Kajkavski književni jezik je Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja ove godine među svjetske jezike, obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom “kjv”. Uveden je (nadam se: zasad) kao povijesni jezik, iako ima naznaka da je živ: čuje ga se po ulicama i u domovima, a njegov fonetski supstrat izbija i na Hrvatskoj radioteleviziji - dekretom je moguće nametnuti i leksik, i gramatiku, i ortografiju, ali s ortoepijom (pravogovorom) malo je teže: scripta manent, pa se mogu rabiti i kao dokazi krivice, ali verba volant, valja znati letjeti s njima.
Akademik Ivšić
Za taj povijesni događaj ne bismo možda još znali da na nj nismo nabasali na portalu lokal.hr , jamačno jednome od najdecentnijih u Hrvatskoj. Odande nam i podatak da se za međunarodnu standardizaciju toga književnog jezika, jednoga od triju hrvatskih, postarala udruga Kajkavska renesansa.
Ne može se ne reći da ona nije ni prva ni jedina koja o kajkavskome govori kao o jeziku, odbacujući nelogične i činjenično neutemeljene (ali službeno talambasane) tvrdnje da je kajkavski “dijalekt hrvatskog jezika” (dakako štokavskoga), kao što su još ranije odbačene tvrdnje Kopitara, Karadžića, a ponekih i danas, da je hrvatski kajkavski zapravo dijalekt slovenskoga (pri čemu bi sav štokavski bio srpski, dok bi Hrvatima ostala samo prezrena čakavica).
Akademik Stjepan Ivšić je još 1913. u svojoj doktorskoj tezi Prilog za slavenski akcenat utvrdio da praslavenski akut (obilježen tildom: ~), koji je uočio još kao student u seminarskom radu o Relkoviću, opstoji u svima trima hrvatskim govorima. Naglasni supstrat - kako su pokazala njegova istraživanja i u Posavini i kako sada insistira Sanja Vulić, užasnuta što se govori nazivaju po semantički nesuštinskoj upitnoj zamjenici (ča/kaj/što) - objedinjuje sva tri tronaglasna hrvatska govora na kojima su, u različita doba i u raznim sredinama, izrasla tri hrvatska književna jezika. Upravo to pokazuje organsku srodnost zapadnoštokavskoga, kako ga je nazivao i Brozović, s kajkavskim i čakavskim te - što je još bitnije - razliku između zapadnoštokavskoga i četveronaglasnoga istočnoštokavskoga koji je, na propulziji turskog napredovanja, prodro do Hercegovine, srednje i sjeverozapadne Bosne te Like (gdje ga srpski dijalektolozi, poput Ivića, rado zovu “istočnohercegovačkim”, s jasnom etničkom konotacijom, ne bez političkog računa).
Bečki dogovor
Zašto je i kako baš istočnoštokavski (nazvan 1850. u Beču “južnim narječjem”) postao bazom četveronaglasnih standarda i u Srbiji i u Hrvatskoj poznato je (ali ne uvijek rado priznato, osim pozivanja na Bartula Kašića). Poznato je da su ti standardi bili, praktički od Bečkoga, a formalno od Novosadskog dogovora objedinjeni istim nazivom (iako su u praksi, počev od samoga federalnoga Službenog lista, bili razlikovani ne samo fleksijom jata i leksikom, nego i stilskim obilježjima - nije li još Skerlić objašnjavao kako se i koliko “beogradski stil” razlikuje od Karadžićeva srpskoga?). Da bi taj ideološki obrazac opstao, kajkavski, čakavski i torlački su “deklasirani” na dijalekte zajedničkog jezika. Državno razdvajanje rezultiralo je i višestranim priznanjem da su standardna “narječja” zapravo standardni jezici. To nije uklonilo ideološki motiviran paradoks, nego ga je pomaknulo na višu razinu apsurdnosti: standardni hrvatski i standardni srpski, bazirani na istim govorima, priznati su kao dva različita jezika, ali je premisa Bečkoga književnog dogovora 1850. “da jedan narod treba jednu književnost da ima” tumačena i dalje kao obaveza da ima samo jedan književni, odnosno standardni jezik u Hrvata - pa su kajkavski i čakavski i dalje tretirani kao dijalekti hrvatskoga štokavskoga, različitoga od srpskoga štokavskoga.
Rasprava iz 1936.
Bilo je jezikoslovaca i pisaca koji su mislili drukčije. Za kajkavskim je tužio i Krleža. Ivšićeva rasprava Jezik Hrvata kajkavaca postavila je 1936. osnove za (ponovno) tretiranje kajkavštine kao jezika, a književnost na tom jeziku dala je bogatu osnovu Akademiji i Zavodu za jezik da od 1984. počne izdavati Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, pod uredničkom palicom Božidara Finke. Uzeta su u obzir književna djela od XVI. stoljeća do 1941. Među njima leksikografi Belostenec i Jambrešić, dakako, i Antun Vramec sa svojom Kronikom, i Tituš Brezovački, Pavao Štoos, Dragutin Domjanić, Fran Galović, sve do obnovitelja kajkavske književnosti Miroslava Krleže i Ivana “Gorana” Kovačića.
Sočni kajkavski
Eto, nije bilo teško (iako je jamačno bilo naporno), na toj osnovi, dokazati da je kajkavski književni jezik bio. Uostalom, on jest i danas. Nedavno je, samo da spomenem jedan primjer, objavljena Ledína, bolna i trpeća literarizirana kronika žena iz obitelji autorice Božice Brkan, s veoma sočnim kajkavskim s nekadašnje Vojne granice (o da, nije ona bila ni jezično jednoobrazna).
Standardizacija nas podsjeća da smo narod s trima hrvatskim jezicima (a imali smo i četvrti književni: latinski, o neknjiževnima nemojmo danas). Još samo da žreci shvate da ta činjenica ne narušava nacionalnu samobitnost.