PRVI PUT U HRVATSKOJ

PRVI PUT U HRVATSKOJ Počinje program za pretile osobe: 'Srame se i osjećaju krivnju, društvo ih osuđuje. Mi imamo poruku za njih'

Profimedia, Hanza Media

 

Naručila je espresso, potom ubrzo, ispričavajući se, kazala da mora na toalet. Sekundu kasnije i ona i ja shvatile smo da se ne uspijeva ustati iz stolice: Marina je zaglavila između dva rukohvata, u tom, makar standardnom, za njezino tijelo premalenom prostoru. Slučaj je tako htio da sam golemi sram koji zbog debljine osjeća oćutjela već u prvim minutama našeg poznanstva.

Ta situacija taoca stolice karikirala je, kao da je uprla prstom, u problem koji joj desetljećima dramatično narušava život. Dok se pokušavala izmigoljiti iz posramljujućeg zagrljaja bambus rukohvata, nekoliko sekundi kasnije, ponudila sam pomoć. Rezolutno je odbila. Trajalo je neko vrijeme, uspjela se ustati i, naposljetku, uputiti u toalet.

Marina je ovo ljeto navršila 43. Visoka je 170 cm i ima “nešto više od 120 kila”.

Dva su joj omražena predmeta u kući - ogledalo i vaga. Zrcalu se ne približava godinama. “Sram me mojeg odraza. A vaga… osjećam kao da broj, koji se pojavi kad stanem na nju, određuje moju vrijednost. Što više težim, manje vrijedim.” Primjećujem, ipak je diskretno našminkana, uređena. Ana je bankovna službenica. “Kod nas postoji dress code koji se mora poštovati. Odavno se šminkam bez ogledala. Sebe ne moram gledati, ne mogu, ali posao moram zadržati, pa se držim pravila. Na poslu ja funkcioniram. Tamo nekako ja i nisam ja. Gotovo pa da sam iskreno vesela. Volim taj posao jer me makne od mojih problema”, pomireno kaže.

- Zapravo, jedem samo jednom na dan. Zbog srama jedem nasamo. No, kad jedem - jedem dok mi ne pozli. Više i ne osjećam kad sam gladna, a kad sita. Izgubila sam signale gladi i sitosti, kao da nisam spojena s vlastitim tijelom. Ja sam izvan sebe, izvan svojeg tijela, ono mi je postalo oklop, zatvor. Možda to tijelo, taj dio sebe koji ne prihvaćam, i kažnjavam prežderavanjem. Hrana je meni apaurin, sedativ, utjeha. Popije par gutljaja vode pa nastavlja: “Kad sad pogledam fotografije iz mladih dana, mislim da sam zapravo odlično izgledala. A ja sam čak i tada bila nezadovoljna tijelom”, vrti glavom. “Imala sam 65, htjela 5 manje. Kako li sam samo nezahvalna životu bila!”

Kako je došla do današnjih “nešto više od 120”? “Stres, godine, jurnjava … Prva trudnoća mi je ostavila 10 kilograma viška. Nakon godinu-dvije uspjela sam to riješiti. Jednom brzom dijetom. A onda se dogodilo da sam brzo vratila te kilograme i još dobila ekstra, više nego što sam imala. Ubija me taj jo-jo efekt. Godinama mi je joooj od jo-jo efekta”, duhovita je. “Nedavno smo slavili obljetnicu mature. Nisam išla. Ne idem ni na rođendan najbolje prijateljice, niti na rođendan mog kumčeta, na novogodišnje proslave, nigdje gdje je hrana. Ne mogu podnijeti jesti pred drugima. Ako bilo što stavim u usta, mislim da svi gledaju i misle: ‘Evo, opet ona jede, naravno da je k’o brod kad toliko jede.’”

“Glumim da sam na dijeti”

Ponajviše su pretili, primjećuje, stigmatizirani od liječnika i medicinskih sestara.

- Odem, primjerice, na banalan pregled glukoze u krvi. Prva stvar koju mi medicinska sestra onako sasvim lakonski dobaci jest: ‘Ajde, skoči na vagu, da vidimo jesi li bila dovoljno dobra.’ Ukočim se. Postanem poput djeteta koje se boji hoće li znati odgovor na pitanje ili će dobiti - jedinicu. Njoj moji kilogrami govore o tome - jesam li dobra. Ako imam više negoli zadnji put, vikne: ‘Evo, nisi dobra! Što to radiš? Koliko ti, ženo, misliš živjeti?’ Znam da govori iz dobre namjere, ali to me dotuče, bude mi po nekoliko dana teško oko srca kad čujem takve rečenice - u rubu očiju cakle se suze.

- Na koliko sam bila dijeta? Više od 20, manje od 50, hajmo tako reći. U zadnjih dvadesetak godina sam četiri ili pet puta uspjela značajno smršaviti. Jednom sam u četiri mjeseca izgubila 50 kg. I onda, u još kraće vremenu, dobila još više. Bila sam, naivna, već pobacala svu robu, mislila sam - spalit ću i slike, takva ja, debela, više ne postojim … I onda sam se vratila - još veća, još deblja. Djeca su odrasla, imaju svoje živote, više ne žive s nama. Viđamo ih obično nedjeljom, dođu na ručak. I baš uvijek netko kaže: ‘Mama, kad ćeš se ti krenuti brinuti za svoje zdravlje, bojim se za tebe, molim te otiđi na dijetu.’ Radi mira u kući glumim da sam na dijeti. Što zbog srama, što zbog njihovih prigovora, pred njima jedva da išta pojedem.

Na moru, priča, nije bila zadnjih pet godina: “Ovako debela ne mogu se skinuti, problem mi je obući i suknju, a kamoli se pojaviti na plaži u kupaćem kostimu.”

Suprug kao da je zadnjih godina, govori, “više ne razumije”. Tjeskobi je strah od napuštanja, godinama jedva da imaju seksualne odnose. “Moj libido se utopio u mom salu”, kaže jetko.

“Zdravlje pri svakoj veličini”, točno tako zove se program namijenjen pretilima, a nesretnima, koji ovih dana počinje u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. Prvi put će takav program raditi u Hrvatskoj. Na njega kreće i Marina, sugovornica kojoj smo radi zaštite privatnosti promijenili ime. Zdravlje pri svakoj veličini, ili, na engleskom, HAES (Health At Every Size), uči ljude prihvatiti vlastito tijelo i poštovati različitosti među tijelima.

Zamislite da Marini priđe Maja Žanko, nutricionistica specijalizirana za poremećaje hranjenja, umirujuće se nasmiješi i kaže: “Toliki koliki jeste, vi ste u redu. Poštujte svoje tijelo takvo kakvo jest”, jer baš to je retorika Žanko, vanjske suradnice na klinici, čijim je angažmanom, zajedno s pedagoginjom Tončicom Šiškov, osmišljen program koji se zasniva na svjetski poznatom pristupu HAES američke liječnice Linde Bacon.

Tijelo kao saveznik

- Učit ćemo ljude da je svako tijelo lijepo na svoj način. Živimo u doba kad i oni koji na 170 cm imaju 75 kg već misle da moraju mršavjeti. Ne živimo mi u dobu krize pretilosti već u dobu krize izgleda, problem je u nametnutoj nam percepciji onoga što je lijepo. I dijetna industrija ima od toga svoj dio kolača, debljina se proziva kao razlog svakojakih bolesti, nude se razni preparati za mršavljenje. Kilogrami, nakon dijete, ako niste svjesni zašto ste ih nakupili, ponovo se vraćaju, dapače još u većem broju. Ne možeš smršavjeti ako ne prihvatiš sebe. Jasno da, ako želite smršavjeti, trebate ostaviti daljinski upravljač i krenuti u šetnju, naći neku rekreaciju. Ali, nama je za cilj ljude navesti da to počnu raditi zato što ih ta rekreacija raduje, a ne da opsesivno čekaju da im se od fizičkih napora počne topiti salo. Bitno je vratiti osjećaj za glad i sitost, jer mnogi su to izgubili, pomoći im da se počnu hraniti na intuitivan način. Poanta programa nije da čovjek mršavi, već da upozna sebe, shvati zašto jede više nego što mu je potrebno. Gubitak na težini je, naravno, dobra posljedica programa, ali nije osnovno što želimo. Fokus nam je ojačati čovjeka, naučiti ga da ovlada emocijama da bi mogao prekinuti taj lanac sprege emocija i hrane. Želimo ljude usmjeriti da tu uzaludnu borbu s kilogramima fokusiranu na dijete zamijene razmišljanjem o svojim emocijama, da krenu putem stabilne promjene. Naučiti ih da je njihovo tijelo njihov saveznik - objašnjava Maja Žanko.

Dvije trećine pretilih imaju i problem s kompulzivnim prejedanjem ili nekim od poremećaja hranjenja, što će reći da nisu suvišni kilogrami posljedica samo previše pojedene hrane, već je u podlozi i neka neugodna emocija s kojom se teško nose. A program koji počinje u jankomirskoj bolnici namijenjen je baš tim ljudima - onim koji jedu ne bi li utišali tugu, strah ili nešto drugo unutar sebe.

Najbolja strategija u borbi protiv kilograma jest, kaže većina stručnjaka, promjena stila život. To će reći - podvrgnite se dijeti, jedite manje i krećite se više. “Sve to zvuči racionalno, no nekako je sve u rukama same osobe, onog pretilog koji se s time teško nosi, i ako ne ustraje na dijetama, onda se osjeća krivim. To je upravo ono što želimo mijenjati - kaže Žanko i dodaje: “Taj pristup da se ljude stalno tjera da moraju mršavjeti, silno paziti što jedu, podvrgavati ih strogim restrikcijama, je štetan. Posljedica mu je jo-jo efekt. To je začarani krug teških osjećaja, jer kad se kilogrami vrate, osoba se počinje sramiti, osjeća se neuspješnom, ima lošu sliku o sebi i sve postaje još teže. Možete bili zdravi i lijepi i s ponešto kilograma viška.”

Emocija srama

Više od 20% odraslog stanovništva u Hrvatskoj boluje od pretilosti za koju se vezuje povećan rizik od raznih kroničnih bolesti, dijabetesa, kardiovaskularnih oboljenja. “Za mnoge bolesti koje se često vezuju uz debljinu, treba znati, nije potvrđeno da su i uzrokovane debljinom. Američka kolegica dr. Bacon, koja je utemeljila program, u svojim radovima pokazuje da ne postoji niti jedno istraživanje koje je jasno potvrdilo da su neke od tih bolesti uzrokovane pretilošću. Možemo reći da postoji veza između te dvije varijable, ali nismo sasvim sigurni koliko je ona uzročno-posljedična”, kaže dr. Hrvoje Handl, voditelj dnevne bolnice za poremećaje hranjenja.

Program počinje 9. listopada i napravljen je tako da se u njega mogu uključiti i zaposlene osobe - održava se ponedjeljkom i četvrtkom od 16.30 do 20.00 u jankomirskoj bolnici, u prostorijama dnevne bolnice za poremećaje hranjenja. Traje 10 tjedana, grupa ima 15 ljudi. Prijave se primaju na [email protected] i bitno je, poručuju iz tima, da prijavljeni ostave broj telefona na koji ih se može kontaktirati. Program provode, osim dr. Handla, i Majko Žanko, psihologinja Nikolina Essert, socijalna pedagoginja Ivana Kurtov i pedagoginja Tončica Šiškov.

Uključeni u program vodit će dnevnik prehrane, zapisivati kako se hrane. “Cilj nam je da pretili prepozna obrasce hranjenja, da ih osvijesti i krene mijenjati, nikako da ga time posramljujemo.” Tim iz Jankomira ljude želi naučiti - intuitivnom jedenju, da nauče iznova jesti samo onda kad su gladni i da jedu svjesno.

U početku im uvedu strukturu - doručak, ručak, večera, zadaća im je i da prate emocije i da osluškuju vlastito tijelo, jer, “jednom kad uvedemo red, tijelo će se prisjetiti kako smo jeli kao djeca. Doduše, baš tu mnogi roditelji rade velike greške - jer nagovaraju djecu ‘ajde još jednu žlicu’, makar dijete više nije gladno”, kaže dr. Handl.

U programu će se, kažu u timu, ponajviše baviti - emocijom srama. Doktor Handl upozorava na razorne posljedice što ih kultura posramljivanja ima na pretile osobe. “Emocija srama najviše je prisutna kod tih ljudi. Za razliku od osoba s anoreksijom, koje također pate od srama, ali funkcioniraju na drugačiji način, ti ljudi u velikim tijelima kao da se skrivaju iza svoje debljine.”

Opasan stav

Sram nije samo sram pred drugima, Marina je odavno stigla do faze da ju je sram jesti i pred samom sobom. “Često jedem noću. Probudim se i krenem u kuhinju. Ujutro gotovo da i ne pamtim taj ‘eksces’, rekla bih da jedem napola nesvjesno.” Dr Handl kaže: “Njezina kontrola danju je toliko jaka da joj više ne dopušta jesti, pa sama od sebe počinje skrivati da jede. Kad jede danju, sasvim budna i svjesna osjeća snažan osjećaj krivnje i zato bira jesti u polusnenom stanju”. Marina nastavlja: “Ujutro vidim u kuhinji tragove i tad, otprilike, mogu izračunati što sam sve stavila u sebe. Pred mužem ne jedem gotovo nikada. Nasreću, vidimo se jedino navečer. Vikendima mi je teško pri ručku jer znam da ispod oka gleda koliko jedem. Znam da ima dobre namjere, ali svaki taj komentar ubija. Koliko sam puta čula da smršavjeti i nije tako teško, da je problem u meni, da se moram ‘malo pokrenuti’.”

Vitki, mršavi doimaju se uspješnima, doživljava ih se kao ljude koji paze na svoj izgled, zdravlje. “Uopće ne mora biti tako, ali takav način razmišljanja jest dominantan. Kad idem po školama držati predavanja, često čujem od djevojčica kako žele biti mršave da bi bile zdrave. One se već u osnovnoj školi boje pretilosti, a takav stav, ako je prenaglašen, može biti opasan i dovesti do poremećaja u prehrani”, kaže Maja Žanko. Upozorava da bi prevencija pretilosti i prevencija poremećaja hranjenja trebala ići ruku pod ruku. No, društvo je daleko više usmjereno na prevenciju pretilosti.

Kako to da od poremećaja prehrane boluju većinom žene? Konačno, i u njihov novi program uglavnom su se prijavile žene. Dr. Handl objašnjava: “Žene su više usmjerene prema izgledu. Ima i sve više muškaraca s poremećajima hranjenja, jer i njima se sad nameće da moraju biti mišićavi i ravna trbuha da bi bili seksi. No, seksualnost je u mozgu, a ne u tijelu, nisi ti seksi jer imaš mišiće, već si seksi jer imaš pogled. Kao što je neki dan rekla jedna mlada žena: ‘Nije seksi frajer koji ima dobru guzu, već onaj koji me je tako pogledao da sam se smrznula …”

ELIPSO

Izdvajamo