Piše Claudio Magris
Kad sam bio dječak, slučajno mi je dopala u ruke knjižica u kojoj je pisalo da su rimski carevi proganjali kršćane, da je žrtava bilo na milijune i milijune, ne vodeći računa o tome da će, nastavi li se tako, tih žrtava ubrzo biti više nego što je cijelo Carstvo imalo stanovnika. Dakako, nije Katolička crkva najsklonija tom zanosu napuhavanja, preuveličavanja, multipliciranja brojeva općenito - broj je sam po sebi vrag vražji sa strašnom snagom, širi se i povećava - a posebice kad je riječ o žrtvama krvoprolića i genocida.
Naprotiv, barem već neko vrijeme, Crkva je, među namjesnicima ovoga svijeta kojima je prema Evanđelju već suđeno, ta koja najmanje laže od svih i među onima koji potvrđuju i najneugodnije istine. Ono što je već tada upadalo u oči u spomenutoj knjižici bijaše vrlo vidljivo zadovoljstvo s kojim je autor ispisao te enormne brojeve; bijaše jasno da je, manje-više nesvjesno, bio zadovoljan što je tih mučenika bilo mnogo i da bi mu gotovo bilo i žao da ih je bilo manje, jer bi neki malo skromniji broj umanjio snagu prijave i učinio skromnijim račun koji je trebalo uručiti krivcima, to jest njihovim dalekim potomcima. Ukoliko je veća strašna nepravda, utoliko je zahvalnija ugoda koju se osjeća kad si na strani pravde i pravednika.
Već nekoliko godina to se ponašanje sve više širi, iako sada već nije u vezi s rimskim carevima, i postaje sve nepodnošljivije svojim otrovnim huljenjem i uporabom, u svrhu ostvarenja političkih ciljeva, posebno kad je riječ o mrtvima i žrtvama tragičnih i životinjskih krvoprolića. Već prema političkoj opciji onoga koji govori, nebrižno se dodaje nula brojevima poginulih krivnjom fašista ili komunista, brojevima koji su već i sami po sebi uistinu enormni, recimo Staljinovih žrtava, ili se Hitleru pridaju i dodatni zločini uz one koji su već prekobrojni i strašni; iznose se golemi i nerealni brojevi žrtava fojbi i crnokošuljaša u Jugoslaviji; bezobzirno se ispucavaju brojevi žrtava u nedavnim ratovima bivše Jugoslavije. U skladu s političkim stavovima onih koji govore ili pišu naizmjence se povećavaju ili smanjuju ili se minimiziraju računice u vezi s mrtvima i ubijenima.
Sve to skupa, dakako, ni za trunku ne mijenja užas krvoprolića i sudove o njima; kad bi se otkrilo da su Hitler i Staljin istrijebili milijun Cigana ili kulaka u manje ili više vremena od onoga koje se smatra točnim danas, oni zbog toga ne bi bili manji ili veći kriminalci, a ni sistem vlasti u kojem je te užase bilo moguće ostvariti ne bi bio manje sramotan i užasan. To vrijedi za sve, za Armence kao i za žrtve Srebrenice, za žrtve koljačkoga nasilnika Pola Pota, za strahote nedavno počinjene nad crncima u Africi, ili za one počinjene nekad nad Indijancima, za onaj holokaust nad holokaustima, kako je netko nazvao trgovinu crnim robljem, za mrtve i za naraštaje unakaženih stanovnika Nagasakija. Ono što je neprihvatljivo i što je nemoguće tolerirati jest atmosfera, zadovoljno trljanje ruku mnogih koji su sretni zbog toga što su od svojih neprijatelja zadobili više nasilja nego što su ga oni njemu nanijeli, kao da to može promijeniti srž - moralnu, političku - stvari same po sebi. Previše je onih koji su zadovoljni jer mogu reći: “Istina, ja sam ubio tvoga oca, ali ti, Bogu hvala, nisi ubio samo mog oca, već i moju majku.”
To je glupo i odvratno ponašanje, pristrano osjećanje osvete, sve u želji da se ponovno pokrene poznati mehanizam mržnje i smrti. Moguće je shvatiti da onaj tko je - pojedinac, nacija, društveni sloj - bio žrtva nasilja ima na neki način i zamućen pogled od boli i zlopamćenja i da je predodređen vidjeti - i preuveličati - samo svoje boli. Proživljena bol, govorio je Manzoni, vrlo često navodi žrtvu da i ona nanese tu istu bol nekom drugom, vrlo često onome koji s njegovom boli nema nikakve veze, izuzmemo li činjenicu da pripada narodu onoga koji je kriv za nanošenje boli. Ali ne prekine li se ta spirala, ponavljat će se lanac barbarstava i boli. Nije tu riječ ni o kakvu zaboravu ili možda o opraštanju. Auschwitz nije s onu stranu požara, nije prepušten smirenim i hladnim sudovima, već je to mjesto požara koji vječno gori. Ali žrtve - one iz Auschwitza kao i one iz trgovine crnačkim robljem, otprilike pedeset milijuna žrtava - jesu i moraju biti prebrojavane bez obzira na požarište, one su predmet povijesne istine koju se ne može upotrebljavati kao da je oružje. Povijest - ni krvnik ni “pravdateljica”, ali niti učiteljica života - ili, bolje rečeno, poznavanje povijesti, isključujući svaki mogući moralizam, ima temeljnu moralnu funkciju jer ona pruža temelje svakome moralnom i političkom činu.
Prošlih je dana iz prekooceanskih daljina stigla privlačna vijest da su se sukobili pisci i povjesničari, vijest koju su odmah prenijeli kao retoričkim bubnjem i koja je vrlo draga mnogom izvjesnom tipu literature - onome koji je, prema Umbertu Sabi, isto što je laž naspram istine. Neki su književnici predbacivali povjesničarima da su otuđeni “akademici”, termin koji se danas upotrebljava u pejorativnom smislu, gotovo kao uvreda, jednako kao što su nekada mnogi profesori govorili pogrdno i, dakako glupo, “novinar”. Antiteza između povijesti i književnosti besmislena je jer je riječ o dvjema predodžbama stvarnosti od kojih svaka podliježe svojoj logici i obje su jednako vrijedne. Dovoljno je pročitati pismo što ga je Manzoni napisao Monsieuru Chauvetu, u kojem tumači da je na povjesničarima zadatak da se bave činjenicama i rasvijetle ih, a na piscima da sebi predoče i ispripovijedaju kako su ljudi te činjenice doživjeli. U tom smislu književnost, posebice proza, daje vrlo važan doprinos shvaćanju stvarnosti jer se njome jedan pojam i teorijsko znanje pretaču u konkretnu praksu, u bliskost i osjećajno znanje, zato što se uranja u život koji su proživjele neke druge osobe, život koji zatim postaje i naš.
Otuda pravo, katkada i obveza književnosti da otvori prorez, da izobliči stvarnost, jer je ponekad to jedini način da se uhvati istina, koja je često izvitoperena. Ali poetska je istina samo onda istina ako zna i obznanjuje da je ona samo metafora, predodžba, fikcija; ako ne zahtijeva da je se uzme kao da doslovno i materijalno odgovara stvarnosti; ako ne želi biti konkurencija povijesti, konkurencija koja u tom slučaju ne bi ni bila nelojalna, već bi bila neučinkovita i lažna. Pobrkali te činjenice najčešće nisu ni književnici ni povjesničari niti novinari općenito, već upravo oni novinari koji su zauzeli stav ili improvizirali da su povjesničari, oni koji vrlo često uzimaju novinarsku istinu pod istinu koja pripada povijesti. U tu sterilnu polemiku nasreću se umiješao Dino Cofrancesco i dao vrlo kratku i jasnu izjavu u Corriere della Sera, koja je stvari stavila na svoje mjesto, do čega u jednom normalnom okruženju ne bi ni trebalo doći, ali je potrebno kad počnu vladati zbrka i kaos. Italija ima veliku tradiciju povjesničara koji su osim svega imali i svoje vrlo značajne predstavnike, velike ljude od pera, sposobne da smjesta uoče obilatu stvarnost ni u kom slučaju manje od velikih novinara, al’ bolje od novinara pseudopovjesničara. S povijesne strane moći će isplivati na vidjelo i jednom trebati isplivati kraj te odvratne igre povećavanja brojeva mrtvaca pojedinih strana. O Talijani, pozivao je pjesnik imenom Foscolo, potičem vas na naše povijesti.
(Prevela Ljiljana Avirović)