DEBITANT

NOVA KNJIŽEVNA NADA, VALENTIN PAVLIĆ 'Sreću doživljavam kao krajnji izraz sebičnosti čovjeka'

 

Neobičan je pripovjedač, a debitant, Valentin Pavlić. Već u prvoj priči “Nedodirljivost” njegove zbirke “Evanesco” (Hena.com) upečatljivo je, do ruba apsurda dovedena i opisana ljudska potreba za drugim bićem, do bolne karikature ilustrirana usamljenost modernog doba, koja ljude kosi učinkovitije i brže negoli rak i moždani udar zajedno.


Daniel, Pavlićev lik, usamljen i potrošen otuđenošću svijeta oko sebe, bijesan, osjećajući se odbačenim “poželio je postati taj koji će odbijati. Odlučio je nikoga ne dodirnuti…”. I doista živi tako, pazeći da taktilno ne sretne drugog, bez, barem i usputnog ljudskog dodira u tramvaju ili prodavaonici. Tjedan, mjesec, godinu… ljudi za njega postaju neopipljive siluete.

 

Intenzitet osjećaja

“Ta je priča”, kaže autor, “kao, uostalom, i cijela zbirka, svojevrsni komentar na lažni osjećaj bliskosti koji ljudi danas imaju. U svijetu virtualne komunikacije stvarna interakcija postaje luksuz za koji se sve rjeđe odlučujemo. Ljude iz naše okoline držimo na sigurnim udaljenostima, kao i oni nas, i ta se distanca svakodnevno povećava. Protagonist ‘Nedodirljivosti’ tek ubrzava taj proces, dovodi ga do njegove najekstremnije točke i trpi posljedice svoje odluke. Bez stvarnog, fizičkog kontakta postajemo neosjetljivi. Doslovno. I fizički i emotivno.

Naposljetku, danas živimo u svijetu gdje intenzitet naših osjećaja ovisi o veličini ekrana koji promatramo, i broju kontakata u mobitelu koje ne želimo ili nemamo hrabrosti nazvati. Termini poput ‘osobnog prostora’ i ‘privatnog vlasništva’ postale su laičke dogme današnjice. U težnji za privatnim zanemarujemo kolektiv i konačno smo stvorili svijet u kojem živi rekordan broj ljudi, a u kojem neposredni kontakt nikada nije bilo teže ostvariti”.

Može li se sretno živjeti u samoći? Daniel, odavno živeći bez dodira, zabavljajući vlastiti um tako da počinje živjeti u brojkama, brojeći zgrade, cigle u zidovima, crjepove u krovovima, opsesivno baveći se brojkama, jedne noći u praznoj gliptoteci, počinje konačno dodirivati druge - pruža ruku prema kipovima. Pri tome glasno se pita - kud nas to život vuče, kud nas to život tjera. “Osobno zadovoljstvo nipošto ne ovisi o drugoj osobi. Nije na drugima da nas zabavljaju ili dijele naše tjeskobe. Iako, trudim se izbjegavati tu riječ - ‘sreću’ doživljavam kao krajnji izraz sebičnosti koja je posljedica nezainteresiranost za okružje u kojem se nalazimo.

Samodostatnost

Ta tupa samodostatnost ono je što nas udaljava od ostalih i komprimira svijet u kojem djelujemo na dimenzije stana u kojem boravimo. Kritičko razmišljanje pogoni egzistencijalne nelagode, a sudjelovanje u svijetu nužno znači preuzimati na sebe njegove brojne nepravde. Svi smo sukrivci. To nas sve čvrsto veže. U tome nitko nije sam”, govori Pavlić.

Može li se uopće pobjeći od svijeta, od sebe, kao što na različite načine pokušavaju likovi njegovih priča, poput Diane (priča “Čekaonica”) koja cijeli život sanja putovati, a onda kad to, konačno, može realizirati, u naletu tjeskobe, s aerodroma se, ne odletjevši, vraća - kući? “Izostanak konačnih odgovora na takva pitanja jest ono što pokreće književnost od njezinih samih početaka. Nije na autorima da nude velike istine, već da stvaraju kontekst u kojem je epilog propušten čitatelju.

Ja osobno ‘bijeg’ promatram kao čovjekovo trajno prirodno stanje. Istovremeno, i bunt i čin neprihvaćanja svijeta koji nam je nasilno nametnut. Utoliko, junaci mojih priča donekle su lišeni svoje individualnosti, jer njihovi ‘bjegovi’ zapravo su sukobi s ljudskom prirodom. Također, ‘bijeg’ je vjerojatno i najveći paradoks s kojim se svakodnevno suočavamo. Kada prepustimo redukciji na volju, jedina stvar od koje čovjek zaista želi pobjeći jest - on sam. Srećom, poetska pravda ne dopušta mu da u tome uspije”.

Privatni bijeg Pavlić je rođen 1985. godine, na zagrebačkom Filozofskom diplomirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Govoreći o potrebi za pisanjem kaže: “Pisanje je u mojem slučaju čudna trgovina u kojoj nikada nisam posve siguran što nudim, a što ja time dobivam zauzvrat.

Pretpostavljam da je pisanje moj privatni bijeg. Kratkotrajno nastanjivanje svjetova građenih za samo jednog stanovnika, koji su unatoč tome, iznenađujuće tijesni. S druge strane, da pisanje nazovem potragom, bila bi to potraga za nečim za što slutim da zapravo ne želim naći”.

ELIPSO

Izdvajamo