O prozi Sanje Lovrenčić, autorice koja iza sebe ima vrlo opsežnu biografiju knjiga za odrasle i djecu, radio drama i književnih prijevoda, do sada je već prilično pisano, ali ipak ne i dovoljno. Njezina je književna sudbina vrlo indikativna; riječ je o spisateljici ovjenčanoj književnim nagradama i poštovanjem u krugu poklonika artificijelne, ponekad i konceptualne književnosti koja računa na čitatelja spremnog na istraživanje i zajedničko putovanje neobičnim književnim svjetovima, koji često nadilaze granice stvarnosti i skreću prema književnoj fantastici.
Njezina suptilna proza, naime, čak i kad uobličava posve stvarnosnu priču, kao primjerice u romanu “Martinove strune”, daleko je od prepisivanja zbilje i bilo kakvog približavanja onome što zovemo književnim mainstreamom. Zato je čitatelj nenavikao na takav način pripovijedanja olako može smjestiti pod odrednicu hermetičnog, premda je samo riječ o prozi za koju je potrebno pronaći ulaznu šifru i prepustiti se ponekad neuobičajenim tokovima.
Takav je slučaj i s novim romanom “Vješanje kradljivaca ovaca” koji olako možemo svrstati u neku vrstu SF-a, premda je ipak riječ o svojevrsnom žanrovskom hibridu. Za razliku od njezine trilogije “Zmije Nikonimora” koja je bila u pravom smislu riječi fantasy, ovaj Lovrenčićkin roman, sav od fragmenata zbog kojih je upitno čak i to je li doista riječ o romanu ili zbirci priča koje imaju neki daleki zajednički nazivnik, barem je jednom nogom čvrsto ukopan u stvarnost koja nije samo i isključivo paralelna. Radnja je, istina, smještena u budućnost, takvu kojoj je prethodio neki veći i vrlo apokaliptičan događaj, nigdje spomenut i nigdje konkretiziran, ali neprestano tiho prisutan kao razlog, predpriča na čijem se nevidljivom platnu ispisuju fragmenti od kojih je roman građen. Jer, koliko god to bilo visokostilizirano i namjerno “neizgovoreno” u doslovnom smislu riječi, uzroci koji dovode do posljedica koje su uobličene u romanu vrlo su prepoznatljivi, aktualni, “stvarnosni”.
Katalog tema koje se prepoznaju u fragmentima u kojima se različiti likovi (koji se povremeno “sele” iz fragmenta u fragment, iz epizode u epizodu) na neki posve neobičan način ispovijedaju, čak i ako im je posve onemogućeno doći do recipijenta poruke koju šalju, dobro je poznat i vrlo indikativan. U tim naizgled nepovezanim fragmentima prepoznat ćemo elemente ekološke katastrofe, manipulacije znanstvenim eksperimentima, totalitarističkih društava, posljedice agresivnog reklamiranja.
No, ni u svijetu koji je nastao nakon apokalipse, uništenja, promjene, ma kakva ona doista bila, nemoguće je izbrisati i potpuno uništiti sitne naznake ljubavnih odnosa, pobune, suočavanja sa starošću i smrću, tragova uspomena i svojevrsnih moralnih dvojbi. U tome je ta neka snažna tuga, zabrinutosti koja se rađa u čitatelju koji doista putuje u neko buduće nedefinirano vrijeme, ali kaos koji u njemu pronalazi nije mu dalek i tuđ, nije baš posve nestvaran i fantastičan.
Sanja Lovrenčić u ovoj knjizi zapravo neprestano uspostavlja svojevrsnu dvojnost; između svjetova, realnosti i fantastike, žanrova, što dodatno komplicira svaku jednostranu i pravolinijsku interpretaciju i zamućuje čistu sliku na prvi pogled prepoznatog žanra. Jednostavnije rečeno, previše je tu tipične autoričine težnje za hermetičnošću i širokom mrežom značenja da bismo prestupili granicu u neku paralelnu stvarnost i olako zaplovili u njezina pravila.
Konceptualna svijest prisutna u romanu/zbirci priča manifestira se u načinu na koji je strukturiran tekst, a on se u potpunosti poklapa s postupkom junakinje naslovne priče, programatski smještene na kraj knjige, gdje Leta na zapisu na drvetu pronalazi tri riječi vješanje-kradljivaca-ovaca koje doista imaju samostalno značenje, ali im ipak nije naodmet pronaći i zajednički kontekst da bi funkcionirale kao cjelina. Fragmenti njezine knjige ponašaju se kao i tri spomenute riječi i nitko ne može jamčiti da će poveznica doista biti pronađena.
Zbog toga se može prigovoriti kako je ovo knjiga koja je mogla/trebala imati prepoznatljiviju kompaktnost, čvršću poveznicu fabularnih dionica, ali to bi onda bio neki posve drugi kontekst, daleko od zaigranih naglih rezova koji su takvi upravo zato da ukažu na nejasnost i kaotičnost; kao kad pronađeš izgubljene riječi na drvenoj ploči. Jedino svojevrsnom appendixu knjige, Skici za katalog priča S.L. u kojoj prolazimo natuknicima svih njezinih do sada napisanih priča, ne vidim pravog razloga, osim konceptualnosti radi konceptualnosti, a to je već previše i za ovu autoricu.