Pilot RAF-a Phillip Tubby Gaunt poletio je sa svojom posadom bombarderom Wellington 8. siječnja 1945. iz talijanske baze Foggia Tortorella na svoju osamnaestu operaciju na širem balkanskom području. Zadatak im je bio baciti opskrbne kapsule s hranom, lijekovima i municijom partizanima istočno od Udina na sjeveru Italije.
No, vrijeme je, kao i prethodna dva dana kada uopće nisu mogli uzletjeti, bilo iznimno loše, a oblaci, kako stoji u vojnom izvješću, 10/10, što znači da je vidljivost bila nikakva.
Pad kod Gerova
Gauntova ekipa nije mogla uočiti križeve u snijegu kojima su partizani označavali mjesta gdje će dočekati kapsule pa se zapovjednik, neobavljena posla, odlučio vratiti u bazu.
Tijekom povratka, na brdskom pograničnom području između Slovenije i Hrvatske, iznad Gerova u Gorskom kotaru, za avion se nahvatao led i pad je bio neizbježan. Pribrani Gaunt uspio se nekako prizemljiti na ravnici od 900-tinjak metara u blizini sela Voda i Wellington se zaustavio kod stabala koja su mu odlomila jedno krilo, a snijeg je ublažio katastrofu i svih pet članova posade prošlo je samo s lakšim ozljedama. RAF-ovce su udomili seljani, predali ih partizanima i za šest tjedana stigli su do Zadra, gdje su se ukrcali na britanski ratni brod i vratili u Englesku.
Ova epizoda sa samog kraja Drugog svjetskog rata godinama je proganjala Paula Phillipa Gaunta, Tubbyjeva sina rođenog 1943., kojeg je vlastiti otac prvi put vidio kada je imao 18 mjeseci.
Tubby, naime, s članovima svoje obitelji nikada nije razgovarao o ratu i danima u RAF-u, a njegova supruga, koja je rat mrzila, na to ga svakako nije poticala. Paulov otac umro je 1976., a nešto više od 10 godina nakon Tubbyjeve smrti sin se bacio u potragu da bi rasvijetlio očev ratni put. Otišao je u raniju mirovinu da bi se u potpunosti mogao posvetiti svojoj misiji.
Preko engleskih vojnih arhiva potraga ga je dovela do Zagreba, pa ljubljanskog Muzeja moderne povijesti i napose do Gerova, sela Vode, Skrada, Vrbovskog, Slunja, Zadra i drugih mjesta kojima su RAF-ovci u društvu partizana prolazili.
Rezultat je knjiga
“Shadows of the Past - The Story of WW2 Wellington Bomber Pilot W7O Tubby Gaunt RAFVR”, ali i nešto više od toga.
slika repa zrakoplova iz 1945. kod sela Vode u Hrvatskoj
Očaran Hrvatskom
Paul je, naime, tijekom svoje misije stekao brojne prijatelje u Sloveniji i Hrvatskoj, zaljubio se u ovaj kraj, kupio kuću u Vodama kraj Gerova te stan u Iki kraj Opatije i danas sa suprugom Denise ovdje živi veći dio godine. - Kada smo se upoznali, odlučili smo da moramo otići na odmor. Paul je želio da odemo u Lake District u Engleskoj, a ja sam mu rekla: ‘Cijelo vrijeme te zanima što se događalo s tvojim tatom u ratu. Idemo radije u Zagreb, možda nešto otkrijemo.’ I otišli smo u Zagreb - prisjeća se Paulova supruga Denise kako je počela njegova misija.
Nakon Zagreba stigli su do Ljubljane i u Muzeju su naišli na prvo važno otkriće - tri fotografije srušenog Wellingtona u snijegu, snimljene kod Voda u okolici Gerova.
Avion u šumi
- Bio je to očev avion, nisam mogao vjerovati. Fotografije su snimljene tjedan dana nakon nesreće, a autor je partizanski fotograf Edi Šelhaus. Njegov je zadatak bio slikati partizanske škole, to je bio projekt za buduću Titovu državu. Djeca u okolici Gerova rekla su mu da ‘imaju novo igralište’ i tako je došao do aviona. U muzeju su mi rekli da je Edi još živ. Upoznao sam ga i postali smo bliski prijatelji. Poslije je slikao Denisinu i moju svadbu - ispričao nam je Paul Gaunt.
Phillip Tubby Gaunt rođen je 1917. u Leicesteru, gradiću u središnjoj Engleskoj, u obitelji više radničke klase. Njegov je otac bio frizer, a Phillip je u mladosti radio kao mehaničar i trgovac. Osim sestre, imao je četvero braće, od kojih je troje otišlo u rat (jedan je bio premlad) i sve troje su se vratili živi i zdravi, što je u okolnostima Drugog svjetskog rata bila prava rjetkost. Tubby se kao dobrovoljac priključio RAF-u 1939. godine (bio je pripadnik RAFVR-a, odnosno The Royal Air Force Volunteer Reserve), a nakon obuke u Civil Air Guardu (za buduće zrakoplovce, što se u Engleskoj vršilo u tajnosti) postao je vezist/artiljerac. Iako je na temelju prvih ratnih iskustava već 1942. bio u prilici postati instruktor i služiti na zemlji, pilotiranje je bilo njegova želja i to mu se i ostvarilo.
- Govorili su mu: ‘Ti si lud’. Ali on je silno želio letjeti - kaže Paul Gaunt.
Posljednjih ratnih godina sudjelovao je u operacijama na nebu iznad Jugoslavije i sjevera Italije, a osim opskrbe partizana, bombardirao je mostove i njemačke konvoje, primjerice u Sjenici, Višegradu, Podgorici, Mateševu... Opskrba kod Udina koja je završila padom kod Gerova bila mu je ujedno i posljednji vojni zadatak, nakon kojeg je vraćen kući, gdje je dočekao kraj rata.
- Tata je imao sreće. Prije Gerova, dva puta su se rušili avioni u kojima je bio vezist/artiljerac, oba puta na području Engleske. Inače, zbog premaza, Wellington se u 99 posto slučajeva nakon pada zapali. Njega i posadu spasili su snijeg i led - govori Paul Gaunt.
Pedantna potraga
Zahvaljujući pedantnim britanskim arhivama i profesionalnim istraživačima koji ih pretražuju za honorar, Gaunt je detaljno rekonstruirao očev ratni put. No za događaje kod Gerova najkorisnije mu je bilo terensko istraživanje. Razgovarao je s očevim ratnim drugovima, svjedocima, djecom svjedoka, prikupio je gomilu materijala, a sve je upotpunjeno zapisima iz dnevnika koji je nakon pada vodio ciljanik Maurice Sandell zvan Scats.
Kruženje ledom okovanog aviona iznad Gerova pobudilo je tog 8. siječnja veliku pažnju lokalnog stanovništva koje je pratilo što će se dogoditi. Nakon pada, mještani Voda okupili su se oko Wellingtona. Jedna je žena Paulu posvjedočila da je avion prošao toliko blizu njezine kuće da je mislila kako će joj srušiti dimnjak. Avion je već bio na zemlji, s odlomljenim krilom, a motor je još uvijek radio “i to je trajalo cijelu vječnost”, kako je ispričala jedna svjedokinja. Ugruvana i ošamućena, RAF-ova petorka uspjela se izvući, a seljani su ih smjestili u dvije kuće.
- Umirovljeni šumar iz Gerova Franjo Turk jedini je u mjestu govorio engleski jer je neko vrijeme radio kao drvosječa u Americi. Uspio ih je uvjeriti da su sigurni te ih je s partizanima otpratio do Broda na Kupi - govori Paul Gaunt. RAF-ovci su neposredno nakon pada večerali zečji gulaš i palentu i bili su jako zadovoljni tretmanom, no kada su s partizanima krenuli na put do Zadra, meni se promijenio nagore. Promrzli, gladni, umorni (“i napižđeni”, dodaje Paul Gaunt) krenuli su preko Skrada, Vrbovskog, Perjasice, Slunja i Korenice, a većinu od nekoliko stotina kilometara su prohodali, i to po snijegu.
Teški bijeg
Sandell se nekoliko puta u svojem dnevniku žali na uvjete boravka u selima kroz koja su prolazili i lošu prehranu. Posebno je dramatičan i pomalo nadmen opis onoga što su zatekli u selu Velun (moguće je da se radi o Velenju, iako su imena mnogih mjesta krivo napisana pa je neka teško utvrditi).
“Imamo malo hrane, samo mrvice i komadiće. Djeca u selu kašlju i imaju šugu i generalno su lošeg zdravlja. Žene pljuju na pod, a kokoše spavaju na krevetu. Lijepo su nas dočekali, ali imaju malo što ponuditi. Molili smo se svaki dan za prijevoz da nas što prije odvede odavde. Dobre vijesti danas, stižu saonice”, piše Scats.
Vrata kokošinjca
Gaunt je u knjigu uvrstio i prilično dobar crtež koji je napravio artiljerac Frank Hazelden zvan Geordie. Na crtežu je spavaonica u Slunju, u kutu su kapsule s vojnom pomoći Saveznika, a za stolom američki vojnici igraju karte. Iza njih na klupici sjedi Tubby Gaunt. Na zidu je natpis ZIVIO DRUG TITO (bez dijakritičkog znaka) i ispod njega petokraka.
U Zadar su RAF-ovci i partizani stigli 6. veljače uvečer. Britanci su bili sretni jer su tamo napokon popili čaj, pojeli engleski doručak i imali priliku otuširati se i oprati zube. Nakon toga, ukrcali su se na vojni brod i krenuli za Bari, na jugu Italije. Svih šest tjedana koliko je Gaunt bio na putu s partizanima njegova supruga nije znala je li živ. Rat ga je, priča Paul, definitivno promijenio. To se može zaključiti već po fotografijama - kada se kao 21-godišnjak priključio RAF-u izgledao je praktički kao dijete, a kao 27-godišnjak 1945. barem deset godina stariji nego što je bio. Radio je kao zastupnik kompanije za prodaju akumulatora i automobilskih guma, a ratnu traumu pokopao je negdje duboko u sebi i nije ju dijelio sa svojom djecom, dvije kćerke i dva sina.
- Tata je svako jutro imao isti ritual. Tost bi prerezao na četiri dijela i samo jedan dio namazao maslacem i marmeladom i pojeo. To je vjerojatno bilo nešto što mu je ostalo iz rata. Na mjesto gdje se srušio avion više se nikada nije vraćao - prisjeća se Paul Gaunt.
Zato su sina na tom mjestu, kako kaže, dočekali vrlo ljubazni ljudi. I pokoja zabavna situacija.
- Od aviona nije ništa ostalo, a u svakoj kući u okolici bio je poneki dio. Jednu smo gospođu pitali da li nam dio aviona može dati. Rekla je da ne može jer joj služi kao vrata za kokošinjac - rekla nam je Paulova supruga Denise, koja ga podržava u tome što radi.
- Jednostavno, kada uđeš u to, svaka nova stvar koju otkriješ tjera te da ideš dalje. Uspio sam posložiti barem devedeset posto slagalice u priči o svojem ocu. Preostalo mi je još desetak posto. Knjigu sam štampao u nekoliko stotina primjeraka. Namijenjena je ponajprije mojoj obitelji i onima koje ova priča zanima - govori sin ratnog veterana.