GENERACIJA i-DJECE

MALI OVISNICI O EKRANIMA Ne znaju ni pisati, a stručnjaci su za tablete i iPade. Nisu na kokainu, ali i ova je opasnost alarmantna

    AUTOR:
    • Andreja Bratić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.04.2017. u 00:00

SONY DSC
HANZA MEDIA

O prekomjernom korištenju tehnologije razgovaramo s glumicom Lanom Barić, koja kćeri Mirej brani mobitel, te domaćim stručnjacima

Djeca vole gledati u ekrane. Jasno je kao dan. Vole i povlačenje prstima lijevo-desno po ekranima osjetljivima na dodir. Sve ranije usvajaju kako koristiti najnoviju tehnologiju, a uskoro će, predviđa se, koristiti i naočale za virtualnu stvarnost. Stručnjaci su složni: tehnologija da, ali umjereno i pod nadzorom.

Prema istraživanju iz 2015. godine, djeca u Velikoj Britaniji u dobi između 5 i 16 godina u prosjeku provode 6 i pol sati dnevno gledajući u ekrane za razliku od tri sata dnevno koliko su gledali 1995. godine. Je li to previše?

Vaš instinktni odgovor je - naravno da jest. Ali je pitanje i koliko je dovoljno? A na to pitanje nitko nema točan odgovor.

U studenom prošle godine Američka akademija pedijatara reducirala je maksimum preporučenog vremena za djecu pred ekranima do pete godine života za pola, na svega jedan sat dnevno. Bebe mlađe od 18 mjeseci, savjetovali su, trebale bi izbjegavati sve digitalne medije. Ali to je lakše reći nego učiniti. Jer milijunima beba i male djece nježan plavi sjaj pametnih telefona i tableta postali su fiksacija ranog djetinjstva.

Koliko puta su roditelji i sami posegnuli za tim najlakšim načinom smirivanja djeteta? Da dijete dovrši jelo, da prestane plakati, da pogleda crtić ili da se umiri kad roditelj treba samo malo mira i tišine. Često.

No ne i glumica Lana Barić. Ona je žestoki protivnik.

Stroga kontrola

Svojoj osmogodišnjoj kćerkici Mirej zato strogo kontrolira koliko vremena provede pred ekranima.

Zagreb, 310317.
Dalmatinska ulica.
Glumica Lana Baric sa svojom kcerkicom Mirej za temu ovisnost o tehnologiji kod djece.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX
 

- Izbacila sam igrice kompletno, Nickelodeon program na TV-u i sve histerične sadržaje s YouTubea. Kontinuirano buljenje u ekran potpuno pasivizira mozak s jedne strane, dok ga s druge navikava na taj brzi, histerični instant sadržaj koji zapravo nije ni sadržaj. Dijete se potpuno isključi, a kad je želiš prekinuti, jer bi to moglo trajati danima, onda kreće nervoza, histerija - kao mali ovisnici. Nisam stekla dojam da išta od tih sadržaja potiče maštu ili aktivira glavu na dobar način. Postigle smo takav dogovor da na televiziji trenutno smije gledati dugometražne animirane filmove i dječje filmove, na internetu glazbu koja ju zanima i to je to. Ona se još uvijek najviše voli igrati s prijateljima. Sad kad je vani toplo, stalno smo vani. Zimi je teže, i uvijek je borba, ali idemo u kino, kazalište - govori nam Lana i kaže kako taj režim trenutno prakticira i on za sada funkcionira. Ne sjeća se, kaže, kad je Mirej prvi put primila mobitel u ruke, ali svoj još nema. Ima njezin stari bez SIM kartice koji koristi za glazbu i pjevanje.

- Ako se oko nečega ne možemo dogovoriti ili se dogovor ne poštuje, ukidam ekrane kompletno.

A koristit će ih kad joj zaista budu potrebni. Dakle, mobitel će dobiti kad krene sama u školu, ili kad se sama bude vraćala iz škole, ili išla samostalno na neku od aktivnosti koje pohađa. Ne živimo jako blizu škole, i u tom bi slučaju dobila mobitel. Dokle god ju ja ili bilo tko drugi vozi i razvozi, nema potrebe za mobitelom. Kompjuter također, kad joj zatreba. Ali mislim, ozbiljno zatreba - pojašnjava glumica. O tome se, dodaje, nije previše konzultirala s drugima. Jedni njezini prijatelji, priča nam, imaju podijeljene dane u tjednu na dane sa i dane bez ekrana, i to joj se sviđa.

- Ja sam uvela ovaj alternativni princip jer mi se čini da je bitno ograničiti sadržaj. No da se razumijemo, sve je ovo komplicirano, pogotovo zato što smo svi mi postali ovisnici – komentira.

Šestogodišnja Lucija i trogodišnji Toni iz Virovitice smiju koristiti i laptop, i tablet, i pametni telefon, ali pod nadzorom roditelja koji su ih najprije naučili kako se odnositi i prema čudima tehnologije.

Mama Sanja Milković Šipek, ujedno i psihologica, malo je fleksibilnija.

Ekrani kao opsesija

Kaže kako su ekrani danas svakako dio svakodnevice i ne možemo ih izbjeći.

- Djeca odrastaju uz njih i prve stvari koje nauče postaje tipkanje prstićem po mobitelu. Svaka nova stvar s kojom se djeca susreću istražujući svoju okolinu oni moraju naučiti koristiti. A vrlo brzo uče i navikavaju se na nove stvari. Ako ujutro dijete čim otvori oči uvijek upali TV, tada će stvoriti takvu naviku. Ako prije spavanja dijete gleda crtiće na tabletu u krevetu. teško će moći usnuti bez njega. Ako je u čekaonici kod liječnika djetetu dosadno i roditelj izvadi mobitel da se djetetu skrati vrijeme, tada je veća vjerojatnost da će to uvijek morati činiti.

SONY DSC
HANZA MEDIA
 

Ekrani su jako privlačni i zaokupljaju djetetovu pažnju u potpunosti, oni izgube pojam o vremenu i ne doživljavaju nikoga oko sebe. Ako ih se ne nauči pravilno i s mjerom koristiti, tada mogu stvoriti problem u obitelji. Zato se ekran ne bi trebao dati djetetu i ostaviti ga bez nadzora – da nešto prčka po mobitelu, da gleda crtić za crtićem na YouTubeu, da igra igrice jer je jedino tada miran...

Ekrani služe kao prozor u svijet, a svijet djeci pokazuju roditelji, o opasnosti u svijetu ga uče roditelji, o putevima kojima treba ići i o putevima koji su opasni uče ih roditelji. Onda i mi roditelji trebamo s njima provesti neko vrijeme za ekranom prije nego ih pustimo same – pojašnjava mama Sanja.

Njezina su djeca doma okružena ekranima. Muž je informatičar pa je to njegov posao, kad ona nešto radi, radi za laptopom, imaju pametne telefone, tablet, hibrid i sve što im je potrebno za posao.

- Sve to smiju koristiti i naša djeca, ali su se prije toga morala naučiti odnositi prema tim stvarima.

Lucija ima 6 godina i prošle je godine izrazito bila motivirana naučiti sva slova kako bi mogla upisivati nazive pjesama na YouTubeu i sama si ih puštati. Ovo pokazuje koje dobro sredstvo za motivirati klince imamo u kući. Toni ima 3,5 godine i jako voli slagati puzzle s omiljenim likovima iz crtića na tabletu, izrazito je brz i spretan u tome. Ovo su neke školske predvještine koje su oni pomoću ovi uređaja svladali s lakoćom – objašnjava na svom primjeru.

Ipak, nemaju naviku paliti bilo koji uređaj da bi radio. Pale ih, kaže, ciljano i samo prema dogovoru o tome što će se raditi i koliko će to trajati.

- Tako su naučili i pratiti si vrijeme na satu. Prvo pravilo je da se pita smiju li koristiti neki od uređaja. Pogledaju dva-tri kraća crtića i tada se svi bacamo na neku drugu aktivnost. Istina je da svaka aktivnost nakon te izgleda puno manje primamljiva, ali tada uskačemo mi kao roditelji jer nema veće sreće od pažnje koju dobiju od roditelja koji se igraju s njima. Katkada mi je doista ekran pomoć kada dođem s posla i želim skuhati ručak, a želim da budu mirni i zabave se nečim. No to ne smije biti uvijek - otkriva.

Djeca sve tromija

U svojoj praksi se, pak, kao školski psiholog susreće sa zanimljivim posljedicama sve većeg ‘buljenja’ u ekrane.

- Sve veći broj djece koja savršeno govore engleski, ali ne znaju dobro hrvatski, osobito pri upisu u školu. Ne pokazuju interes za druženje s vršnjacima već su samo orijentirani na svijet igrica pa s vršnjacima ni ne znaju komunicirati. Pod odmorima na hodnicima sjede i gledaju u svoje mobitele, na nastavi opet sjede, kada dođu kući sjednu za računalo. Nastavnici tjelesnog upozoravaju da su nam djeca sve nespretnija, tromija, lakše se ozljeđuju. Na radionicama s djecom učim igrati društvene igre jer oni to ne znaju, neki su za njih čuli, ali nisu nikad igrali ili su našli aplikaciju pa igraju sami na tabletu – govori nam.

Kao majka želi omogućiti svom djetetu da prati razvoj tehnologije i da nađe svoje mjesto u tom novom svijetu, ali ne želi da novi svijet zanemari stare vrijednosti. Suprug i ona provode dosta vremena s djecom. I to izvan stana.

- Kada navečer dođu kući, pitaju mogu li crtić prije spavanja. Dopustimo im nakon što se spreme za spavanje. Ali tada su toliko “zdravo umorni” da ne traže niti jedan više.

Opasnost leži u svakoj aktivnosti za koju dijete nije dobro pripremljeno i oko koje nisu unaprijed dogovorena pravila - objašnjava.

Čak je i slavni Steve Jobs nakon što je izumio iPad i revolucionarno ga najavio priznao da njegova djeca kod kuće ne smiju koristiti tablet. A zašto svi uporno provjeravamo, skrolamo, klikamo? Zato što su te stvari tako dizajnirane. Da stvore naše ovisničko ponašanje prema tehnologiji. Prema gadgetima, aplikacijama...

To, pak, možemo zahvaliti tome što od tih uređaja odmah dobivamo povratnu informaciju. To je motor ovisničkog ponašanja, tvrde stručnjaci.

Da s ekranima treba biti oprezan, slaže se i pedijatar Milivoj Jovančević.

- Svjedočimo tome da su djeca najmlađih dobnih skupina izložena novim tehnologijama - gledanju televizije, kompjuterskih i telefonskih zaslona. Na njima nalaze sadržaje koji plijene njihovu pozornost sve dok im roditelj ne onemogući njihovo korištenje. Dulja izloženost ovako intenzivnim doživljajima i prekomjernoj stimulaciji može ostaviti traga na rani razvoj mozga. Dodatno, čovjek evolucijski nije pripravan gledati pokretnu dvodimenzionalnu sliku te se čini da i to ima utjecaja kako se formira mreža moždanih stanica. Nepovoljan utjecaj se može očekivati i u području razvoja govora i komunikacije. Naime, govor na televiziji je značajno brži od uobičajenog svakodnevnog govora, dinamika izmjena sadržaja je također veća.

Roditelji najodgovorniji

Usmjeravanje pozornosti na sadržaj ekrana utječe na interakciju s osobama u okolini, ona postaje sve oskudnija, a uvid u realnost sve slabiji. Pod utjecajem kompjutorskih igara i uspjeha u njima dijete gubi realni osjećaj vlastitih tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Brutalnosti u promatranim sadržajima dodatno remete formiranje sustava vrijednosti: što se smije, a što ne smije, što je moralno, a što ne i suosjećajnosti ili empatije. Sve navedeno je razlog da veći broj pedijatrijskih društava u svijetu, pa tako i u nas, ne preporučuje gledanje bilo kakvih ekrana s pokretnom slikom u prvih 3-5 godina, dok se u starijim dobnim skupinama preporučuje kontrola vremena i sadržaja ovih aktivnosti – komentira liječnik.

Najveća je odgovornost na roditeljima, smatra psihologica Kristina Bačkonja. I sama, kaže, svakodnevno svjedoči tome kako mame guraju kolica i pritom cijelo vrijeme pričaju na mobitel ili sjednu u kafić i daju djetetu mobitel kako bi u miru popile kavu s društvom.

HANZA MEDIA
 

- Apsolutno mi je jasno da su roditelji preopterećeni i da danas ne funkcioniramo bez mobitela, ali granice treba postavljati. I zbog sebe i zbog djece koja sve to gledaju i uče. Upoznavanje djece s računalima, tabletima i drugim spravama samo po sebi ne bi trebalo biti štetno, no uvelike ovisi o tome na koji način to činimo i koliko vremena dijete provodi za računalom. Naime, nije poželjna niti potpuna izolacija djeteta od svih tehničkih sprava – danas je normalno da su djeca informatički pismena i uskraćivanje računala djetetu može uroditi neugodnim posljedicama po dijete: izolacija od strane društva, nesnalaženje na računalu u školi... – objašnjava nam Kristina. A kada je pravo vrijeme za računalo?

Nema pravila. Svaki roditelj će za svoje dijete znati najbolje, smatra psihologica.

Problemi sa spavanjem

- Ono što je puno važnije od toga “kada” jest “kako”. Ako dijete želi igrati video igrice, tada je bitno da znamo kakve igrice igra i koliko dnevno vremena provodi igrajući ih. Važno je znati koje internetske stranice dijete posjećuje. Važno je upoznati ga s tim da sve što objave na društvenoj mreži postaje javno i da to mogu vidjeti svi.

Ono na što posebno treba obratiti pažnju jest koliko vremena dijete provodi na računalu, za TV-om, na mobitelu... Kod mlađe djece koja još uvijek nemaju razvijenu samokontrolu, a roditelji ne ograničavaju korištenje uređaja, stvara se dobra podloga za razvoj ovisnosti jer dijete nema kapacitete radi vlastitog zdravlja samoinicijativno prekinuti takvu aktivnost. Osim toga, korištenje raznih uređaja prije spavanja može izuzetno negativno utjecati na spavanje – pojedine klinike u svijetu izvještavaju o sve većem broju djece koja upravo zbog uporabe računala prije spavanja imaju problema sa spavanjem – upozorava Kristina.

Što roditelji mogu učiniti da dijete jednog dana ne osjeti štetne posljedice prekomjerne uporabe uređaja?

Psihologinja Kristina Bačkonja smatra da roditelji imaju sve alate da djetetu ograniče boravak na računalu. Za psihofizičko zdravlje djeteta ističe, nije dobro da sve slobodno vrijeme provodi za računalom

 

POSTAVITE GRANICE

Djeci je prije svega važno

ograničiti vrijeme provedeno na računalu ili pred TV-om.  Kod male djece vrijeme može biti do 1 sat, a kod starije dulje. Što je dijete starije, vrijeme se može povećati, ali ne na više od 3 sata dnevno.

 

BUDITE RAZUMNI

 Primjerice, ako dijete piše seminar i mora provesti pred računalom neko vrijeme zbog školskih obaveza, tada mu zasigurno nećemo uskratiti korištenje računala.

 

PONUDITE ALTERNATIVU

S obzirom na to da s tim ograničenjem ostaje i višak vremena, to vrijeme treba organizirati tako da se posveti djetetu, primjerice odlaskom u park, zoološki vrt, u muzej...

Korisno je i usmjeravati dijete na razne druge (fizičke) aktivnosti, a sve to je najbolje činiti vlastitim primjerom.

 

BUDITE PRIMJER

Ako djetetu govorimo da ne može tipkati po mobitelu prije spavanja, a sami to činimo; ako vlastito slobodno vrijeme provodimo pred TV-om, a

djetetu isto branimo; ako na kavi i sami stalno gledamo u mobitel, a djetetu govorimo da je to nepristojno – tada možemo biti sigurni da će

preuzeti onaj obrazac koji vidi, a ne onaj koji mu propagiramo kao ispravan.

 

ELIPSO

Izdvajamo