Kad se Don Quijote i Sancho Panza nađu u našem 21. stoljeću, ovom tehnološki premreženom, naizgled sofisticiranom dobu, razvijenijem u smislu materijalnih dobara i nominalno deklariranih ljudskih prava, vidi se da nema puno razlike u odnosu na njihovo 17. st., upućuje u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu lanjske zime premijerno izvedena drama “Nove pustolovine Don Quijotea” poznatog britanskog autora i aktivista Tariqa Alija, tvrdoglavog ljevičara koji ustrajava na ideji da je socijalno pravedniji svijet moguć.
“Ovo naše vrijeme je doba vjerskih netrpeljivosti, ratova, frapantnih nejednakosti, diskriminacije etničkih, vjerskih i drugih manjina, protjerivanja muslimana i židova... Dok sam pisao tekst, puno sam razmišljao o prošlosti pišući, zapravo, o - sadašnjosti. Rekao sam sebi da je jedini način da izrazim ono što mislim da pišem jasno, bez uvijanja, opisujući ovo vrijeme nema puno smisla “maskirati” ga nekim velikim simbolikama, treba jednostavno baciti sve to na pozornicu, reći: ‘Evo, ovo je ono što se događa.’. Tako je, uostalom, pisao i Cervantes, makar je, za razliku od mene, imao puno problema s cenzurom, posebno s crkvom i inkvizicijom, on je puno toga uspio staviti u svog Don Quijotea”, kaže za Jutarnji list uoči svog gostovanja na Filozofskom teatru u zagrebačkom HNK Tariq Ali.
Smatra da je Brexit, koji podupire, tek početak dezintegracije EU. “Izlaskom iz EU građani dobivaju kakvu-takvu kontrolu nad vladom, ako ne valja, mogu je se riješiti, što nije slučaj s EU vlastima. Gotovo sve zemlje članice su u de facto kolonijalnom položaju u odnosu na Njemačku i malu nekolicinu zemalja koje upravljaju. Treba nam nova EU koja može nastati dezintegracijom ove postojeće. Juncker je čovjek s mrljom, povezan s korporativnim kriminalom u vlastitoj zemlji. Barroso radi za Goldman Sachs. Pa što je onda EU ako nije korumpirana “demokratska” organizacija?”, pita.
Ipak, više puta ponavlja da - nema drugog rješenja doli udruživanje. “Udruživanje, ali na reformiranim osnovama, bilo da je to restrukturirana EU ili neka druga organizacija. Ja sam za Europu jakih i međusobno povezanih regija, jer mislim da bi moć bila balansiranija i da bi tu teže bilo nametati partikularne interese. Recimo da se balkanske zemlje, zajedno s Bugarskom i Grčkom, povežu, zatim da imamo uniju mediteranskih zemalja, pa zemalja sjeverne Europe, bila bi to reprezentativnija i autonomnija Europa.”
Živimo u doba tzv. ekstremnog centra. “Među elitama na vlasti, bile one nominalno socijalno demokratske ili konzervativne, nema bitnih razlika. Puno je oko nas apolitičnog antikapitalizma koji je emocionalni odgovor na situaciju, ali bez političke akcije se baš ništa ne može učiniti. Imali ste, uzmimo primjer iz vašeg dvorišta, studentski bunt u Hrvatskoj, bilo je takvih gibanja i u Srbiji, Sloveniji, to je javljanje novih ideja, novih intelektualnih snaga, no ako se takvi momenti ne transformiraju u neke političke forme i snage, oni s vremenom iščeznu, prije ili kasnije. To je jedan dio problema. Drugi je da su ljudi razočarani i dekuražirani, zapravo sam iskreno iznenađen kako desne snage u Europi nije ojačala i puno više nakon poraza Syrize u Grčkoj koji je bio snažna poruka svima sličnima. Vidjeli smo, primjerice, kako se to odrazilo na španjolski Podemos. Vlada kapital. Zato i Bernie Sanders nije uspio u utrci za predsjednika Amerike, makar je radničkoj klasi ponudio drugačiji glas. Sad im ostaje da biraju između Clinton i Trumpa!”
Komentirajući situaciju u Britaniji, Tariq Ali, stari prijatelj Jeremyja Corbyna, procjenjuje da vođa laburista ima i snagu i upornost. “On je u svojim stavovima konzistentan, Laburistička stranka zahvaljujući njemu ponovo je stala na noge, danas imaju nevjerojatnih pola milijuna članova, Corbyn je to napravio gotovo pa vodeći društveni pokret, politički ustanak koji je transformirao stranku i velike se bitke vode između baze i onih članova stranke što sjede u parlamentu. Corbyn je pokazao koliko je jaka osoba, jer da nije, ne bi uspio opstati uz svu tu kampanju koju su vodili protiv njega a u koju su bili uključeni svi britanski mediji, čak je liberalni Guardian povremeno bio gadljiviji u tome negoli konzervativno okrenuti mediji. BBC se u slučaju Corbyna deklarirao kao propagandna mašinerija elite.”
Dotičući se sve češćih pozivanja na reformu islama, kaže: “Da islam, primjerice, nisu protjerali iz Španjolske nešto prije Cervantesova doba danas bi u tom dijelu Europe imali islam možda nalik onome u Bosni i Hercegovini. Zapad islam sve više doživljava kroz zazor, povezuje ga s teroristima ili s vehabizmom Saudijske Arabije, što je besmisleno. Islam, recimo, u Indoneziji, islamskoj zemlji s najviše stanovnika, nudi bitno drugačiju sliku i život. Potreba za reformom islama nije ključ odgovora, pravo pitanje je kojim to snagama pomažu ratovi koje vodi Amerika. Ratovi koje vode od Busha, Obame, koje će, nema sumnje, nastaviti voditi i Hillary Clinton i dalje će jačati fundamentalističke grupe. Ogroman je vakuum ne samo u muslimanskom svijetu, već globalno, za progresivnim snagama i razumom. Taj vakuum u jednom dijelu svijeta popunjavaju islamski fundamentalisti, a u drugom sve rigidnija politička desnica.”
Ima li, nakon svega spomenutog, u vođi antiratnih prosvjednika i studenata s londonskih ulica 1968., čovjeku kojeg je Jagger opisao u svojoj “Street Fighting Man”, optimizma što se tiče budućnosti općenito? “Dugoročno jesam optimističan, ali gledajući trenutno razumom stvari - moraš biti pesimističan. Ne pamtim ovako loša vremena u cijelom svom životu. Pitanje je što napraviti. Nema smisla prilagoditi se elitama politički, kulturološki, socijalno, slijediti tu paradigmu, ona je razorna i nemoralna. Jedno što preostaje je boriti se, makar su vremena takva da to može izgledati donkihotovski.”
Gdje vidi nadu? “Ne vidim. U ovom trenutku ne vidim nadu nigdje. Ali, za 10, 15 godina... tko zna.”