PIŠE JAGNA POGAČNIK

'ULAZ ZA DJECU I VOJNIKE' Zavodljivi zapisi kondenzirane sjete

Prije nekoliko dana srela sam našeg uvaženog sociolingvista i umjesto pozdrava iznenadio me pitanjem: “Jesi čitala Ulaz za djecu i vojnike?” Prije no što sam išta uspjela odgovoriti, ispričao mi je dogodovštinu. Bio je u Splitu, na Pričiginu, pa mu je Ivica Ivanišević poklonio svoju novu knjigu. Zadnjim noćnim busom trebao se iz Splita odvesti do Kaštela (ako se dobro sjećam, Novog) i da prikrati vrijeme odmah se uhvatio čitanja. Kad je podigao glavu, napravio stanku ili došao do kraja knjige, tko će ga znati, primijetio je da mu se Čiovo opasno približilo, a to je moglo značiti samo jedno - da se Kaštel Novi opasno udaljio. I da skratim detalje te noćne avanture, zbog Ivaniševićevog je “Ulaza za djecu i vojnike” uvaženi sociolingvist, imenom Ivo Žanić, te noći propješačio 6 km kako bi se vratio tamo gdje je odavno trebao biti. Vozač je bio uvjeren da je gospodin u autobusu zaspao, i tko bi ga uvjerio da se jednostavno - začitao!

Zvučalo bi to kao urbana legenda kojom bi se pokušavalo popularizirati čitanje, da nije riječ upravo o “Ulazu za djecu i vojnike”, splitskoga novinara i pisca poznatog po dramskim, scenarističkim i drugim koautorstvima (s Tomićem, Baretićem...), Smojinoj biografiji, knjizi eseja o stripu i dakako odličnim novinskim tekstovima.

Knjiga je to kratkih proznih zapisa kojoj je relacija od Splita do mjesta na kojem je Čiovo jako blizu sasvim dovoljna da je pročitate u cijelosti, ali nema te relacije koja bi bila dovoljna da je u cijelosti i zaboravite. Osim što ti kratki prozni zapisi, ponekad mikroeseji, ponekad kratke priče, a ponekad iskristalizirani do forme malo proširenog aforizma, jednostavno nagone da se “začitate”, nevjerojatno je u kojoj je mjeri Ivanišević u njima uspio uhvatiti samu esenciju dalmatinskog mentaliteta, vlastite i kolektivne prošlosti, ali i života u njegovim tragičnim i komičnim (i onim najčešćim, tragikomičnim) varijantama. Premda na prvi pogled vrlo jednostavni, čitki ili kako bi se to reklo “user friendly”, Ivaniševićevi zapisi toliko su višedimenzionalni i premda potpuno lokalni, privatni i nepretenciozni, baš zato nevjerojatno univerzalni.

Nekoliko redaka, naime, njemu je posve dovoljno da započne i završi priču vlastita odrastanja, portret, studiju mentaliteta... Nekoliko rečenica, a iza njih čitavi životi, storije od kojih bi mogli nastati debeli realistički romani, koji se podrazumijevaju i osjećaju jer je izabran upravo onaj indikator kojemu nisu potrebne velike riječi i eksplikacije jer govori sam za sebe. Kad pročitamo zapis o kovčezima koji su cijeli svoj život proveli na vrhu ormara, umjesto na putu, to je posve dovoljno za čitav obiteljski roman, a nakon komičnog zapisa o prevazi zaštite splitskih automobila ceradama umjesto garažama, dobili smo u nekoliko redaka čitavu sociološku studiju o tome zašto Split nije grad garažnog rocka. Ivanišević u ovoj knjizi iskazuje izniman talent za odabir detalja, naizgled malog i beznačajnog motiva, koji posve reprezentira cjelinu.

Premda ovaj autor, kakvog ga poznajemo do sada i kakvog ga i ovdje prepoznajemo, svemu prilazi s humorne strane, ovo u svojoj biti nije nimalo zabavna i lagašna knjiga. U njoj pronalazimo toliko kondenzirane sjete, osjećaja prolaznosti, mrvica iz nekih prošlih dana, pa i nostalgije, ako ni za čime drugim onda za vremenima u kojima su postojala bijela jaja, pisanje “ušporko” i vrijeme popodnevne sieste koja se mogla kratiti čitanjem. Izabrani detalj na koji se zapis fokusira vodi sve do sjajne poante kojom Ivanišević kao da preokreće cijeli svijet, a skupa s njime i sve maloprije napisano. Posebno je zanimljiva optika kroz koju se promatra i tematizira Dalmacija, prije svega Ivaniševićev Split, jer bez obzira na koji se motiv fokusiralo kao glavni, “Ulaz” je prije svega knjiga toga prostora i toga mentaliteta, zavičaja u kojem je Brač jednom davno bio mjesto na “kraju svita”, a svaki Dalmatinac Scarlett O’Hara.

Najveća vrijednost ovih zavodljivih zapisa zapravo i jest upravo u tome što privatno i lokalno (čak i na jezičnoj razini) bez ikakve muke i spontano uzdiže do univerzalnog, do priče o dobrim i lošim ljudima, lijepim i ružnim vremenima. Rijetko kad se događa da pročitate nešto tako jednostavno, lijepo i bitno, poput zapisa koji je doista zaslužio da ga citiramo:

"Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali, brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali... Svijet se tada mogao popraviti'.

Najnovije