U nas puno prevođen, jedan od najpoznatijih suvremenih francuskih autora, romanopisac, scenarista i redatelj, Philippe Claudel pisati je počeo kao zreo čovjek, u kasnim 30-ima. Proslavio ga je, brzo, roman „Sive duše“ - u sedam dana kupilo ga je 50.000 Francuza, za njega je dobio Renaudot nagradu. I razne druge.
Poslije ga je adaptirao za film "Les âmes grises". Režirao je „Voljela sam te toliko dugo“ te „Tous les soleils“. Napisao je, među ostalima, „Istragu“, „Mirise“, „Brodeckov izvještaj“, po kojem je Manu Larcenet napravio strip koji je postao i poznatiji od Claudelova romana.
Rođen je u industrijskom gradiću usred Lorene, i danas živi tamo, na Sveučilištu u Nancyju predaje francusku književnost. Nekad je isti posao radio u – lokalnom zatvoru. Bivši punker, prije triatlonac, sad entuzijastički alpinist, ovih je dana u Zagrebu, na Festivalu svjetske književnosti, predstavio roman “Stablo u zemlji Toraja” (Edicije Božičević, Dubravka Celebrini) u kojem kontemplira nad pitanjem smrti.
Živimo dulje negoli ikada, a paradoksa li, u smrtnom smo strahu od smrti. Kako to?
- Naša potreba da se sakrijemo smrti novijeg je datuma. Kad čitate, primjerice, filozofe 16. st., vidite da je nekad bilo drugačije, ljudi su imali više osviješten život, znali cijeniti svaki trenutak života. Mi smo danas u strahu od smrti možda i stoga što živimo u društvu koje je prilično sigurno, i previše sigurno. Bojimo se bolesti, smrti, mi smo poput djece...
Kako smo došli do te opće rasprostranjene tjeskobe?
- Možda stoga što je život danas puno lakši negoli prije nekoliko stoljeća. Naravno, to je s jedne strane, dobro. Ali, u isto vrijeme imamo taj čudan odnos prema smrti, san o vječnosti, potrebu da trajemo vječno. Pogledajte istraživanja o mogućnostima dugovječnosti, ideje o umetanju digitalne tehnologije u ljudsko tijelo... Mislim da je čovječanstvo danas u bitnom, posebnom trenutku razvoja. Ljudi se osjećaju izgubljeno. U Francuskoj je tradicionalna religija u zadnjih 40 godina izgubila utjecaj u društvu, crkve su nedjeljom prazne. To nije bilo slučaj za vrijeme mog djetinjstva. Ubili smo boga, a u isto vrijeme trebamo duboku duhovnu nadu. Sad nam je cilj biti savršenim ljudskim bićima bez boga. Poput robota. Opsjednuti vječnom mladošću, estetskom kirurgijom, tehnologijom želimo više. Više novca, više života, više zdravlja...
Mirisi, bavite se njima u istoimenoj knjizi, bude davno pospremljena sjećanja. Koji vas miris nosi u prošlost?
- Kad pomirišem rajčice sadašnjost nestaje, vratim se u djetinjstvo, doba kad mi je bilo četiri ili pet, majka bi radila umak od rajčica iz našeg vrta, ja sam se motao oko nje. Tad sam se, poput životinjice, aktivno služio nosom. S civilizacijom smo izgubili tankoćutnost osjetila njuha. Za vrijeme djetinjstva čovječanstva, isto kao i za vrijeme našeg djetinjstva, u doba prahistorije, ljudi su morali puno više koristiti osjetila, posebno nosove, jer opasnost je bila svugdje. Danas više nije tako bitno imati dobro razvijen njuh, dok hodate ulicom ne treba vam nos da namiriše neku opasnost, ostao je i dalje bitan vid, ali ne i njuh.
U vašem se opusu tema krivnje provlači gotovo kao lajtmotiv, perpetuirate je, ona meandrira na razne načine... Kako se vi nosite s osjećajem krivnje?
- Osjećaj krivnje je ugrađen u nama, pogotovo ako ste formirani kao katolik, lupali se o grudi u crkvi govoreći “Mea culpa, mea culpa”. Ja se, recimo, ponekad osjećam neugodno krivim što sam sretan. Sretan sam čovjek, imam mogućnost pisati, raditi filmove, dugo oženjen krasnom ženom s kojom imam kćer. Znam se pitati kako to da sam tako sretan, svjestan da mnogi imaju teške živote. Kad sam počeo pisati prve knjige htio sam, na neki način, otplatiti dugove bitnim ljudima u mojem životu – roditeljima, djedu i baki, učiteljima. Rezultat sam njihova odgoja, oni su me formirali. Produkt sam njihove ljubavi, brige, nježnosti. Osjećao sam kao da im nisam dao dovoljno, opet osjećaj krivnje. Pisanje je bio moj pokušaj da im vratim tu pažnju koju su mi dali.
Djelujete kako vrlo introspektivan čovjek. Kako vam je živjeti s Philippeom Claudelom?
(Smijeh) - S jedne strane sam vrlo jednostavna osoba. Volim ukusno pojesti, popiti čašu dobra vina, sport, alpinizam, biciklizam, plivanje, tenis... to mi treba. Nekad sam se bavio triatlonom, danas je alpinizam moja strast. (Uzima mobitel pa dugo i uporno ide kroz galeriju fotografija ne bi li mi pokazao one bitne mu, s nedavnog penjanja u Alpama. Komentiramo vrhove oko Chamonixa, na trenutak ušutimo, oboje osupnuti snagom planine. “To su trenuci savršenstva za mene”, kaže naposlijetku, vraćajući mobitel na stol.)
- U meni se zapravo, po prilično preciznoj matrici, odvija shizofrena dinamika. Shizofren sam. Često sam sasvim jednostavna osoba koja uživa u malim stvarima, volim biti kući, s obitelji, kuhati, pričati, gledati filmove, čitati. A onda, kad krenem pisati ili raditi na filmu, postanem netko drugi, kao da se pojavi drugi dio mene, projiciram sebe u različite likove. Postanem Brodeck, postanem pripovjedač iz romana “Sive duše” ili iz “Stabla u zemlji Toraja”. Koristim pisanje da, korak po korak, uđem u moju tamu i u tamu ljudskog roda, ne bih li razumio, možda sebi, možda i nekom drugome objasnio zašto smo tako kompleksni, zašto možemo biti nježni, dati ljubav, činiti velike stvari, a isto tako možemo i ubijati. Uvidio sam to kao dijete, s osam ili devet godina. Bio je tad vijetnamski rat, pa rat u Libanonu. A onda, kad sam imao 30, bjesnio je rat ovdje, kod vas. Bio je to šok za mene, razmišljao sam da sam samo sat vremena leta udaljen od svega toga. „Sive duše“ nije knjiga vezana uz Prvi svjetski rat. Ja sam tu priču gradio iz onoga što sam osjećao dok se događao rat u bivšoj Jugoslaviji.
Prije koji dan sam, prolazeći ulicom, vidjela grafit koji kaže: „Što bi napravio kad se ne bi bojao?“ Što biste vi napravili, kad vas ne bi bilo strah?
- Zanimljivo pitanje. Prvo, bojim li se? I čega? Najbitnija stvar koja me plaši jest mogućnost da izgubim moju ženu i kćer. To je za mene jedina noćna mora. Osobna noćna mora. U isto vrijeme, najveći općeniti strah mi je gledati svijet kakav jest. Ljudi su, kao bića, apsolutno glupi idioti. Mnogima, primjerice, još možete prodati da nema globalnog zatopljavanja i da je sve u redu s klimom, da ne nabrajam dalje... Živimo u svijetu šačice bogatih i ostatka porobljenih siromaštvom. U doba kad se sve to zna i vidi. Povijesno, komunistička je ideologija bila prekrasna ideja, nažalost njezina operacionalizacija nije uspjela. Možda je suprotno ljudskoj prirodi biti spreman toliko dijeliti. Ono čega se najviše bojim jest upravo ljudska priroda.
Dvanaest ste godina zatvorenike u mjesnom zatvoru podučavali francuskom jeziku i književnosti? Što ste od njih naučili?
- Najvažnije što sam tamo dobio jest spoznaja o kompleksnosti ljudske duše. Bio sam mlad kad sam krenuo raditi u zatvoru, imao sam 25 ili 26. I bio sam uvjeren da postoji dobro i zlo, da postoji jasna granica između bijelog i crnog. No, tamo sam otkrio da zatvorenici nisu čudovišta, već ljudska bića kao vi ili ja. Otkrio sam tu kompleksnost i prestao osuđivati, počeo raditi na empatiji i razumijevanju. To je i razlog zašto sam kasnije napisao „Sive duše“. Ne crne, ne bijele, već sive duše. Živimo u oblaku, ponekad kroz njega probija svjetlo i sunce, a ponekad tama. To je bila najbitnija lekcija.
Kako ste naučili – ne osuđivati? Jeste li među zatvorenicima pronašli i kojeg prijatelja?
- Bio je to polagani proces, polako sam se mijenjao i prestajao olako suditi druge. Među zatvorenicima nisam gradio prijateljstva, jer sam htio čuvati distancu. To je bilo bitno, kad dolaziš u zatvor ne dolaziš kao svećenik, već kao učitelj, moja misija je podučavati. Nisi tu da postaneš prijatelj, ispovjednik. Duboko u sebi stvorio sam osjećaje, razne, za razne ljude. Nekih sam se bojao, za neke sam imalo veliku simpatiju. Ali, pazio sam da to ne pokažem. Bio je jedan zatvorenik iste dobi kao ja, rođen 1962. I on je tad bio u 20-ima. Nas dvojica do danas smo ostali u kontaktu. Makar, ne čestom. Danas obojica imamo 55, od toga je on 32 proveo u zatvoru. Nije ubojica, već pljačkaš banaka, kad završi s kaznom, kad ga puste na slobodu, ne integrira se, ne uspije, ponovo se na koncu okrene kriminalu i vraća u zatvor. Volimo istu glazbu, iste filmove, imamo puno sličnosti, na neki je način on moja refleksija i ja njegova, kao da gledam sebe u nekom čudnom ogledalu.
On je u zatvoru, ja vani. Ima puno toga što nas povezuje. Imamo sličan humor, slično osjećamo za mnoge stvari. Ponekad jedan drugome pišemo e-mailove. Izašao je iz zatvora prije pola godine, onda smo imali jedan dug telefonski razgovor. Ali, teško je njemu biti vani. Jako mu se teško adaptirati. To je bila i tema mog prvog filma.
Kako je bilo vidjeti „Brodeckov izvještaj“ u formi grafičkog romana? Jeste li nešto novo spoznali o vlastitoj priči, vidjevši kako ju je Larcenet vizualizirano i nacrtao?
- Bio sam jako zaintrigiran kako će to ispasti, kad se tako veliki umjetnik kao što je Manu Larcenet uhvati toga. Kad me pitao bih li to mogao adaptirati bio sam stvarno jako uzbuđen. Kad mi je poslao neke od prvih stranica ostao sam fasciniran gledajući te crteže, osjećao sam tu duboku tišinu koja izbija iz njih. Nema tu puno riječi, tek poneka rečenica. Čitajući to osjećao sam zimu, prirodu, godišnje doba... to je ono što sam i sam htio prenijeti, i ja sam htio pisati o drveću, mjesecu, prirodi, htio sam da čitatelj to osjeti, a to je tako očito u Larcenetovu „Brodeckovom izvještaju“.
Kad završim knjigu ili film to djelo više ne pripada meni već onima koji ga čitaju ili gledaju, za mene je to prošlost, stara stvar. Tako da, čitati Larcenetov strip bilo je kao da čitam novu priču, kao da otkrivam nešto sasvim novo. Isti je osjećaj bio gledati film “Sive duše”. Makar sam radio scenarij po vlastitom romanu imao sam osjećaj da ga radim po tuđem tekstu, da nisam autor romana, bio sam fokusiran na scenarij. Čak sam neke stvari iz same priče bio i zaboravio, kad završim roman događa se da dio zaboravim, jer želim otvoriti um novim projektima.