Saša Stanišić je tridesetpetogodišnjak rođen u Višegradu iz kojeg je s roditeljima tijekom ratnih razaranja i genocida počinjenog u tome bosanskom gradu otišao u Njemačku.
Pridružio se tako tisućama izbjeglih i prognanih koji su bačeni u nove egzistencijalne nedaće i lako se moglo dogoditi da se tu njegovoj priči izgubi svaki trag. No, Stanišić nakon studija njemačkog jezika i slavistike počinje pisati poetske tekstove, eseje, radiodrame i kratke priče, a potom 2006. završava i svoj roman “Kako vojnik popravlja gramofon” koji ulazi u najuži izbor za njemačku knjigu godine. Saša Stanišić piše na njemačkom jeziku, no po svemu drugome, osobito kad ga čitamo u tako dobrom prijevodu kao što je ovaj Ande Bukvić, Saša Stanišić je posve “naš” i njegov roman je jedna od važnijih referentnih točaka razgovora o literaturi regije koja na različite načine tematizira nedavni rat.
Infantilni pripovjedač
U slučaju romana “Kako vojnik popravlja gramofon” treba reći kako je riječ o izvrsnom proznom tekstu, kompetentnog i inteligentnog pripovjedača, što bi posve sigurno bilo prepoznatljivo i kad bi tema bila posve druga. Stanišićev roman korespondira s mnoštvom literature koja se posljednjih godina u regiji pozabavila istom temom. Odabir infantilnog pripovjedača koji je suočen s razbijanjem djetinjeg svijeta punog iluzija, primjerice, sličan je onome Ivane Simić Bodrožić u “Hotelu Zagorje”, autobiografija koja se uobličava u fikciju gotovo je jedan od must have-a tog tipa literature, pitanje pokušaja ponovnog usustavljanja vlastitog identiteta glavna je tema šire, europske književnosti novog stoljeća.
Roman-hibrid
“Kako vojnik popravlja gramofon” mogao je ostati samo još jedan sličan roman na sličnu temu, da nije talenta njegovog pisca koji pomalo eksperimentira, poetizira, pa postmodernistički gradi svoj roman-hibrid od raznih vrsta diskursa, dodiruje velike teme, ali uvijek ostaje u granicama individualne, male priče kojoj vjerujemo.
Roman započinje u trenutku kad glavnom liku, dječaku Aleksandru Krsmanoviću, umire djed, čime simbolički umire jedna epoha; ona u kojoj je dječak u doba kasnog socijalizma i tik pred raspad bivše države deklamirao poglavlja Kapitala, pisao pjesmice o Titu i vjerovao kako čarobni štapić doista sve može načiniti dobrim i lijepim. U tom dijelu romana pripovijeda se o dječakovoj obitelji i njihovim ritualima, zavičaju i tajanstvenoj rijeci Drini, dječakovoj opsesiji da se svojim crtežima opire završenosti, no tu su i oni znakoviti impulsi predstojećeg ratnog ludila, nacionalističkih tenzija i genocida koji će poharati gradić. Naglo, kako to uvijek i bude, dječak i njegova obitelj naći će se u podrumu, suočeni s nekom novom stvarnošću u kojoj rečenica “Ja sam mješanac” dobiva zlokobne konotacije. U trenutku kad Aleksandar s roditeljima izbjegne u Njemačku, počinje novi život u kojem su sjećanje na djevojčicu Asiju i nagovještaj prve ljubavi jedine čvrste točke. Priča iz Njemačke slična je mnogim drugim prognaničkim pričama, a pisma koja šalje Asiji na razne adrese gotovo terapija protiv sveopćeg beznađa i otuđenosti.
Nadrealan kraj
U strukturi romana tada je vrijeme za roman u romanu, “Kad je sve bilo dobro”, u kojem se izmjenjuju fragmenti sjećanja s onima u kojima pripovjedač nastoji ponovo uhvatiti konce svog krhkog identiteta. No, povratak i uspoređivanje sjećanja, zapravo donose novu traumu - neprepoznavanja vlastitog grada, ali i samoga sebe u njemu. Stoga pomalo nadrealan kraj na djedovom grobu sjajno zaokružuje, istovremeno ostavljajući otvorenom priču o Aleksandru Krsmanoviću, dajući joj mogućnost nastavka u svim mogućim, sretnim i nesretnim varijantama. Stanišićev roman nije samo individualna priča pojedinca koji svjedoči o tektonskim promjenama šire zajednice, niti nostalgična priča o vremenu “kad je sve bilo dobro”. U nju su upletene brojne priče drugih, epizode koje se gotovo neprimjetno stapaju u koherentnu romanesknu strukturu u kojoj se uobličava nedvojbena antiratna poruka.
Stanišiću je jasno kako od takve građe načiniti dobar roman, u literarnom, ali i emotivnom smislu. Jasno mu je kako tragiku olakšati humornim dionicama, a Aleksandra načiniti živim i istovremeno simboličnim likom, a da sve to skupa ne ode u patetiku i deklaratornost. Razbijanje čvrste strukture romana u skladu je s onime kroz što prolazi glavni lik i to čitatelj razumije, a kritičari dodatno boduju.