AGNUS IN FABULA

'PRIMAVERA' je roman o siromašnoj splitskoj obitelji koja nema drugog izlaza no da udovica jednog sina da u svećenike, drugog u vojnike, a trećeg...

Promašene egzistencije, brakovi na papiru, komplicirani bratski odnosi, preljub, sve to donose likovi ovog romana

 

Još malo nedostaje da se ova rubrika preimenuje u - “O Ivici Ivaniševiću i ostalima”! Šalu na stranu, intenzitet kojim on u posljednje vrijeme “izbacuje” svoje nove knjige doista je ne samo impresivan, već trenutno o njemu možemo govoriti kao najproduktivnijem piscu. Tek što je završila prošla godina u kojoj smo ga čitali kao autora nostalgičnih zapisa “Ulaz za djecu i vojnike” i priče o dječaku zaluđenom kaubojskim stripovima “U sedlu je tijesno za dvoje”, eto ga ove godine s “Otpusnim pismom”, u tandemu s Marinom Vujčić, ali i samostalnim romanom što je upravo ovih dana pripušten među čitatelje i kritičare. Profesionalni odnos sa spisateljicom Vujčić, koja je osim suautorice i urednica njegovih knjiga, očito se pokazao kao pun pogodak; spremna sam pomisliti kako je Ivaniševiću bila potrebna čvrsta ženska ruka da se u potpunosti razmaše kao pisac. Ova opaska ne sadrži nimalo ironije i ne odnosi se na detektiranje hiperproduktivnosti kao rezultata nekritičnosti pisca prema samome sebi, već mi je sve skupa iznimno simpatično, baš kao što mi je simpatična i njegova proza u cjelini.

Reći za knjigu da je simpatična, dakako, nije veliki kompliment za pisca, pa to treba malo pojasniti. Ivaniševićeva proza, naime, rijetko je nepretenciozna i duhovita, a pri tome baš nimalo banalna i šablonska. Na prvo čitanje to su šarmantne i zavodljive priče iz svakodnevice, u kojima važnu ulogu ima vremenska kapsula kojom se prebacujemo u neko prošlo vrijeme, ali u biti su to priče u kojima se vrlo ozbiljno, iz pomalo pomaknutog kuta, progovara mnogo toga o određenom vremenu i pripadajućim društveno-političkim okolnostima i njihovim amblemima, međuljudskim odnosima i emocijama. U konkretnom slučaju, “Primavera” je roman o siromašnoj splitskoj obitelji koja nakon 1. svjetskog rata nema drugog izlaza no da udovica majka raspodijeli svoju trojicu sinova - jedan u svećenike, drugi u vojnike, treći kod kuće.

Dvadesetak godina poslije, kad su životne okolnosti već učinile svoje - od prvoga profesora teologije na Papinskom sveučilištu u Rimu koji je u dubini svoje duše ostao ateist, od drugoga ne baš uspješnog oficira kraljevske vojske u Kruševcu, a od trećega lokalnog krojača nezadovoljnog životom - na majčin poziv ponovo će se naći obitelj na okupu i igrom slučaja proživjeti uzbudljivu noć koja će im svima promijeniti životne tijekove, ili barem prioritete. Načelno, vrijeme u kojem se roman zbiva donosi sa sobom određene zakonitosti i “zeitgeist”, što je više nego uredno obavljeno, no zanimljiv zaplet koji će obilježiti splitsku noć Sv. Duje, u svibnju 1939., proizlazi iz posve univerzalnih i općeljudskih osobitosti. Jer, naglasak je u ovome romanu na dvije važne stvari - karakterizaciji likova i atmosferi.

Potonja je, dakako, u svim mentalitetsko-jezičnim smislovima potpuno splitska i tu se Ivanišević iskazuje jednim od vodećih predstavnika uvijek vrlo agilnog splitskog književnog kruga. Promašene egzistencije, brakovi na papiru, netipični predstavnici određene profesije, pokušaj da se barem jednom u životu učini pravu stvar, komplicirani bratski odnosi, sličnost između crkvenih i vojnih autoriteta, preljub, sve to sa sobom donose kako glavni tako i sporedni likovi kojima pripovjedač pristupa s velikom dozom simpatije i empatije, čak i onda kada griješe.

Premda je priča smještena u vrlo kratak vremenski odsječak, ona ne ostaje nedorečena jer vješta dosjetka na kraju romana omogućava praćenje života likova u godinama koje su uslijedile. Ivanišević se poslužio i tipičnim dramskim motivom zamjene, koji, osim komičnog efekta, omogućava likovima da iskažu i svoju drugu, netipičniju stranu, onu koja dolazi do izražaja u “posebnim” uvjetima.

“Primavera” je doista školski primjer kako treba funkcionirati roman kojeg je itekako briga da bude čitan, a pritom ne podcjenjuje inteligenciju čitatelja. Rijetka vrsta, ali kao što vidimo dostižna. Jedan je od motta romana citat splitskoga pisca 20. stoljeća Marina Bege, autora iznimno čitanog putopisa “Niz našu obalu”: “Momak se u Splitu razlikuje od djeteta time što dalje dobacuje i većim kamenom”. Književni kamen Ivanišević definitivno baca kao momak!

ELIPSO

Izdvajamo