Ivica Đikić napisao je studiju o operacionalizaciji zla. U “Beari” objašnjava kako je nekadašnji kapetan bojnog broda, jedan od najvažnijih ljudi sigurnosne službe JNA, Ljubiša Beara, “uredio” da se u nekoliko dana, bez prethodne pripreme, istrijebi osam tisuća ljudi. Da je i osam tisuća mrava pošpricati smrtonosnim sprejem, i to traži neko vrijeme, nastane i trenutak u kojem se počinitelj zamisli, posumnja, možda se u njemu nešto i slomi. U Beari Đikić toga nije uspio detektirati. Taj je industriju krvi osmislio ad hoc. Ivica Đikić napisao je važnu knjigu, dokumentarni roman u kojem kroz romanesknu formu sažima faktografiju,tumači kako je organizirano ubijanje i prikrivanje najvećeg masovnog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Dugo se Đikić mučio sa Srebrenicom, s osjećajem da je to tema o kojoj mora pisati, a ne znajući ni što bi to, ni na koji način, zapravo, pisao. Razmišljao je da napiše fikcionalni roman. “Pokušavao sam. Nije išlo. Onda sam shvatio da zapravo ne znam ništa o tome što se tamo i kako događalo...” Krenuo je istraživati. Prije deset godina.
Miran i komunikativan
Iščitavao je dokumentaciju Haškog suda, optužnice, presude, transkripte, iskaze svjedoka, različite ekspertize koje se tiču genocida u Srebrenici. “Uhvatilo bi me mjesec dana mahnitog traganja, onda bih to pustio na pola godine, pa se opet vraćao. Što sam više ulazio u tu građu shvaćao sam da je najbolje da ne pišem fikciju, već dokumentarno, jer nisam našao niti jednu knjigu, novinski tekst, svjedočenje, film koji bi mi rekao što se dogodilo u tih četiri, pet dana, kako je to tehnički, da tako kažem, izgledalo.”
Pokušavajući dokučiti što se događalo u glavi organizatora genocida, razgovarao je s ljudima koji su Bearu poznavali prije rata. “Bio je, pričaju, miran čovjek, prilično komunikativan, pamte ga kao uvjerena titoista, Jugoslavena, nitko tih godina nije mogao naslutiti u što će se pretvoriti.”
Kako je moguće da su masovnim ubijanjem ljudi kojima je krimen bio pripadnost drugoj vjeri i naciji upravljali nečasni “časnici” formirani na - bratstvu i jedinstvu? Govoreći o tome Đikić u “Beari” citira Ivana Lovrenovića koji objašnjava da je jugoslavenski političko-ideološki sistem u sebi dobrim dijelom sačuvao vjernički, podanički mentalitet. U razgovoru za Jutarnji Đikić kaže: “Ti su ljudi jednu vjeru preko noći zamijenili drugom. Zaspali su kao vjernici bratstva i jedinstva, Jugoslavije, Tita, a probudili se kao vjernici Miloševića, srpstva, nacionalizma. Samo su zamijenili vođu, odnosno ideju, jer bez vjerovanja u neku ideju ti ljudi podaničkog mentaliteta ne postoje. Beara po karakteru, odgoju, shvaćanju ponosa, nije bio čovjek koji je mogao nepripadati. Nije mogao 1991. reći: ‘Ja u ovome ne želim sudjelovati’. Cijeli je život proveo dokazujući autoritetima odanost i sposobnost. I zločin u Srebrenici je bio neka vrsta dokazivanja Mladiću. Dokazivao se strukturi vojske u kojoj se osjećao sigurno, u kojoj je proveo cijeli život, izvan koje nije znao misliti. Mladić ga je vjerojatno uspio fascinirati svojom ludošću, spremnošću da napravi i nezamislivo, karizmom, makar i zločinačkom, a Beari je trebao vođa.”
Nepoznat plan
Je li iza tog masovnog ubijanja bio neki utilitaran, politički plan? “Postojala je šansa da bi zarobljeni nakon nekog vremena mogli započeti neku pobunu, a srpske vojske tamo nije bilo previše. Također, bošnjačka kolona koja se povlačila iz Srebrenice bila je brojna. Bila je to delikatna vojna situacija, ali ona ne može opravdati ubijanje svih koje si zarobio. Moguće je i da su Srbi htjeli izazvati stranu vojnu intervenciju, jer su vidjeli da gube rat, i nije im odgovaralo njegovo produžavanje. Ali da su imali ideju da izazovu stranu intervenciju koja će zaustaviti rat tako što ćeš ubiti 8000 ljudi, to je trebao biti plan kovan mjesecima ili barem tjednima ranije. Koliko sam ja uspio ustanoviti, a mislim da jesam, čvrstog plana da se ljude ubije nije bilo prije 11. srpnja, kad je pala Srebrenica.
Nedostatak svijesti
Mislim da je zločinu presudila kombinacija iracionalnih momenata s eventualnom nekom racionalnom idejom da će se na taj način spriječiti kontranapad ili da će izazvati stranu intervenciju. Nisam došao do definitivnog odgovora zašto su zapravo ubili tolike ljude. Mislim da to možda i nije moguće. Jedino, ako postoje negdje transkripti za koje ne znamo. Mislim da će zašto je to naredio, ostati tajna Ratka Mladića i dva-tri čovjeka iz njegova tadašnjeg kruga.”
Priznanje zločina je test na kojem padaju društva, ono je uvjet da se društvo može razvijati. “Srbija i dalje nevoljko, tek ceremonijalno priznaje što se dogodilo u Srebrenici. U Srbiji i Republici Srpskoj među običnim svijetom nema jasnog znanja o tome koliko je strašno to što je u Srebrenici napravljeno u njihovo ime, u ime srpstva. Te svijesti nema niti se na njezinom stvaranju radi. Kao što se ni u Hrvatskoj ne radi na stvaranju svijesti o Pakračkoj Poljani, Lori, hrvatskim zločinima u BiH, Dretelju, Heliodromu. Misle da će se to zaboraviti,nestati ako ne spominjemo. Neće. Vratit će nam se u najgorem obliku kad se budemo najmanje nadali.” Upozorava da je relativizacija zločina – gora od negiranja. “Relativizacija luči veće uspjehe, među neodlučnim ljudima uvlači crv sumnje je li nešto bilo baš tako. I Srebrenica se relativizacija, kažu: ‘Pa da, ali je li to baš bilo tako? Ali koliko je Srba pobio Naser Orlić?’
U relativizaciji je uvijek taj ‘ali’, a ‘ali’ je, kad se govori o zločinima, najgori rastavni veznik. On relativizira, dovodi u pitanje; a dovođenje u pitanje je opasnije negoli ono tvrdoglavo i glupo negiranje tipa: ‘Jasenovca nije bilo’, ‘Srebrenice nije bilo’, ‘Pakračke poljane nije bilo’, jer u to ljudi ne mogu vjerovati. Ali kad krenete sa ‘Srebrenica da... ali to je bila osveta za Nasera Orlića i njegov pokolj nad Srbima’, onda zlo dovodite u pitanje. To je upravo ono što se u Hrvatskoj masovno događa u zadnjih nekoliko mjeseci, relativizacija zločina i zla. To je opasno za društvo, jer ćemo posljedice te relativizacije osjećati za 20, 30 godina...”
Zatvorene granice
U Srebrenici su pobijeni muslimani zato što su bili - muslimani. “Beara” izlazi u doba kad se u Europi dižu granice prema muslimanskim izbjeglicama. “Je li se od 1995. do 2016. što promijenilo u odnosu Europe prema muslimanima, jesmo li mi išta naučili iz Srebrenice? Mislim da veliki dio svijeta ništa nije naučio i da se može dogoditi nešto takvo, da na nekoj granici Mađarske, Grčke... počnu ubijati ljude koji dolaze samo zato što žele spasiti svoju glavu.”
Đikić računa da je oko tisuću ljudi bilo uključeno u ubijanje ili znalo za njega. “Najtragičnije je da ih se malo pobunilo, da je bilo jako malo onih koji su rekli ‘Ja neću ubijati’, a i takvi su djelovali iz nekih svojih sebičnih, a ne općih humanih motiva. Otpora gotovo da nije bilo. I danas među ljudima u tom dijelu BiH ne postoji svijest o tome što se dogodilo ni priznanje da se dogodio genocid te da su i oni na neki način u tome sudjelovali jer su šutjeli, nisu htjeli vidjeti.”