Mata Hari bila je pojam zloglasne špijunke. Manje nam je bilo važno za koga je radila (za Njemačku), odnosno protiv koga (Francuske). A više nas je, ko klince, opčinjavala sama činjenica da se u poslu koristila tjelesnim atributima, da ne velim demodirano: ženskim čarima, jer o njima smo, ionako, sanjali.
Trebalo bi prelistati požutjele novine, pa provjeriti jesu li prateće slike uz njenu priču bile golišave. Vjerojatno jesu. Bilo kako bilo, provjereni pisac bestselera Paulo Coelho, Brazilac portugalskog jezika, napisao je novi roman baš o njoj, odnosno prema stvarnim događajima. Koristio se umijećem jednog od ponajboljih pisaca popularne knjige današnjice, umijećem baziranom, ovdje, na eksperimentima ekskluzivnih postmodernista. Usput, njegovo djelo ukrasile su fotografije “špijunke”, koje su se i prodavale kao razglednice.
Coelhov roman s tezom sastoji se od dva noseća dijela: od pisma same Mate Hari (1876 - 1917) njenom odvjetniku te od puno kraćeg pisma istog odvjetnika njoj. Točnije, više čitatelju nego njoj, jer je već bila strijeljana zbog špijunaže. Na više mjesta, i na razne načine, pisac ponavlja ono osnovno: Mata Hari bila je strijeljana samo zato što je bila slobodoumna i samostalna žena, u zadanim okolnostima s početka XX. stoljeća.
Rođena kao Margaretha Zelle, udana MacLeod, postala je njemačka špijunka kodnog imena H21, koje joj je dao njemački konzul u Nizozemskoj. Ali, ona, zapravo, nije bila špijunka. Jer, odmah nakon konzulove ponude javila se šefu francuske kontraobavještajne službe (Ledoux) da bi mu prijavila vlastito vrbovanje. Jao si ga našim uvriježenim predodžbama o ljudima i svijetu. Upravo je spomenuti Ledoux osmislio proces Mati Hari zbog špijunaže, kako bi “senzibilizirao” napaćenu javnost protiv dvostrukih špijuna. Opipljivih dokaza protiv nje nije imao.
Iz njenog pisma, to jest ispovijedi u prvom licu, ispada da je Mata Hari odrastala kao tipična (?) nizozemska djevojka. U djevojačkoj školi silovao ju je ravnatelj, kao i njene prijateljice. Udaja joj je bila jedini put u budućnost. Odazvala se na oglas nizozemskog časnika MacLeoda, koji je služio u Indoneziji, na Javi. (Oglas nije dao sam, ali to je manje važno.) I udala se za njega, preselila na Javu i rodila mu kćer i sina. Kada joj je sina ubila sluškinja, pa se ubrzo potom ubila supruga muževljeva kolege, Mata Hari odlučila se vratiti u Nizozemsku. Njeno kolonijalno društvo sličilo je onom u Forsterovu “Putu u Indiju”. No, nije htjela ostati ni u domovini.
Pod umjetničkim imenom Mata Hari, u Parizu je ostvarila karijeru plesačice s ruba strip-teasea i štange, pozivajući se na javanske, dalekoistočne plesne korijene. I ubirala je plodove toga misterija. Njen agent spojio ju je s baletnim veličinama poput Nižinskog: nastupala je u boljim lokalima, ali ponajviše na privatnim zabavama milijunaša i političara, gdje je, praktično gola, demonstrirala masturbaciju. (Nastupila je i u milanskoj Scali.) Njena medijska pojava bila je ujedno jezovita i senzacionalna, pa je preko noći postala ime. Bogatstvo su joj prinosili obožavatelji, a oduzimao joj ga život na visokoj, dugoj nozi.
Pred početak I. svjetskog rata, s karijerom u silaznoj putanji i ostarjela, Mata Hari gostovala je u Berlinu. I ondje su započele njene nevolje po Coelhu i brojnim biografima, kojima se i romanopisac ispomagao. Našla se usred vojnih priprema za rat. Isti čovjek koji ju je privolio i poveo na gostovanje, sada joj je pomogao da pobjegne iz Berlina. Upravo ju je on povezao s već spomenutim konzulom, koji će je u Haagu uvesti u špijunske zadaće, da bi je zatim, preko svojih veza poslao natrag u tzv. grad svjetlosti i njenih uspjeha.
Premda je prešla 40. godinu, Mata Hari nastojala je obnoviti staru slavu, a pritom se sprdala s tajnama visokog društva i političkog svijeta, iz koga su dolazili njeni ljubavnici. To joj je bila praktično najveća obavještajna afera: neobvezno frfljanje i tračanje o bivšem ministru rata i ostalima, svojevrsni razgovor-na-jastuku preko salonskog megafona. Njen ležerni i superiorni doživljaj jednog mrtvački-birokratskog aparata stajao ju je života. Protiv nje je ustao policijsko-obavještajni polusvijet koga su razotkrili već Balzac i Dumas. Bila je bez ikakve šanse.
(Još jednom, u ovoj već 17. knjizi prevedenoj na hrvatski, Paulo Coelho pokazao se kao majstor pripovijedanja. I pokazao je sve razloge zašto je jedan od najčitanijih pisaca u svijetu, nazočan na svim i svakoj rang-listi popularnosti i čitanosti.)