S mladim Mikom Tripalom nije bilo šale. Kada se iz partizana vratio u Sinj, imao je tek 18 godina, već se i oženio što se njegovim roditeljima nije baš dopalo, a oca je ponajprije zanimalo što će biti s njihovom imovinom. Prije rata bili su bez premca najbogatija obitelj u tom kraju, prvi udarac pretrpjeli su s talijanskom okupacijom, dio njihove kuće postao je vojna komanda, Miko se osvetio tako što je talijanskom zapovjedniku pobrao sve oružje i otišao u partizane, nakon talijanske kapitulacije stigli su ustaše Rafaela Bobana i održali sastanak u susjednom franjevačkom samostanu, gdje su donijeli odluku o likvidaciji ne samo Tripalovih roditelja nego i obitelji njegova brata: franjevci su ih dobronamjerno upozorili što im se sprema, pa su svi otišli u zbjeg kao da idu na popodnevnu šetnju, a pljačka se nesmiljeno nastavila: njihova konja poslije je jahao poglavnik Ante Pavelić, a namještaj i ukrasni predmeti završili su posvuda po Zagrebu.
Opustošena kuća
Povratak u opustošenu kuću 1945. godine nije bio ugodan, povrh svega još im je najstariji sin poručio da sve to što im je ostalo moraju dati državi: “Kako svi, tako i mi”.
To su tek neke od zgoda iz dvodijelne dokumentarne serije “Tripalo”, koju će danas i naredne srijede emitirati HRT na svom prvom programu. Režirala ju je rođena Puljanka Ines Pletikos, koja se u svojim najpoznatijim ostvarenjima bavila poviješću samo ukoliko je vezana uz glazbu: film “Kad Miki kaže da se boji” inovativno je tragao za duhovnim korijenima Johnnyja Štulića, “Kako smo ušli u Europu - slučaj SexA”, pobjednik lanjskog festivala glazbenih dokumentaraca u Vinkovcima, efektno je portretirao kultnu grupu i njezino vrijeme, dok je “Endrigo 47”, posveta velikom kantautoru Sergiu Endrigu, uključivala i senzacionalne snimke pulskog egzodusa iz talijanskih arhiva. Serija “Tripalo” je za Ines Pletikosu svojevrsna promjena žanra, ali svoj je autorski štih diskretno naznačila upotrebom glazbe, naime, Darko Rundek izvodi partizanske i revolucionarne pjesme koje znamo iz drugih obrada.
Serija ponajprije fascinira izborom materijala iz obiteljskih albuma, filmskih žurnala i televizijskih emisija, te dobrim izborom sugovornika, među kojima su najzanimljiviji Tripalov brat Aleksandar i sin Branko, obojica inženjeri biokemije, jer su medijski dosad bili najmanje eksponirani. Puno su o njegovoj političkoj karijeri znali suvremenici Luka Bajakić, Mirjana Krizmanić, Latinka Perović i general-potpukovnik Ivan Mišković, a zanimljiva su i svjedočenja onih čiji su se životni putovi tek donekle ukrstili s Tripalovim u razdoblju Hrvatskog proljeća - Antuna Vujića, Slobodana Langa, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička i Stipe Mesića. Mnoga od njih otkrivaju dijelove Tripalove biografije o kojima većina dosad nije imala pojma.
Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i Josip Broz Tito u Brezovici 1968., Izvor: Wikipedia
Isključenje iz škola
Iz svih tih ulomaka stvara se nevjerojatan portret čovjeka koji je nakon proglašenja NDH odmah isključen iz svih škola u toj državi, samo zato što je branio jednu učenicu od napada nožem svoga vršnjaka, u partizanima su ga - kao sina najbogatijeg Sinjanina - vjerojatno posebno indoktrinirali, tako da je u novom režimu bio spreman na najodgovornije funkcije. Odmah su ga poslali u Istru, koju je tek trebalo pripojiti Jugoslaviji, što pak nije bilo po volji lokalnim kadrovima, poslije odlazi na studij prava u Zagreb (s njim su supruga Smilja i sin Branko, kasnije se rađa i kći Branka), a odatle u Beograd, gdje postaje predsjednik Centralnog komiteta Saveza omladine Jugoslavije.
Latinka Perović konstatira da su ga tamo srdačno primili jer je bio neposredan i komunikativan, između njega i Josipa Broza Tita odmah se stvorila posebna veza (“izgledalo je kao da su zaljubljeni jedan u drugoga”), koju nije moglo ništa ugroziti: kada je Tripalo na jednom prijemu počeo davati primjedbe ne baš dozvoljene političaru njegova statusa, Tito ga je blagonaklono “pokrio”.
Odvajanje od Hrvatske
Naredni veliki zadatak očekivao ga je 1962. u Zagrebu, postao je predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista, trebalo je počistiti direktore važnih poduzeća bez stručne spreme: nisu ga smatrali dobrodošlim, pa su mu Tito i Aleksandar Ranković došli dati podršku. Bilo je to zlatno razdoblje socijalizma, potrošačko društvo je u punom zamahu, a mladi političar stječe prve važne spoznaje o funkcioniranju društva i njegove ekonomija. Hrvatska metropola snažna je privredna poluga, a Tripalo se upoznaje s ljudima s kojima će se još više zbližiti krajem tog desetljeća - Savkom Dapčević Kučar, Perom Pirkerom, Dragutinom Haramijom i Markom Koprtlom. Sve je svjesniji nepravedne raspodjele dohotka, ne smeta ga što se nerazvijenim republikama udjeljuje za životni minimum, ali gunđa kada velika republika poput Srbije prima više no što zaslužuje. Tamo ga je učinilo nepopularnim i sudjelovanje u komisiji koja je ispitivala slučaj prisluškivanja, zbog kojeg je 1966. Ranković razriješen svih dužnosti. Tek što se povezao s republikom iz koje je ponikao, morao je natrag u Beograd u Izvršni biro predsjedništva CK SKJ. “Funkcija je zvučala jako važno, ali bio je to način da se ne riješi ništa”, komentirala je Perovićka.
Tripalo je bio frustriran što je odvojen od Hrvatske u trenutku kad su u njoj zbivanja bila najuzbudljivija. Koristio je svaku prigodu da skokne u Zagreb. Sašo Tripalo upozorio ga je da miting na Trgu Republike nije dobro organiziran. “Parole Miko - Savka su u prvom planu, Tita se tek tu i tamo spomene, trebalo bi biti obrnuto”, negodovao je, ali ga brat nije slušao.
Odricanje od nasljednika
Zato je nastojao upoznati sve koji su mu se tada činili važni na hrvatskoj političkoj sceni. Budišu, predsjednika Saveza studenata Zagreba, zvao je da uđe u partiju, obećavao da će ga kooptirati u CK SKH, ali je ovaj bio suzdržan. Studentski štrajk uoči Dana republike 1971. bio je povod za 21. sjednicu u Karađorđevu, na kojoj su smijenjeni politički lideri Hrvatskog proljeća. Tito se odrekao svog potencijalnog nasljednika. Prije no što će doći na sjednicu, Tripalo je dobio mig od Titova ađutanta Brune Vuletića: “Gotovo je”. U Karađorđevu uopće nije govorio, samo je rekao na kraju: “Uzeli ste odgovornost.”
Poslije 1971. morao se povući iz politike, 70-ih i 80-ih uglavnom je bolovao, a za njega se ponovno čulo kako spada tek 1990. Slobodan Lang je tada predlagao Račanu da SDP poništi odluke 21. sjednice CK SKJ i na čelo stranke vrati Savku i Tripala, no prijedlog nije prihvaćen i HDZ Franje Tuđmana premoćno je dobio prve višestranačke izbore.
Tripalo je devedesetih vodio sličnu izgubljenu bitku kao i potkraj šezdesetih, samo što je sada uzaludno pokušavao dokazati da je zakon o privatizaciji nepravedan: narodu se oduzima ono što je stekao u razdoblju socijalizma. Zadnje što je izustio u saborskim klupama bilo je “Mi ne znamo kuda idemo. Hvala.”