DOBITNIK NAGRADE MARIN DRŽIĆ

TOMISLAV ZAJEC 'Predstavljaju me kao mladog pisca, ali ja ne znam što to znači...'

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 07.04.2015. u 15:38

Goran Mehkek / Cropix

'Generacijska besperspektivnost bila je jedna od prvih tema kojom sam se bavio i čini se da se neki njezini elementi prenose i na tekstove kojima se bavim sve do danas'

Tomislav Zajec (1972.), pjesnik, dramatičar, romanopisac i autor filmskih scenarija, s dvije nagrade Goran i četiri romana iza sebe, kao i Nagradom za scenarij filma “Majka asfalta” na Solunskom filmskom festivalu, dobio je petu po redu Nagradu Marin Držić koju Ministarstvo kulture dodjeluje kao financijski i moralni poticaj dramskom stvaralaštvu.

•Držićev žiri nagradio je vaš tekst “Ono što nedostaje”. “Riječ je o suptilno napisanoj intimističkoj drami koja u svojem tematskom fokusu slijedi više priča - između ostalog i onu o homoseksualnoj ljubavi - koje često dovode do obiteljskih trauma”, obrazložila je članica prosudbenog povjerenstva Jelena Miholjević. Koja je točno tema vaše drame i na koji način ona progovara o gay ljubavi?

- U drami “Ono što nedostaje” ponajmanje je riječ o ljubavi, a više o obiteljskim traumama kao posljedicama generacijskog ponavljanja određenih uzoraka ponašanja, koji na kraju dovode do tragedije. Drama tematizira suočavanje dviju sestara sa smrću majke koja ih je napustila kao djevojčice. I dok jedna sestra, po profesiji psiholog, naizgled raspolaže alatima za nošenje s traumom, druga sestra se suočava s brakom koji se raspada i maloljetnim djetetom koje se pokušava nositi s nerazumijevanjem vlastitog seksualnog identiteta, a bez podrške roditelja koji su, zbog vlastitog nesnalaženja, tek fizički prisutni u njegovom odrastanju. Na taj način, dijete se nađe u situaciji da potraži bliskost na pogrešnom mjestu, što je prvi korak prema njegovom osobnom slomu, kao i raspadu same obitelji.

•Rođeni ste 1972., imate 12 različitih nagrada iza sebe, za različite književne forme, a u službenom priopćenju žiri Držića kaže da ste mladi pisac. Kada pisac u Hrvatskoj prestaje biti mlad pisac?

- Nisam siguran da bi se termin mladosti na ovaj način trebao tematizirati kad je u pitanju književnost. Književnost je dobra ili nije dobra. Ona je ta koja može djelovati mlado ili staro, a da to nema veze s godinama pisca.

•Vaše Držićem nagrađene tekstove “Atentatori”, “Dorothy Gale”, “Spašeni”, “Trebalo bi prošetati psa” režirali su Dražen Ferenčina, Franka Perković i Dora Ruždjak Podolski. Koji redatelj najbolje razumije vaš tekst?

- Teško je odgovoriti na ovo pitanje, jer svaki je od ovih tekstova drugačiji. Za dramskog pisca je najbolje odmaknuti se od rada na predstavi i pustiti redateljima da pronađu najpodesniju formu. “Atentatori” su mi kao predstava dragi jer je to jedan od mojih prvih tekstova, s Frankom Perković jako rado surađujem, dok je Dora Ruždjak od drame “Dorothy Gale” napravila čaroliju.

•Selektor ste Marulovih dana koji su ove godine odvijaju u iznimno oštroj konkurenciji. S jedne strane tu su recentne laureatkinje Anica Tomić i Olja Lozica, a s druge iskusna lica poput Ivice Buljana i Renea Medvešeka.

- U pravu ste, konkurencija je oštra. U samoj selekciji zastupljeni su klasici poput Krleže i Brešana, ali i velika i provjerena imena suvremene drame poput Ivane Sajko.

•Iz vašeg izbora dalo bi se zaključiti da ne patite od estetske isključivosti, od koje “boluju” mnogi ljudi u hrvatskom teatru?

- Nisam isključiv. Elitizam u kazalištu i u umjetnosti općenito zapravo je zatvaranje vrata pred vlastitim razvojem.

•Kakve predstave, koja estetika predstavlja vaš osobni ukus u današnjem teatru?

- Sve sam skloniji malim predstavama, na malim scenama, ili u prostorima koji nisu kazališni. A ako govorimo o konkretnim estetikama, već dugi niz godina cijenim način na koji redatelj i autor Bobo Jelčić razvija svoj kazališni jezik. Da, Bobo još uvijek nije režirao nijednu moju predstavu. On rijetko radi iz cjelovitog dramskog materijala, pa je i to sasvim sigurno jedan od razloga.

•Selektor ste Marulovih dana, imate li ambiciju jednog dana biti direktor nekog kazališta ?

- Ne, i ne vjerujem da ću je ikada i imati. Zaposlen sam na Akademiji dramske umjetnosti kao predavač i uživam u svom poslu, kao i u radionicama pisanja koje održavam u Zagrebu. Puno prije bih se mogao ostaviti pisanja, nego rada s mladim ljudima koji otvaraju svoje prozore u književnost.

•Ako vas i ne zanima šefovanje u kazalištu, pretpostavljam da vam to sutra oduzima pravo da govorite kako se kazališta loše vode, da su repertoari nedorečeni ili blijedi i slične stvari?

- Tako je. I upravo iz tog razloga nikad mi ne bi palo na pamet javno komentirati ili kritizirati repertoarnu politiku kazališta. Postoje kreativniji načini za rad u kazalištu od javnog prozivanja. Snagu treba uložiti na projekte, sve drugo je kontraproduktivno.

•Koja je najbolja predstava koju ste pogledali u tekućoj sezoni zagrebačkih teatara?

- Za mene je to predstava “Kristofor Kolumbo” Miroslava Krleže u režiji Renea Medvešeka, u izvedbi muškog dijela ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Da sam u žiriju Marulovih dana, a ne njegov selektor, ta bi predstava vrlo vjerojatno bila moj favorit.

•U svom romanesknom radu ponajviše ste dojma ostavili kao pisac kojeg literarno fascinira urbana zagrebačka mladež, mahom iz imućnijih slojeva društva i ispraznost njezina životne svakodnevice. Zašto je to tema koja vas kao pisca fascinira?

- Riječ je o temama s kojima sam otvorio svoj put u književnost. Mislim da je to prije svega posljedica tranzicijskog i poratnog prostora kasnih devedesetih, u kojem su izlazili moji prvi romani. Generacijska besperspektivnost bila je jedna od prvih tema kojom sam se bavio i čini se da se neki njezini elementi prenose i na tekstove kojima se bavim sve do danas. Na način na koji ja mijenjam generacije, istovremeno sa mnom putuju i moji likovi, mijenjajući pritom i svoje primarne interese.

Najčitanije