On je jedan od najdugovječnijih, pa onda i najdosadnijih, junaka suvremene fikcije. Prvi se put pojavio u romanu britanske književnice Mary Shelley “Frankenstein ili moderni Prometej”. Godina je 1818, vrijeme prve industrijske revolucije, malo pred smrt Boga. Priča je to o mladome švicarskom liječniku Victoru Frankensteinu, kojega znanje ponese i prenese, pa otkrije način da oživi ono što je jednom umrlo. Tako od dijelova raznih mrtvaca počinje spajati novo stvorenje. Njegov je cilj plemenit: stvoriti prekrasnog čovjeka, ljepšeg, karakternijeg i plemenitijeg od svih koje je u životu sreo. I sve izgleda dobro dok god tako šije i lijepi mrtve dijelove. Ali u času kada ih oživi, umjesto plemenitog ljepotana rađa se duboko nesretno i svakome odbojno čudovište. U prvi se mah doktor uplaši, i pobjegne. Onda mu proradi savjest, pa bi da ubije svog monstruma. To mu ne uspijeva jer je on, nesretnik, već pobjegao.
U trenutku bijega čudovište zanavijek preuzima ime svoga stvaratelja, i započinje njegova velika priča, koja traje i danas. Nesmiren, očajan i povrijeđen, Frankenstein luta našim svijetom. Jednostavnija, i općeprihvaćena, interpretacija njegove sudbine govori da se Frankensteinova nesreća sastoji u tome što je nastao mimo volje Božje, nesavršenom intervencijom čovjekovom. Ali moguće je i drukčije gledanje: nije Frankeinstein sam po sebi ružan i strašan, niti je njegova ružnoća posljedica toga što mu je stvaratelj inferioran Bogu, nego je tako zato što je Frankenstein prvi i jedini tako stvoren čovjek. Ružno je, strašno i neprihvaćeno sve ono što je prvo i jedino u svojoj vrsti. Ružan je svatko tko je sam.
Frankenstein je tragična ličnost naših dana. Otud njegovo neprestano vraćanje, u knjigama, stripovima, filmovima. Onda i u esejima i, iznad svega, u metaforama. Metafora Frankensteina jedna je od najdjelatnijih personalnih i popkulturnih metafora naših dana. Ono što je u njemu uosobljeno budi u ljudima strah, pomiješan sa sućuti i empatijom. Ne plašimo se više toliko toga što je Frankenstein tako velik i moćan, niti što je u biti besmrtan, nego nas je strah da se u njemu ne prepoznamo. Ili da drugi u nama ne prepoznaju Frankensteina.
Ne strepimo od toga da smo sastavljeni od dijelova različitih mrtvaca - iako je i to istina: u nama su živi puni autobusi naših predaka - niti od toga da nas je, mimo volje Božje, skrpio ludi doktor. Frankenstein je metaforična priča, a naš strah je strah od njegove metafore. I od osamljenosti koja iz nje proizlazi.
Mary Shelley ništa od toga nije imala na umu. Priča joj se otela isto onako kao što se njegovo stvorenje otelo doktoru Victoru Frankensteinu. I isto onako kao što se biblijske priče otimaju svojim prvim tvorcima i interpretatorima tokom povijesti, stalno bivajući nove i suvremene. To je karakteristika mitske, legendarne pripovijesti. I ne htijući to, Mary Shelley stvorila je besmrtnu legendu, pogodila nešto što je vječno u ljudskoj prirodi.
Legendu o Frankensteinu zasnovala je na legendi o Prometeju. Iako se nama današnjima ne čini da te dvije legende imaju međusobne veze. Ali to je zato što je autorica htjela ispričati priču o doktoru Viktoru Frankensteinu, a ne o njegovu stvorenju. Pisac ne izabire uvijek lik koji će stvoriti, kao što ni čitatelj ne bira imaginarnog prijatelja. Vjernik bi rekao da Bog odlučuje i o onome što ne stvori.