U vrijeme kada se pojavio pred sovjetskim čitateljima Ivan Denisovič Šuhov je, s jednim danom svoga logorskog života, bio mesija slobode. Njegova priča važniji je dokument od Tajnog referata Nikite Sergejeviča Hruščova na Dvadesetom kongresu, kojim je uspostavljen diskontinuitet u odnosu na Staljinovu vladavinu i započinje važna mini epoha Otopljenja, nazvana tako po romanu Ilje Erenburga. Naime, s Ivanom Denisovičem jedan je zatajeni svijet - svijet Gulaga i staljinskih koncentracijskih logora - postao javan i stvaran. Ono o čemu se govorilo u obiteljskim krugovima i iza triput zaključanih vrata, o čemu većina građana nije ništa znala ili nije željela išta znati, najednom je postalo javno, prisutno i vidljivo. Rođena je tema, književna i životna, koja živi i danas, koja je postala dio sovjetskoga i ruskog identiteta, vjerojatno i najvažnija tema našeg života i vijeka.
“Jedan dan Ivana Denisoviča”, roman četrdesetčetverogodišnjeg pisca i bivšeg logoraša Aleksandra Solženjicina, objavljen je 1962, po odobrenju i nalogu samog Nikite Hruščova. Bila je to nevelika knjižica, pogotovu za ruske romaneskne standarde, naoko bezazlenog sadržaja. Nema u njoj prizora mučenja, nema osude staljinističkog režima, nema političkih i moralnih ocjena - koje će prevladati u kasnijem Solženjicinovom opusu. Tek priča o jednom logorskom danu jednoga običnog izdajnika.
Ivan Denisovič Šuhov miran je, prijazan, na suradnju spreman čovac. U osnovi, idealan je sovjetski građanin, koji ne postavlja suvišna pitanja o smislu života i partijskim direktivama, nego se ponaša u skladu s ceremonijalima svakodnevice i logorskim ritmovima, kao što bi se, da je na slobodi, ponašao s nekim drugim ceremonijalima i ritmovima. Njegova “izdaja” bizarna je okolnost, prema kojoj se Šuhov ne određuje i ne orijentira, ne hvata ga samosažaljenje, ne razmišlja o tome što je pravedno, a što nepravedno.
On nikad nije prespavao vrijeme za ustajanje. Koristio je svaki slobodni trenutak da nešto oposli, da zaradi dodatni komadić kruha. U tom vremenu, koje nije bilo državno nego je bilo njegovo, nekome bi nešto sašio, pomagao bi u kuhinji da bi ga pustili da oliže neku neolizanu porciju. Glavna mu je briga bila da se ne razboli. Biti bolestan u logoru, pa još usred zime, a zima je bila vazda, osim u ona tri ljetna mjeseca, u svakom pogledu je opasno. Bolestan je čovjek osuđen da ispadne iz ritma, da zaostane, potone na dno. Druga mu je briga da se ne nađe među onima koje šalju na gradilište… Brige Ivana Denisoviča obične su, ljudske, razumljive svakome tko je slobodan i svakome tko nije slobodan.
Na kraju dana u kojem se nije dogodilo ništa osobito, taman dovoljnog da čitatelj upozna Šuhova i nekolicinu njegovih drugova, a onda se isključi iz njihova života, na kraju tog dana on sretan i zadovoljan liježe u svoju logorsku postelju, dok mu kroz misli prolazi što je sve danas bilo dobro, u čemu je sve imao sreće. “Jedan dan Ivana Denisoviča” priča je o jednome dobrom danu Ivana Denisoviča. I to je u ovoj logorskoj priči razorno, to je ono što je ovu knjigu i njezina glavnog junaka preporučilo vječnosti, ali i savjestima čovječanstva.
“Takvih je dana, od početka do kraja njegove kazne, bilo tri tisuće šest stotina i pedeset tri. Ona tri dana viška - to je zbog prijestupnih godina…”