga je redatelj poslao mokriti u kut). Pjevački je moćan i uvjerljiv bio i Holandez Kevina Shorta, kao i osjetljvi zaljubljeni Erik duge fraze Branka Robinšaka. Senta Indre Thomas je bila pamentno, vrlo muzikalno, ujedno nježno i odrešito vođena uloga bogato obojena glasa. Svijetao je i uvjerljiv bio Kormilar Domagoja Dorotića, glavni kormilar premda su kormila svih veličina preplavljivala scenu čak i u ulozi preslica, a moćna je bila pojavnost dadilje Mary Terezije Kusanović. Svojom su glazbenom sugestivnošću ozbiljno potkovani glavni protagonisti učinili korak dalje glazbeno se oprijevši trivijalizaciji i navodno ironijskom scenskom prikazu Wagnerova "Ukletog Holandeza". Ako je od Brezovca - nije previše, a da su dosjetke "s bradom" ironijske i duhovite, ne bi se moglo sa svom sigrunošću utvrditi bez detaljnog nalaza forenzičara.