“U boj, u boj, mač iz tôka, braćo! Nek’ dušman zna kako mremo mi!” Ti stihovi Franje pl. Markovića, koje je 1866. u Beču uglazbio Ivan Zajc, a deset godina kasnije sam uklopio svoju skladbu kao zbor u svoju operu “Nikola Šubić Zrinski”, duboko su usađeni u poklad hrvatskog imaginarija.
Ako je Sparta imala svog Leonidu, eto smo i mi imali svoga Zrinskoga; njegov odabir junačke pogibije umjesto predaje; njegova odluka da se iz zapaljene tvrđave probije u posljednjem jurišu; njegov obred prije juriša: odijevanje najfinijeg i najskupljeg ruha, ušivanje zlatnika u postavu da ga dušmanin ne bi besplatno sahranio, misa i pričest prije bitke – sve to pridonosi općem dojmu apoteoze njega i njegovih junaka – a i sve izvedbe “Zrinskoga” koje sam gledao i prije znamenite Spaićeve režije završavale su baš apoteozom predstavljenom kao tableau vivant, sa Zrinskim otprilike u istoj pozi u kojoj je bio predočen na Zrinskom trgu u Zagrebu, na slici uz ljekarnu, odnosno na Ivekovićevu povijesnom platnu.
Danas se navršava 450. godišnjica toga junačkog ispada koji je Zrinski poduzeo na čelu svojih ljudi, jedva 300 preostalih od 2500, koliko ih je bilo u početku opsade. Tim potezom ispunio je zakletvu koju je dao i koju je zabilježio jedan od sudionika te sasvim neravnopravne bitke, Ferenc Črnko, “dijak” (tajnik i pisar) bivšega hrvatskog bana i u tom času vlastelina međimurskoga (i time madžarskog magnata), kapetana sigetskoga i zapovjednika južne Madžarske. Ona je glasila: “Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.”
Čudo u Sigetu
Tvrđava Szigetvár u Baranji našla se na putu šestoga i posljednjeg pohoda koji je turski sultan Süleyman zvan Kanuni (Zakonodavac; u Evropi poznatiji kao Sulejman Veličanstveni) poduzeo ne bi li osvojio Beč i tako zavladao srednjom Evropom. Okupio je više od 100.000 vojnika, oko 300 topova, na Dravi kod Osijeka dao napraviti veliki most, prešao ga potkraj srpnja, te je već 5. kolovoza pao pod Siget, zajedno sa svojim velikim vezirom. Bio je to Sokollu Mehmed Paşa, rođen kao Bajo Sokolović, u okolici Rudoga. Padišah je kapetanu ponudio bogatstvo, navodno i položaj hrvatskoga sizerena, ako mu preda grad, ali Zrinski nije pristao.
Za to vrijeme je rimski car te hrvatski i ugarski kralj Maksimilijan II okupio svoju vojsku: oko 55.000 vojnika kod Mađarova, oko 30.000 kod Košica, oko 10.000 kod Nitre, te pri ušću Mure još oko 13.000 pripadnika kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Sve vrijeme opsade Sigeta ta je vojska bila uglavnom neaktivna.
Turski napadi bili su siloviti. Zrinski je već 9. kolovoza dao napustiti i spaliti Novi grad, a deset dana kasnije Turci osvajaju i Stari grad, pa je kapetanu ostala samo citadela i šačica ljudi. Uslijedilo je nekoliko turskih juriša: 26. pa 29. kolovoza, i opet 2. rujna. Tri dana kasnije umro je sultan, ali veliki vezir je to zatajio od vojske. Tek pošto je Zrinski poginuo i razoreni Siget pao, Sokollu je vojsku povukao u Beograd, čekajući odluke novog sultana Selima II. Maksimilijanu su ostali i vojska i Beč, sve je platio Sigetom i glavama posade.
Strateški je to bio vješt potez, moralno je bio i te kako dvojben. Kardinal Richelieu, ministar francuskog kralja Louisa XIII, dvorski i dramski pisac, dao je maha svom peru: “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.”
Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuze: dvaput u tijelo i jednom u glavu, koju je zatim dao odsjeći zapovjednik janjičara. Glavu je Sokollu poslao budimskom paši Mustafi, odatle je poslana u Maksimilijanov carski tabor, pa su je 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Ferenc Tahy (onaj iz Seljačke bune). Donijeli su je u Čakovec i pokopali u obiteljskoj grobnici Zrinskih u sklopu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske. Tijelo je odmah u Sigetu pokopao turski vojnik Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji zarobljenik Zrinskoga.
Junačka žrtva
Zašto je Hrvatima taj događaj toliko važan? S jedne strane, Zrinski nije branio Hrvatsku, padišah je pregazio Slavoniju da bi ušao u ugarsku Baranju. Zrinski također nije pao kao hrvatski ban (to je već desetak godina bio Petar Erdödy) nego kao madžarski kapetan. S druge strane, rat je bio jedan, bez obzira na bojišnice, pad Beča bi bio i pad Hrvatske, osim mletačke Dalmacije, pa je (u to doba) točna primjedba iz libreta opere: “Ma gdje se Hrvat s Turci bije, za dom se bori svoj”. Ipak, Siget je pao, Zrinski je poginuo, to je bila izgubljena bitka iako je njome dobiven rat. Slavimo li i mi svoje poraze kao epopeju?
Zrelije pogledano – ne. Slavi se junačka žrtva madžarskog velikaša koji je bio i Hrvat, pa nam je blizak barem kao naš nogometaš u stranom klubu, k vragu. Slavi se njegov junački potez, za koji je trebalo imati i snage, i hrabrosti, i vjere. Ali – više od svega – slavi se simbol koji je trebao hrvatskoj politici u XIX stoljeću, i koji je tek tada prerastao u mit.
Godišnjica je završetka povijesne bitke, ali mit živi svojim životom. Razdvojiti danas mit od povijesti zadatak je više uzaludan nego težak, čak i kad su posrijedi tako obični i provjerivi podaci kao što su imena sudionika. Živopisan opis sigetske bitke i njezina ishoda ostavio je jedan od sudionika, spomenuti Ferenc Črnko, toliko da se dijelovi njegove kronike, objavljene pod naslovom “Odiljenje sigetsko i vazetje Sigeta grada” (Posjedanje i osvojenje Sigeta) ritmom i načinom mogu staviti uz bok ratnim reportažama majstora XX stoljeća. Tu dragocjenu knjigu pretiskao je u Liberu 1971. Slavko Goldstein, kao dragocjen povijesni, jezični i komunikološki dokument.
Prava imena
Črnko piše izvornim hrvatskim jezikom, danas bismo rekli čakavskim, s elementima kajkavskoga te uz neke utjecaje njemačke odnosno turske leksike. S te strane pripada ozaljskom krugu. Može se, dakle, vjerovati da je znao kako se zovu protagonisti: Mikulaš Zrinji, Lovrinac Juranić, Gašpar Alapi, Farkaš Papratović itd. Mitska adaptacija povijesti u pretprošlom stoljeću – kada je književnost bila glavni a često i jedini instrument političkog djelovanja dok je parlament bio ogranoičen ili zatvoren a novinstvo u povoju – učinila je da Miklouš Zrinski jednima bude Zrínyi Miklós, ugarski junak i zatočnik čiji spomenik krasi Zrínyi ter, a drugima Nikola Šubić Zrinski (premda se gospoda Zrinska nisu potpisivali kao Šubići, umjesto njih tome se dosjetio tek Kukuljević, ako se ne varam), Juranić je od Lovrinca posta Lovro, Farkaš Papratović je zapisan naknadno kao Vuk Paprutović (kakva je biljka: paprut?), a Šenoa je razglasio subana Alapija kao Alapića, iako se rodio kao Alapi Gáspár.
Sada (vrijedi to i za godine “mraka”) sjećati se izvornih imena protagonista, junakâ, gotovo da je čin protivan domoljublju, orjunaški ili još gori. Guliti naslage mita posao je, rekosmo, ne toliko težak koliko uzaludan.
Činio je to i Josip Adamček otkrivajući dokumete o Ambrozu Gupcu, zvanome Gubec-beg, za koga su neki vjerovali da će biti pravedan kao što je (naravno: u mitu) bio pravedan kralj Matijaš Korvin (“Pokle kralj Matijaš spi, nikakšne pravice nî”) – pa su se te razdvojene činjenice slizale u ime i prezime “Matija Gubec” i to više ne razdvoji plameni arhanđelov mač. Uostalom, kad se Janu Zajitzu, češkom podaniku, sin rodio u Rijeci, upisan je u maticu krštenih kao Giovanni Carlo Stefano de Saitz, u Beču je bio Johann von Seitz (čak i Yeits, ako se to nije Faller rugao), a ipak će za nas ostati Ivan pl. Zajc. Tako se, uostalom, i sam na kraju potpisivao.
Povijest šumom a mit drumom.