Kad je 2008. skupina splitskih feministica organizirala izložbu “Žene Splita i Dalmacije: ženski vremeplov”, iz anonimnosti povijesnog zaborava prvi je put izašlo nekoliko fascinantnih ženskih biografija. A među poduzetnicama, znanstvenicama i revolucionarkama koje su autorice izložbe izvukle iz zaborava bila je i Vinka Šperac Bulić (1884. - 1965.). Hrvatska javnost tako je prvi put otkrila jednu zaboravljenu i zanimljivu kulturnu figuru, prvu dalmatinsku novinarku, borbenu socijalnu aktivisticu, ali i pionirku hrvatskog feminizma.
Majka troje djece, tajnica glasovitog znanstvenika don Frane Bulića (koji je bio stric njenog muža, i koji joj je zavještao svoju knjižnicu), strastvena planinarka i posjednica press iskaznice splitskog “Novog doba” iz 1936., Vinka Šperac Bulić za povijest je možda najvažnija kao suosnivačica feminističkog pokreta u Dalmaciji.
Ženska Antanta
Za žensko pitanje Bulić se počela zanimati još za Prvog svjetskog rata, pa 1917. piše slovensko-zagrebačkoj feministici Zofki Kveder da joj preporuči literaturu o ženskom pitanju. Kveder joj se u odgovoru žali kako je u promicanju ženskog pitanja u Zagrebu “sama, sirota i jadna, još k tomu Slovenka” te se žali kako, za razliku od Bulićeve, “Zagrebčanke malo mare za feminizam”. Kad se u Splitu osniva Ženski pokret 1925., Bulić je jedna od utemeljiteljica i aktivistica. S drugom suosnivačicom, Jelkom Perić, sudionik je Male ženske antante 1927. u Pragu. Kao novinarka, Šperac se strastveno zalagala za poboljšanje života seljaka Zagore, čije siromaštvo i zaostalost su je užasavali. Pisala je i o ženskom pitanju, a osobito o pravu glasa, koje je u međuratnom razdoblju bilo pitanje svih pitanja feminističkog pokreta (te koje je - treba ponoviti jer se nerijetko zaboravlja - riješeno tek s dolaskom komunista na vlast). Godine 1927. u časopisu “Nova Europa” objavila je i tekst “Žene Splita” o rodnoj povijesti svoga grada, prvi tekst takve vrste kod nas.
Novinarska iskaznica Vinke Šperac Bulić
Kao i većina žena te epohe, Vinka Šperac Bulić trudila se pomiriti dvije često suprotstavljene sfere: profesionalnu, te privatno-obiteljsku. Premda je radila dva posla - tajnički i novinarski - sebe je u dokumentima definirala kao “domaćicu”. Bila je udana za Petra Bulića, lokalnog političara, nećaka arheologa don Frane Bulića i prvog rođaka glasovitog ampelografa i vinarskog reformatora Stjepana Bulića. Imala je troje djece - dva sina i kćer. Život se s njom poigrao utoliko što je trenutak ostvarenja njezinih rodnih težnji bio i trenutak njezinog klasnog pada. Godine 1945. Vinka Šperac će dočekati ostvarenje feminističkih ideala prava glasa, ali će kao žena predratnog građanskog političara doživjeti socijalnu degradaciju. Živjet će u prisilnom sustanarstvu, isticati kako po pitanju ženskog položaja “još štošta stoji zapreteno ispod luga”, te gunđati zdvojno što tadašnja historiografija ne priznaje progresivnu ulogu Ženskog pokreta, nego ga tretira kao buržujski pokret zaokupljen “samo” pravom glasa.
Politički lomovi
Premda se o Vinki Šperac Bulić od 2008. do danas ponešto i saznalo u javnosti, malo je tko izvan kruga obitelji znao da je prijeratna novinarka i feministica četiri desetljeća vodila i dnevnik. Otpočela ga je voditi na dan rođenja svoje najmlađe kćeri - 1919., te vodila s nerijetko većim prekidima do 1953. Taj dnevnik naslovila je nadimkom svoje kćeri (“Puse”) i u njemu uglavnom bilježi sve ono što se tiče njenog najmlađeg djeteta i (očito) mezimice. Ali dnevnik usporedno prati i političke lomove istočnog Jadrana sredine 20. stoljeća: dva rata, dva egzodusa, uspon nacizma i pobjedu komunizma.
Dnevnik Vinke Šperac Bulić ležao je u bilježnicama pola stoljeća nakon posljednjeg upisanog nadnevka. A onda se posla oko dnevnika latila Talijanka Tea Dalmas, kći “junakinje” Puse i unuka autorice. Ova gospođa iz Barija u Apuliji naučila je hrvatski jezik, te na talijanski prevela dnevničke zapise vlastite bake. Oni su sad i objavljeni kao knjiga u izdanju nakladnika SECOP iz Barija, i to pod paskom četvrte u generaciji žena u “dinastiji” Vinke Šperac: praunuke Manuele Mori koja je redigirala i uredila konačni tekst.
Premda je Vinka Šperac imala dva starija i tada već poodrasla sina, pisanja dnevnika latila se tek uoči rođenja svoje kćeri mezimice koju će dobiti u 35. godini života - kako sama bilježi - “kao čokot s ostarjele loze”. Prvi zapis u autoričinu dnevniku ima datum 1. travnja 1919., datum kad je Jelka “Puse” Bulić trebala doći na svijet. Od tada pa do 1945. Vinka Šperac u isti će dnevnik unositi svoje misli i opservacije koje se tiču miljenice Jelke, njezinog odgoja, napretka, ali i okolnih političkih prilika. Pritom je obitelj već prvih godina prinuđena na egzil: kad je Jelka samo godina dana, u Zadar ulaze Talijani, a obitelj Bulić - koja do tada živi u dalmatinskom političkom centru - emigrira u Split.
Fotografija Jelkinog vjenčanja
Tijekom dvadesetih i ranih tridesetih autorica dnevnik ispunjava impresijama o kćerinom školovanju, pri čemu se ponešto saznaje o ideologiji tog doba. I starojugoslavenske škole (kao - uostalom - i današnje) pune su patriotske gorljivosti, heroja, ratnika i kulta žrtvovanja, u njima dominira nacionalistička propaganda, a sama Vinka u patriotskom žaru u dnevnik unosi gorke opservacija na talijanski nacionalizam i imperijalizam - opservacije koje, ima li se na umu daljnja sudbina Jelke Puse i samog dnevnika - danas izgledaju ironično.
Pisma iz Beča
Ako je cilj Vinke Šperac bio da kćer podigne kao emancipiranu intelektualku, to joj je uspjelo. Jelka stasava u bistru i slobodoumnu curu koja odlazi na školovanje u Zagreb, Graz i Beč. Pusinim odlaskom dnevnik poprima epistolarni karakter, jer Vinka u njega uvrštava i pisma svoje kćeri. Osobito je upečatljivo svjedočenje Jelke Bulić iz Beča na dan Anschlussa. Očito nedovoljno svjesna posljedica koje će taj događaj imati, Jelka Bulić piše o podvojenim osjećajima Bečana. Piše o užasu i strahu Židova koji zatvaraju dućane, pokušavaju bježati ili se čak ubijaju, ali i o zastrašujućem ushitu Bečlija koji u euforiji dočekuju Hitlera presretni što su se “riješili” i svoje države i demokracije. Mlada studentica nekako u to doba napušta Beč, no jedva prelazi granicu jer je sumnjiče da je Židovka, tako da će granicu proći tek kad graničaru pokaže križić na lančiću.
Nekako u to vrijeme, u životu majke Vinke i kćeri Jelke zbiva se novi obrat. Godine 1936. majka u dnevnik sa čuđenjem zapisuje kako je uočila da Puse kriomice uči i poboljšava svoj talijanski, premda joj to nije školski predmet. Uskoro se razjasni zašto to radi: zagledala se u Franca Dalmasa, naočitog vršnjaka iz splitske-talijanske obitelji. Mladi se par vezuje, zajedno putuje u Rim, Firencu i Libiju te - konačno - vjenča u zimu 1942. Okolnosti za tu romansu daleko su od idealnih. Jer, 1941. Talijani kao okupatori ulaze u Split. Obitelj Šperac naklonjena je mladom Dalmasu, ali ipak i jugoslavenski patriotska. Split pršti od antitalijanskog raspoloženja, a talijanske vlasti nakon prvotne blagosti na pokret otpora odgovaraju terorom. Vjenčanje etnički miješanog para odvit će se u minijaturnoj splitskoj crkvici Sv. Martina, nastaloj u pregrađenom stražarskom hodniku iznad rimskih Zlatnih vrata.
Vinka Šperac u dnevniku piše da se mladi par “vjenčao u tišini, potiho, da svojom srećom ne remeti bol drugih”. Kroz zapise u dnevniku autorica rasvjetljuje složenost tog doba. Franco Dalmas je u talijanskoj vlasti državni činovnik u uredu socijalne skrbi. U lipnju ‘42. Šperac u dnevnik dokumentira fašističko spaljivanje inventara splitske sinagoge. Franco svjedoči tom događaju i glasno se usprotivi sunarodnjacima. Navečer po njega dolazi policija. Obitelj je nekoliko sati u smrtnom strahu, da bi se ispostavilo da je Franco pozvan zbog sasvim nevezane stvari. Šperac bilježi odlaske svojih poznanika - među inim obiteljskog liječnika - u partizane. U partizanima su joj i oba sina: jedan na Visu, drugi u logoru El Shatt. Bilježi i Mussolonijev pad koji u obitelji izaziva euforiju. Kad Talijani konačno odu iz Splita, mladi par - sada s djetetom - još neko vrijeme živi u rodnom gradu. Partizani Dalmasa nisu dirali, dijelom i zato šti je kao činovnik socijale dijelio pomoć ravnopravno (i) njihovim obiteljima. Ali mladi Talijan u Splitu nema budućnosti. S familijom u lipnju ‘44. preko Visa prelazi u Bari, grad s kojim ni on ni Jelka “Puse” dotad nisu imali ama baš nikakve veze. Puljiška prijestolnica postat će im sudbina: par mladih Splićana tamo će provesti ostatak života, tamo će im odrasti djeca, tamo će konačno izaći i dnevnik njihove majke i punice.
Posljednji zapis o kćeri Vinka Šperac će unijeti 7. veljače 1945. U njemu piše kako “Puse počinje novi život”, te sjetno konstatira kako joj se godine proživljene s kćeri, “majušnim čokotom sa stare loze”, u tom trenutku čine kao “duboko odsanjani san”. Vinka Šperac samo će još jednom otvoriti svoj dnevnik, i to osam godina kasnije - 1953. Otvorit će ga da unese u njega novi, gorki obrat u Jelkinoj sudbini. Franco Dalmas je u travnju 1953. mlad umro od kronične srčane bolesti, te ostavio Jelku “Puse” s dvoje male djece. Jelka Bulić, koja je kao osmoškolka s patriotskom gorljivošću pisala domoljubne sastavke i mrštila se na talijanske nepravde spram Istrana, našla se u zemlji koja nije njezina i u gradu koji nije bio njen, u koje je dospjela s mužem koji je naglo umro. U njemu će oživiti ostatak života pod talijaniziranim imenom Elena. Kći i unuka bilježe da je Elena kao kći feministice u patrijarhalnom ambijentu talijanskog juga bila eksces - radila je, nosila hlače i pušila. Umrla je u ožujku 1991. za stolom na kojem su počivali nepopijena kava i zapaljena cigareta.
Opčinjena majka
Njena majka i žena koja ju je ovjekovječila u dnevniku - Vinka Šperac - tada je već davno mrtva. Umrla je 1965. u Splitu, daleko od javnog, političkog i publicističkog života, gotovo potpuno zaboravljena. Poriv da piše dnevnik probudio joj se s kćerinim rođenjem, i zamro s kćerinom odlaskom, što je samo po sebi manifestacija potpune majčinske opčinjenosti.
Dnevnik “Puse” Vinke Šperac objavljen je prošle godine, i sada na talijanskom postoji u dva izdanja. Riječ je o toplom i senzibilnom tekstu jedne zanimljive autorice, tekstu koji bi mogao zanimati i povjesničare i one koji se zanimaju za rodne studije. Možda je trenutak da se zapisi Vinke Šperac Bulić kao knjiga pojave i na jeziku na kojem su napisani: našem.