U eri Facebooka i sličnih platformi za prpošno reklamiranje sreće, izvana brižljivo ispoliranih života, Karl Ove Knausgård piše o životu onakvom kakav jest, nepatvorenom i sirovom, neobrađenom, rudimentarnom postojanju i življenju necenzuriranom za publiku. Njegov je jezik pritom nemetaforički jednostavan, autor sam lišen je arogancije i svake pretencioznosti. “Moja borba” ekstenzivan je autobiografski roman, u isti čas brutalan i dirljiv u svojoj iskrenosti. Svi likovi i svi događaji su stvarni. Vlastitu je dušu Knausgård izvrnuo među tim koricama, istresao je sasvim, bespoštedno se ogolio, ali je jednako tako ogolio i roditelje, brata, stričeve, bivšu i sadašnju ženu, prijatelje, susjede.
U prvoj knjizi “Moje borbe”, u nas objavljenoj u ljeto 2015., Knausgård je, među ostalim, bavio ocem, ispričao kako se nekad obiteljski čovjek pretvorio u alkoholičara od kojeg se na koncu doslovce i raspao, umro je u kući koju nije mario čistiti ni od vlastita izmeta niti od ispražnjenih boca, našla ga je baka, zapuštena starica koju je oteo Alzheimer, žena koja je nekad bila stabilni oslonac obitelji, a sad nesvjesna mokri na stolicu i unuka moli za još jednu čašicu žestice. Na sve strane je pljesniva hrana, trulež, Karl Ove i brat mu Yngve hvataju se očistiti svinjac i organizirati pogreb. U drugom dijelu pisao je o propasti prvog i svakodnevici svog drugog braka u kojem se u nekoliko godina rodilo troje djece, supruga, švedska književnica Linda Boström Knausgård hrva se s mentalnom bolešću, punica se dok čuva unuku potajno tješi alkoholom, a pisac sam sebe opisuje kao duboko nesigurna neurotika, u društvu se ne snalazi, kad god može, bježi u samoću očajnički pokušavajući pisati, vlastita su mu djeca, koju razvozi po vrtićima i školama, dok najmlađe na svoj očaj sam dadilja kod kuće, zapravo smetnja, makar ih voli silno. Djeca njemu, u obitelji vrlo angažiranom ocu, nisu, govori dalje, ni smisao života niti najveće postignuće. Ukratko, ako vam je dosta licemjerja, čitajte Knausgårda.
Kad su mu kod kuće, u Norveškoj, 2009. krenuli izdavati prve tomove njegova heksaloga “Moja borba”, ta malobrojna nacija na europskom sjeveru skandalizirala se sadržajem, očeva obitelj prijetila ga je tužiti, no svaki je deveti Norvežanin kupio te knjige, a Knausgårdova literatura postala nacionalnom temom jednako često komentiranom kao i cijene nafte. Potom su ga počeli prevoditi na raznim kontinentima, svih tih 3500 stranica neke vrste hipertrofirana dnevnika što ga je ispisao u šest knjiga. Karl Ove Knausgård u međuvremenu je postao globalna zvijezda. Nedavno sam razgovarala s urednicom u američkom McSweeney’su koja kaže da Amerikanci, prijevodnoj literaturi neskloni, zadnjih godina od književnosti iz tuđine jedino zdušno čitaju Elenu Ferrante i Knausgårda, ostali autori tamo imaju puno manje čitatelja.
Idući tjedan, za Interliber, OceanMore izdaje treći dio “Moje borbe”, u prijevodu, kao i prva dva, Anje Majnarić. U trećoj knjizi govori o svom djetinjstvu u provinciji na jugu Norveške.
Knausgårdovi danas imaju četvero uglavnom male djece. “Ne želim da odrastu u obitelji gdje ima tema o kojima se ne govori, gdje se međusobno pretvaramo, jedni pred drugima glumimo. Ali, jasno mi je da ne možete baš sve reći djeci, ne možete im pričati o problemima koji su za njihovu dob preveliki i opteretiti ih.”
Lani je izdao četiri (!) romana. “Njih sam napisao u ranim jutarnjim satima. Ustao bih oko 4 i pisao do 7, pa vozio djecu u školu i onda pisao do tri, pa ponovo išao po njih u školu i bio s obitelji do večeri. I jako bih rano išao spavati. Nisam imao socijalni život. Samo pisanje i obitelj. I to funkcionira.”
Trenutno, priča, priprema izložbu Edvarda Muncha, a piše i knjigu o njemu. “Nije to biografija već refleksije na njegovu umjetnost.” Paralelno s tim završava i scenarij za film po svom prvom romanu.
Što vam je u 3500 stranica o vlastitom životu bilo najteže napisati, koji dio?
- Šesti, posljednji tom, bio mi je mučan. Prvih pet knjiga u Norveškoj su objavili u godinu dana. U doba kad je objavljena prva, pisao sam treću, kad je izdana druga, radio sam na četvrtoj, kad su tiskali treću, pisao sam petu. Ali sa šestom je bilo gadno. Do tada je bilo jako puno reakcija na “Moju borbu”, kočile su me te kritike, imao sam sve manje volje ići u rasprave, ali i sve manje volje pisati. Znao sam što ljudi očekuju pa sam pokušao napisati knjigu koja bi udovoljila tim očekivanjima. Ispalo je grozno. Bacio sam cijeli rukopis i taj šesti dio išao pisati iz početka. Trebalo mi je dodatnih šest mjeseci. U to sam doba čak pomislio da ću morati, barem djelomice, odustati od toga da budem totalno iskren. Imao sam moralne dvojbe, jer tad sam bio svjestan da onim što radim nanosim patnju nekima oko sebe. To, recimo, nisam znao dok sam pisao prve dvije knjige, definitivno nisam bio svjestan toga na tako jasan način.
Je li u redu izložiti ljude oko sebe, otvoreno pisati o njihovim životima a da im makar ne darujete - pseudonim?
- Trenutno je iznova velika debata u Norveškoj, ponovo na tu temu ima li autor pravo izložiti i do koje mjere nekoga u literaturi. Jer, nedavno su izašla dva romana, ne moja, koja su krajnje otvorena, mnogi pisci sad tako pišu u Norveškoj. U mom slučaju najviše sam se pitao o dijelu vezanom uz mog oca i baku koji su pokojni. Pitanje je kome “pripadaju” njihove priče, je li neetično pisati ih. O kome god da pišem, osjećat će da sam “uzeo” nešto od njega i iskoristio ga. To je uvijek loš osjećaj, ali to je dio pisanja. Ja se i ne pretvaram da sam smislio neke nove likove, da je riječ o fikciji. Ipak, to je književnost, kao i svi oni fikcijski romani u kojima opet netko prepozna sebe.
Pisali ste, primjerice, o supruzi i njezinoj borbi s bipolarnim poremećajem. Je li vam dala zeleno svjetlo da idete s time u javnost?
- Rekao sam joj da ću pisati o tome, pristala je, kazala je: “U redu, ali moraš ići do kraja, jer ako me, pišući o mojoj bolesti, pritom budeš pokušavao zaštititi, učiniti ćeš me dosadnom”. No, kad je pročitala napisano, bila je ljuta. Plakala je, bilo je grozno teško, imali smo veliku krizu u vezi, ali baš nikad nije rekla: “Nemoj to objaviti”, nego je kazala: “Moramo razgovarati o našem odnosu”, jer je čitajući o sebi vidjela puno stvari o nama kojih nije bila svjesna ili koje je možda naslućivala, ali sad su bile otvoreno izrečene. Linda je i sama književnica, napravila je radiodokumentarac na temu svoje bolesti. Vjeruje da je bitno otvoreno govoriti o bolesti, ništa to nije sramota. Ali je, naravno, teško. Teško je za djecu, kad roditelji njihovih prijatelja pročitaju tu knjigu i kažu svojoj djeci da njihovi prijatelji imaju majku koja je takva i takva i oca koji je takav i takav. To može biti problem. No, mi i dalje mislimo da je bolje biti otvoren i pričati o tim stvarima.
“Moju borbu” je pisao introvert. Kako introvertiran čovjek odluči izložiti se na taj način, do daske? Što vas je nosilo?
- Literatura je oduvijek bila mjesto gdje mogu biti slobodan. Prvo sam u knjigama mogao biti slobodan kao čitatelj, kad sam bio mlad i zadubljen u knjige, to je bilo mjesto gdje sam osjećao slobodu, gdje sam bio ja, gdje nisam trebao razmišljati o mišljenjima drugih, samo bih otišao tamo, u literaturu i bio bih slobodan. Isto se to dogodilo s mojim pisanjem. I pisanje je mjesto slobode. Za mene to nije konflikt između toga da sam introvert u životu i ekstrovert u pisanju. I dalje sam ja isti, ja sam ja. Jer, nema nikog pored mene dok pišem. Sam sam. Ja stvaram, ja odlučujem, mogu napraviti što želim. Ja jesam introvertiran, a u sebi sam oduvijek imao i tu potrebu da udovoljim drugima. Zapravo nikad nisam ni govorio ono što sam stvarno mislio. Uvijek sam želio udovoljiti, zadovoljiti onog tko je govorio zadnji. Bio sam silno frustriran tim dvostrukim standardima, tim što moj unutarnji život nije korespondirao s vanjskim životom, a roman je perfektno mjesto za baviti se tim stvarima, propitkivati ih, izazivati. Jer, taj glas u romanu je moj unutarnji glas, on govori tamo. Zato književnost i jest mjesto gdje mogu biti slobodan.
Dugo ste i silno htjeli uspjeti, makar je nacionalni uspjeh došao već s prva dva romana, i prije “Moje borbe”. Što je sad najbitnije što ste naučili iz uspjeha, danas kad ste globalno poznati i traženi?
- Uspjeh je stigao neočekivano, morao sam se učiti nositi s tim. Na početku je bilo dosta nelagodno i čudno. U međuvremenu sam ponajviše iz svega toga naučio da ono što se piše o meni, a toga je bilo nezamislivo puno, da to nisam ja. To je kao da gledam nekakav lik iz stripa kojem su dali moje ime i pišu o njemu. Ne mogu se povezati s tim likom. Mediji su paralelni, a ne realni svijet. Ali, od kad gledam medije kao hibridni, paralelni svijet, puno mi je lakše sudjelovati u debatama, biti “kontroverzan”... Prije sam se bojao intervjua, jako sam se bojao nastupa uživo, gotovo bih se razbolio prije takvih događaja. Sad, da budem iskren, uopće ne hajem što govorim u javnosti jer to ionako nisam ja. Imam svoj život ovdje, u ovom selu u Švedskoj, i imam taj javni život, s kojim se zapravo ne mogu ni povezati.
Je li vam uspjeh donio i osjećaj samopouzdanja o nedostatku kojeg puno pišete u “Mojoj borbi”?
- Danas sigurno imam više samopouzdanja. Moram i puno više komunicirati s ljudima negoli sam trebao prije, naučio sam se nositi s tim. Ali, što se pisanja tiče, uspjeh je poput kletve, odjednom su silna očekivanja od vas kao pisca. Odjednom je jako puno ljudi koji čekaju vidjeti sljedeće što ćeš napisati. Kad bih obraćao pažnju na to, kad bih tome pridavao važnost u trenucima dok pišem, bio bih potpuno neupotrebljiv, mrtav pisac. Zato to sve maknem od sebe i pišem kao da se sve nije dogodilo i kao da se ne dešava. To ne ide lako, ali ako to nisi u stanju napraviti, ne možeš dalje pisati.
Nakon faza očaja, pokušaja pisanja, sumnji u sebe i globalnog uspjeha, koje su vam danas književne ambicije?
- Nikad nisam došao do točke da pomislim da sam dobar pisac, da je moje pisanje dobro. Moja je ambicija napisati nešto dobro, pokušati biti bolji, napisati nešto stvarno dobro. Primjerice, zadovoljan sam onim dijelom u prvoj knjizi gdje govorim o smrti, mislim da je dobro napisan, dugo sam to uređivao, dorađivao... ali ostatak knjige je loš, to je samo pisanje, dobro za mene da pišem, ali nije to i dobro pisanje.
Što vam je “Moja borba” značila ne kao autoru, već kao liku tog romana? Jeste li je, među ostalim, makar i podsvjesno, pisali da se riješite emocionalnih tereta?
- Ne, nisam. Pisao sam jer sam htio napisati roman, a ne pomoći sebi da se bolje osjećam, da rješavam neke svoje odnose i emocije. Htio sam stvoriti nešto, napisati nešto, pa sam uzeo svoj život kao neobrađeni materijal jer mi je bio pri ruci. Nikad nisam imao ambicije da to za mene bude katarzično, da bude terapeutski. Bio je to proces... temeljno je pitanje u knjizi tko sam ja, kako sam došao dotle gdje sam sad, zašto se osjećam kako se osjećam. U knjizi su konflikti koji su mi vrlo bitni, konflikt s ocem. Pišući o tome razvio sam puno opušteniji pogled na oca i na moje djetinjstvo. Više uopće nisam ljut. Nisam ni gorak. Djelomice je to i zato što oca sad razumijem bolje no što sam ga shvaćao prije nego što sam napisao knjigu. Ali, to nije bio razlog zašto sam napisao tu knjigu. To što sam pišući o tome naučio drugačije gledati na prošlost samo je nuspojava, nije to bio primarni cilj.
Je li “Moja borba” i pobuna protiv sveprisutnog licemjerja društva koje ne može podnijeti istinu, koje svjesno ohrabruje život s općeprihvaćenim lažima?
- Možda, makar mislim da je licemjerje vrlo negativna, gotovo presnažna riječ. Ali, te maske i laži su svuda oko nas. Ima različitih reakcija - nekima je knjiga donijela gotovo pa utjehu, kažu da su sad otvoreniji u životu. Gomila je tabua oko nas, puno toga o čemu se ne govori, a bilo bi bitno da se o tome ne šuti. Naravno da nije lako početi govoriti, ali roman je odlično mjesto za takvo što. Za dio ljudi i ne razumijem zašto su ljuti na mene i knjigu. Nekima pak smeta nedostatak idealizma u mojoj knjizi, u njoj je život većinom dosadan i trivijalan. Jako, jako puno ljudi mi priđe kad imam gostovanja i susrete s čitateljima i kaže: “Moj otac je isto bio takav” ili “Moja majka je bila kao vaša”. Puno je tragičnih stvari u obiteljima o kojima ne govorimo, novine o tome ne pišu, ili pišu tek kad netko nekog ubije, ali uglavnom ne dok nema krvi, a ljudi se pod istim krovom muče jedni s drugima. Život, onakav kakav jest, nije odviše opisan ni na filmu, ljudi konzumiraju holivudske proizvode koji glorificiraju stvari. Umjetnost jest mjesto koje možemo iskoristiti da kažemo te priče, da pokažemo život. Mislim da je to i obaveza, pa svi pisci pokušavaju pisati o životu, puno je načina kako to možete raditi. Čitaš Tolstoja i vidiš da je to i on pokušavao napraviti. Zato je i tako nevjerojatno dobar je je uspio uroniti u život kakav jest. Pa dok to čitaš, imaš osjećaj: “Da, ovo je život. To je stvarnost”.
Dylan je dobio Nobela. Što kažete na to?
- S jedne strane mi je drago da žiri širi granice, da je i to proglasio umjetnošću, odlično. Ali, Dylan je generacija Pynchona, Rotha, Cormaca McCarthyja i volio bih da je netko od njih dobio tu nagradu. Ili da netko od njih dobije Nobela 2017.
Kako je biti Norvežanin u Švedskoj, iz hrvatske perspektive ne vide se nijanse, nama je to sve - Skandinavija.
- Švedska je duplo veća negoli Norveška, Norveška je uvijek bila poput njezine male sestre, a Švedsku suštinski baš i nije briga za tu sestru. Šveđani imaju povijest velike nacije, oni su ratovali, gaje te mitove... U Švedskoj je plemstvo i jaka tradicija poslušnosti. Norveška je manje “plemenita”, a više egalitarna, u Norvežana nema te tradicije poslušnosti, slušanja.
Kad si Norvežanin u Švedskoj, osjećaš se manje slobodnim, jer jako je puno stvari koje se u Švedskoj ne izgovaraju naglas. Ako ih ipak izgovoriš, dočeka te osuda sredine, podozrivi pogledi, komentari, izbjegavanje. U Švedskoj oko puno tema postoji samo jedno mišljenje, samo jedan stav koji je ispravan. U Norveškoj se debatira.
Uzmite, recimo, pitanje rodne ravnopravnosti ili pitanje emigracije. O tome se puno više i puno otvorenije raspravlja u Norveškoj negoli u Švedskoj. Ima tih stvari o kojima ne možete govoriti jer ako govorite, gledaju te poput đavla.
No, ta zemlja u kojoj vlada diktatura političke korektnosti je, za razliku od Norveške, bila uz Njemačku jedina europska zemlja koja je širom otvorila vrata izbjeglicama. Proporcionalno broju stanovnika oni su primili najviše ljudi.
- Točno. Granice su bile sasvim otvorene i stav je bio da Šveđani trebaju pomoći svakom tko dođe. Ako si kazao: “Pa ne možemo pomoći baš svakome!”, proglasili bi te ksenofobom, fašistom. Lani je u zemlju došlo 200.000 imigranata i jasno da je nemoguće integrirati sve te ljude preko noći, odjednom. I sad su granice zatvorene, kontrolirane. To nije bio slučaj u Norveškoj, tamo su više razmišljali o tome koliko izbjeglica možemo primiti a da ih možemo i integrirati. Mislim da je Norveška trebala primiti puno, puno više izbjeglica no što ih je primila, ali isto tako mislim da je Švedska trebala primiti nešto malo manje no što je primila. Sad u velikim švedskim gradovima ima problema s imigracijom. No, ja sam uvjeren da je to proces koji traži vremena i da će stvari biti u redu. Ali, sad je dosta napetosti, što pogoduje i velikom porast popularnosti antiimigrantske, desne stranke, sad su oni druga ili treća stranka po popularnosti u Švedskoj. U Norveškoj takva stranka mislim da ne bi prošla.