Stojim na Narodnom trgu, pred knjižarom Morpurgo, točno u podne. Iako je tek početak lipnja, vrućina ubija. Što bi rekao Tin Ujević: “Mozak van da skoči.” Iza mojih leđa cvrkuću turisti iz Južne Koreje i ostalih Australija, nesvjesni tragedije grada u koji su došli, tragedije koja se u realnom vremenu odigrava upravo u tih nekoliko kvadrata knjižare u koju ne mogu ući, jer je zaključana i jer na vratima, velikim štampanim slovima, piše “Inventura”.
Ta riječ je potpuno lažna i predstavlja eufemizam koji rijetku preostalu pismenu čeljad Splita nastoji zaštititi od stvarnih razmjera tragedije. Unutra se, naime, ne događa nikakva inventura – unutra umire jedan grad koji se odrekao svojih knjižara, pa tako i ove, jedinstvene i neponovljive, najstarije ne samo u Splitu nego i na čitavom svijetu, ako su točne nepotvrđene glasine da i izvan Splita postoji nekakav svijet.
Ima, doduše, na svijetu formalno i starijih knjižara, ali nema nijedne koja od prvog dana postojanja – a taj dan je u slučaju knjižare Morpurgo bio u srpnju 1860. – nikad nije mijenjala lokaciju. Jednom na Narodnom trgu, uvijek na Narodnom trgu, popularnoj Pjaci.
Vraćajte knjige, gotovo je
Stojim pred knjižarom Morpurgo, vrućina ubija. U ruci mi knjiga od 300 stranica, autorice dr. Nade Topić: “Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja”. Autorica je doktorica informacijskih i komunikacijskih znanosti, knjiga je njena prerađena disertacija koju je 2015. obranila na Sveučilištu u Zadru. Izašla tek prije nekoliko dana, u izdanju Naklade Ljevak, knjiga je trebala dobiti počasno mjesto u jednom od dva ostakljena drvena izloga knjižare. I bila je na tom mjestu, otprilike tri dana. Četvrti dan je u knjižari počeo zvoniti telefon: “Vraćajte sve knjige, gotovo je.” Tako je završila slavna epopeja knjižare Morpurgo, koja je pala kao žrtva poslovnog sloma njezina vlasnika Algoritma.
Gledam knjigu, gledam knjižaru: ništa se ne poklapa. Na početku knjige je fotografija knjižare, snimljena 10. travnja upravo s mjesta na kojemu stojim: oba drvena izloga su puna knjiga. Dva mjeseca kasnije dižem pogled s fotografije i sudaram se s prazninom u izlozima. Opet spuštam pogled, čitam rečenicu iz uvoda knjige: “Po dugogodišnjoj uspješnosti svoga poslovanja Knjižara Morpurgo fenomen je hrvatskog, pa i europskog knjižarstva.” Dižem pogled: unutra vidim siluetu mlađeg čovjeka koji pakira posljednje preostale knjige s polica, kako bi ih vratio dobavljačima.
Stvar je prokleto tužna i bizarna: koliko se knjižara na svijetu može pohvaliti da su nakon 157 godina postojanja dobile knjigu o sebi? A koliko je takvih knjižara zatvoreno upravo kad su dobile tu knjigu o sebi?
Stvarnost se okrutno poigrala s ovom knjižarom i s ovim gradom. Netko bi trebao snimiti film o tom tragičnom paradoksu.
Taj bi se film, prije svega, morao fokusirati na iznimnu biografiju osnivača i prvog vlasnika knjižare, splitskog Židova Vida Morpurga (1838.-1911.). Izdavač i publicist, knjižar i bibliograf, preporoditelj i prosvjetitelj, industrijalac i bankar, političar i kulturni djelatnik, ovaj čovjek renesansnog zahvata jedan je od najvećih dobročinitelja Splita u njegovoj povijesti. Nikad se nije ženio, niti je imao djece, pa je svu golemu energiju utrošio da odgoji i obrazuje čitav jedan grad.
Izlog knjižare Morpurgo, kraj 19. i početak 20. st.
Tajne zanata
Obitelj Morpurgo u Split se, početkom 18. stoljeća, doselila iz Maribora. Vidov otac David-Elija Morpurgo (1809.–1882.) u početku se bavio prodajom knjiga, posebno školskih udžbenika koje je tiskao u Veneciji, da bi se poslije prebacio na proizvodnju svile i prodaju tekstila. Amaterski se bavio slikarstvom, prevođenjem (s hebrejskog na talijanski) i literarnim radom, što je odredilo sudbinu njegova sina: mali Vid naučio je čitati već s četiri godine.
Osnovnu školu i Carsku kraljevsku gimnaziju Vid Morpurgo pohađao je u Splitu, a maturirao je u Nadbiskupskom sjemeništu, gdje je upoznao buduće splitske i dalmatinske preporodne prvake. Već u 14. godini zapošljava se kod Petra (Pietra) Sava koji je s njegovim ocem Davidom bio vlasnik skladišta knjiga, svojevrsne podružnice milanske tvrtke “Borroni e Scotti”, smještene na prvom katu kuće Tomašić na Narodnom trgu (tada Gospodski trg), iznad buduće Morpurgove knjižare. Mladi Vid tu upija prve zajne zanata koji će obilježiti i njegov i gradski život.
Još kao maloljetnik, 1855. putuje s ocem u Italiju i dogovara poslove s knjižarima i nakladnicima u Trstu i Veneciji. Dvije godine kasnije putuju u Milano i ugovaraju poslove s tvrtkom “Battezati”, a potom Vid odlazi u Torino i Firenzu, gdje se povezuje s izdavačima “Pomba” i “Unione Tipografica”, odnosno s izdavačkom kućom “Le Monier”. Bio je to početak gradnje impozantne dobavljačke mreže po cijelom europskom kontinentu koja će narednih desetljeća pismenom dijelu Splićana omogućiti da nove naslove čita istodobno s europskim građanstvom.
Godine 1859. Vid Morpurgo uređuje prvi broj “Dalmatinskog godišnjaka” (“Annuario Dalmatico”), prvog književnog časopisa u Splitu, želeći objavljivati priloge dalmatinskih pisaca koji će svojim tekstovima probuditi provincijsku uspavanost Dalmacije: izašla su ukupna dva broja, iako je bio pripremljen i treći. Konačno, 1860. godine, u svojoj dvadeset i drugoj, Vid Morpurgo otvara knjižaru Morpurgo na Pjaci i vodi je sljedećih pedeset godina. Jedan od njegovih nećaka, Luciano Morpurgo (1886.–1971.), navodi u svojim zapisima da je njegov stric zapravo kupio Savovu knjižaru:
“Stric Vito u svojoj mnogostrukoj djelatnosti bio je po vremenskom slijedu najprije knjižar. Kupivši od Petra Sava njegovu knjižaru načini od nje simpatično sastajalište odabranih umova. S pravom se o toj knjižari može da kaže da je bila jedina u gradu i u to doba najvažnija u Dalmaciji.”
Smještena u samom središtu Splita, na najvažnijem gradskom trgu, knjižara odmah postaje okupljalište splitske inteligencije, a posebno narodnjaka, o čemu ugledni splitski povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet piše u studiji “Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu” iz 1963:
“Tada, dok još nije bilo Narodne čitaonice, njegova knjižara, u kojoj se uvijek osjećao neki kulturni, evropski duh, bila je kao predodređena da bude stjecište i sastajalište splitskih i ostalih rodoljuba. Pa i poslije, kada je otvorena čitaonica, jednostavnije je i praktičnije bilo sastati se kod Morpurga, u atmosferi njegovih polica pretrpanih latinskim, talijanskim, njemačkim, francuskim i slavenskim knjigama, nego u samoj čitaonici. Tim više što je tu uvijek bio sam Morpurgo da dade praktičan i trijezan savjet, da potakne nečiji zanos, ambiciju ili pak da zauzda nečiji prerazbuktali patriotski zanos.”
Obitelj Morpurgo 1886., (Ellio, Ana, Luciano, Jerolim, Viktor, Eugen)
Narodnjački stožer
U knjižari se održavaju sastanci, razmjenjuju ideje i planiraju aktivnosti, čime se stvara jezgra pokreta u srednjoj Dalmaciji, s obzirom da k Morpurgu dolaze i rodoljubi iz Trogira, Kaštela, Sinja, Omiša, Makarske i s otoka. Vid Morpurgo 1862. sudjeluje i u pokretanju narodnjačkog lista “Il Nazionale”, a knjižara ostaje narodnjački stožer sve do pobjede narodnjaka u Splitu 1882., o čemu svjedoči već spomenuti nećak Luciano:
“U njoj (knjižari) bi se u svako doba dana, a najviše ujutro, okupljali naobraženiji Splićani. Na tim sastancima raspravljalo bi se o svemu i svačemu, kako se to onda običavalo po ljekarnicama manjih varošica. Tamo bi svraćali profesori mjesne gimnazije i realke, zatim liječnici i odvjetnici zanimajući se za knjižarske novosti prije nego što pođu svaki na svoj posao... Stric Vito, čovjek uman i naobražen, vodio je sjajno te razgovore kojima su poglavitu građu pružala politička pitanja, jer je Split bio važno političko i kulturno središte. Pohađali su knjižaru i mnogi svećenici, prvoborci na glasu u tom pokretu, među kojima je stric Vito imao svoje najbolje prijatelje.”
Paralelno s ulogom ekonomskog stratega Narodne stranke – čiji zastupnik u Dalmatinskom saboru postaje 1870. godine – Vid Morpurgo ostaje mecena splitske i dalmatinske književne scene: potiče autore na pisanje, redigira im rukopise i distribuira ih uz minimalnu cijenu, ili čak i besplatno. Uz to, rekosmo, razvija dobavljačku mrežu koja je – prema podacima dr. Nade Topić - već za njegova života uključivala 138 dobavljača (tiskara, nakladnika, knjižara) iz 40 gradova. Od toga su 70 posto činili strani dobavljači, pretežno iz talijanskih gradova, ali je Vid Morpurgo knjige također nabavljao i iz Pariza, Bruxellesa, Leipziga, Praga, Beča, Graza i Innsbrucka.
Nasljednici
Vidovi nasljednici do 1918. već imaju 406 dobavljača iz 77 gradova, uključujući nove nakladnike iz Berlina, Münchena, Heidelberga, Bonna, Frankfurta, Stuttgarta, Kölna, Dresdena, Krakowa, Budimpešte i Strasbourga, dok se nakon 1918. pojavljuju i dobavljači iz Londona, Edinburgha, Glasgowa, Copenhagena, Amsterdama, Haaga, Hamburga, Lyona, Grenoblea, Madrida, Barcelone i Valencije, a angažiran je i prvi dobavljač iz SAD-a (iz Ann Arbora).
Vid Morpurgo umro je 31. siječnja 1911. te je pokopan na Židovskom groblju u Splitu. Na nadgrobnoj ploči uklesano je: “Uzvišen umom, plemenit duhom, cijeli život misaonoga rada posveti oslobodjenju puka od duševnog i materijalnog ropstva. U budjenju naroda izmedju prvih začetnik prve knjižare, prve banke, prvih industrija, ostavi umirući neispunjivu prazninu.”
Nakon Vidove smrti knjižaru vodi nećak Eugen Morpurgo (1877.-1943.), sin njegova brata Josipa, a 1936. je preuzima Eugenov sin Aldo Morpurgo (1913.–1990.), koji je vodi do 1941., kada ga talijanski fašisti hapse i odvode na Liparske otoke. Nakon godinu dana političke internacije premješten je u selo Roccaspinalveti u južnoj Italiji, a po oslobođenju Italije odlazi živjeti u Palestinu. Knjižaru do 1943. vodi Aldov otac Eugen Morpurgo, ali ga njemački okupatori tada odvode u koncentracijski logor Banjica kod Beograda, gdje je ubijen. Knjižaru potom preuzima njihov zaposlenik i opunomoćenik Hilarije Perić, sve do konfisciranja njezine imovine 1947. godine.
U izjavi koju je Aldo Morpurgo 1946. uputio sudu u Splitu, u vezi s postupkom za povrat svoje imovine, naveo je i sljedeće:
“Poslije svršetka nauka preuzeo sam upravu Knjižare Morpurgo i dao joj izričito napredno-ljevičarski pravac. Izlozi moje knjižare izazivali su srdžbu njemačko-talijanskih diplomatskih predstavnika i agenata i bio sam više puta upozoren da prestanem s tom propagandom. Ali se ja nijesam dao zastrašiti i vršio sam uvijek intenzivniju propagandu. Bio sam često fizički napadan od fašističke rulje i zatvoren po njihovim vlastima. Knjižara je bila nekoliko puta razlupana i opljačkana. Na sve ponude da je prodan ili suradjujem sa fašistima, nikako nisam htio pristati.”
Pa ipak, obitelj Morpurgo ostaje bez knjižare, koja nakon nacionalizacije, pod imenom “Luka Botić”, nastavlja djelovati na istoj lokaciji na Narodnom trgu. Nakon Domovinskog rata knjižara je opet privatizirana, a posljednji vlasnik bio je Algoritam.
- Krah knjižarskog lanca Algoritma, u čijem je najmu bila i Knjižara Morpurgo, nije iznenađenje jer je uzrokovan gomilom nakupljenih dugova i lošim upravljanjem – reći će mi dr. Nada Topić. - Hrvatski nakladnici i knjižari trebali bi biti svjesni da knjiga nije biznis i da baveći se izdavanjem i prodajom knjiga neće steći materijalno bogatstvo. Knjižara Morpurgo je i prije bila zatvarana, ali je ipak odolijevala. Vjerujem da će preživjeti i ovu krizu.
Hoće li doista preživjeti, nitko ne zna. Sretna je okolnost što se knjižara nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, pa bi se i budući vlasnik u tom prostoru morao baviti knjižarstvom. No sve je moguće u gradu koji se odrekao svojih knjižara. Nema više Vida Morpurga da nas odgaja.