RUPČAGA

Reporter Nedjeljnog u najdubljoj rupi na svijetu: 'Morao sam se voziti dva sata kamionom da bih izašao iz gigantskog rudnika bakra'

    AUTOR:
    • Alen Međić

  • OBJAVLJENO:
  • 25.06.2017. u 21:12

Alen Međić / Hanza Media

Rudnik Chuquicamata

Trebalo je proći 106 godina, koliko rudari kopaju u rudniku Chuquicamata, da obruč grotla dosegne pet kilometara, širinu od tri kilometra i skoro kilometar dubine

Dok je Europom vladao prvi val kuge i Rimsko carstvo polagano padalo u zaborav, tisuće kilometara južnije, na sjeveru današnjeg Čilea, lokalni Indijanac je radeći bakrene strelice posljednji put osjetio suhoću Atacame, najsuše pustinje na svijetu. Te 550. godine stijena se odlomila i zarobila ga, da bi 14 stoljeća kasnije Indijančevu mumiju pronašli prvi čileanski rudari i nadjenuli joj ime ‘Bakreni čovjek’.

Upravo na tome mjestu na 2800 metara nadmorske visine i nekih 200-tinjak kilometara od Antofagaste (na indijanskom jeziku Kechua znači ‘selo na polju salitre’), s odmakom vremena je “niknula” najveća rupa na svijetu, točnije rudnik bakra otvorenog tipa Chuquicamata.

Prizori divovske provalije elipsastog oblika čiji iskopani krugovi izgledaju poput onih iz Danteova pakla, oduzimaju dah. Trebalo je 106 godina, koliko je već dugo Chuquicamata čileanska žila kucavica, da obruč grotla dosegne pet kilometara, širinu od tri kilometra i gotovo 900 metara dubine.

Vozeći se kroz vrtloge prašine u susret nepresušnom izvoru bakra - ali i zlata u manjim količinama - stroge norme ponašanja radi vlastite sigurnosti prisutne su na svakom koraku. Na samom ulazu me dočekao Patricio Huerta, djelatnik Codelca, konglomerata u čijem je vlasništvu rudnik. Uz čvrsti stisak ruke dao mi je odmah i reflektirajući prsluk te kacigu i masku za prašinu, ne bi li me proveo kroz rudnik i naselje Chuquicamata, prozvano još i ‘Selo duhova’.

Alen Međić / Hanza Media
 

Na rubu grotla

- Kakva su ono kolica skroz dolje u dubini?, pitam vodiča dok se, stojeći na platformi na samom rubu grotla i naoružan rudarskom opremom, borim s česticama prašine. Sigurnosne ograde i upozorenja su doslovno svakih par metara, jer povijest rudnika svjedoči o stravičnim tragedijama, pogotovo u samim počecima miniranja i korištenja strojeva.

- Kolica? Da čine se tako. No ta kolica su kamioni nosivosti 300-tinjak tona! Da, tona! I potrebno im je najmanje dva sata da, nakrcani rudačom, izađu iz najdublje točke rudnika na površinu. Molim vas sad brzo stavite masku, stiže kamion a s njime i vjetar - upozorio me kroz zarazni smijeh Patricio Huerta.

- Bakar je jedina rudača koja se eksploatira? - pitao sam ga dalje, misleći kako će samo ‘sasuti’ potvrdan odgovor u brojkama uz tonažu i koliko uprihode. No odgovor me sablaznio.

- Bakrene rudače godišnje se iskopa oko 600.000 tona, ali bakar nije jedini produkt. Dobivamo i molibden, srebrnobijeli metal visoke čvrstoće koji se koristi većinom u zdravstvu ili se, pak, dodaje čeliku radi iznimne čvrstoće. Iz rudnika izvučemo i oko dvije tone zlata, ali to je sve sekundarna sirovina uz srebro, olovo i cink i od toga rudnik ne živi. Evo, ovo što sad vidite na kamionu, ta bijela rudača, to je visokokvalitetni iskop. Što je rudača svjetlija, to je kvalitetnija i ima veći postotak bakra - ponosno za Jutarnji list sipa statistiku i znanje Huerta.

Kamion koji je toga trenutka prošao kraj nas fascinirao je svojom veličinom usput ostavivši nevjerojatno veliki oblak prašine. Čovjek se uz sjenu kotača te čelične zvijeri osjeća doslovno poput mrava. Prašina koja nas je ‘okupala’ trajala je nekoliko minuta, nakon čega mi je pogled zarobila stara velika dizalica čiji izgled podsjeća na dječju igračku. Nju su, pojašnjava mi Huerta, umirovili.

Alen Međić / Hanza Media
 

- Iako je još uvijek u funkciji, odlučili smo je odvesti niže u kompleks radi turističke atrakcije. Naradila se ona i složili smo se da je zaslužila dugi odmor. Uostalom, pregazile su je mlađe i modernije snage - odlučno će mi još. Iako je rudnik sada već dubok preko 850 metara, planovi su da se kopa do 1250 metara dubine, a kako su u posljednje vrijeme uočena urušavanja, i da se 2019. počne s podzemnim iskopavanjima. Tada će nekad najveći otvoreni minski rudnik na svijetu izgubiti svoj prepoznatljivi epitet i zauvijek se povući u osamu. Eksploatacija bakra unazad stotinu godina darovala mu je izgled prepoznatljiv u svijetu.

Vozeći se natrag kroz rudnik, može se reći da se gleda povijesti u oči. Kako se rudnik nadograđivao kroz desetljeća, tako je nadilazio svoje potrebe i svoju povijest ostavljao netaknutu za sobom.

Nijemo svjedočanstvo

U neposrednoj blizini te specifične jame nalazi se naselje s barakama. Umjesto rudara i njihovih obitelji, ulicama caruju tišina i pijesak. Sam ulaz u naselje, kad se prođe svod s natpisom mjesta, ukazuje na sablazan koja može protivno prirodi postojanja, biti čak i romantična. Mjesto je to napušteno i preseljeno s razlogom. Derutne klupice, izlizano kamenje, travke koje niču iz betona, hrđave žice... nijemo svjedoče o tragovima života i ljudskih patnji. Naime, 2007. naselje je iseljeno nakon čega je dobilo naziv “Mjesto duhova”. U ovo napušteno naselje danas dolaze na tisuće turista ne bi li okusili čari krajolika..

- U Chuquicamati je nekada živjelo i radilo 25.000 ljudi. Sve što im je bilo potrebno za život, imali su ovdje. Pogledajte sve ove barake, sva ova školska igrališta. Tu je i crkva, poštanski ured, banka, vrtići, liječnička ambulanta, razne administrativne prostorije. Ljudi odavde naprosto nisu imali potrebe ići. Ovo je bio samo njihov grad. Svi su bili dio rudnika s kojim su dobro živjeli i za njega umirali - samouvjereno tumači za Jutarnji list Huerta.

No sama priroda je neumoljiva. Činjenica da je rudnik na 2800 metara nadmorske visine, kao i cijela pustinja Atacama, s vremenom se pokazala kao jedan od problema rudnika koji se neumorno iskorištavao. Vjetrovi s planinskih masiva Andi bakrenu prašinu raznose kilometrima uokolo. Stupovi prašine vidljivi stotinama metara gušili su lokalni puk i narušavali mu zdravlje, pa je to postao glavni razlog da se svih 20-ak tisuća žitelja vrijednog rudarskog grada iseli u obližnju Calamu.

Alen Međić / Hanza Media

Rudnik Chuquicamata

 

- Nisu to više rudari s pijucima u rukama i uljnim lampama na glavi. To su mahom operateri na strojevima, inženjeri, vozači kamiona... svih dobi.

Današnja radna snaga je jako dobro plaćena i upravo oni diktiraju cijenu života i u Calami i Antofagasti. Plaće su im znatno iznad prosjeka, zahvaljujući sindikalnim borbama, i u većini slučajeva rade na postotak. Međutim, u ovom poslu nikada ne znate što vas čeka. Zahtjevan je i rizičan. Dolaze nam inženjeri iz cijeloga svijeta - objašnjava mi strpljivo Huerta na moje dječačko pitanje hoću li konačno igdje vidjeti “one klasične rudare”.

- Iako se čuje buka strojeva iz rudnika i na sve strane se osjete vibracije proizvodnje, zapravo je jezivo tiho, zar ne? - pun dojmova retorički ustvrdim Huerti koji me požurivao da potegnem korak i ubrzam jer se protiv pustinjskog vjetra, koji se polagano počeo dizati, naprosto ne može.

Kraj za poželjeti

Inače, bakrokop Chuquicamata svojom grandioznošću i proizvodnjom parira čileanskoj ‘sestri’ Escondidi koja je za stotinjak tisuća tona rudače godišnje produktivnija na svjetskom nivou. U Aziji završava skoro 40 posto prerađenog tog bakra čije cijene, ovisno o burzi, u posljednje vrijeme ne prestaju rasti. Tek manja količina završi u Europi gdje trgovci bakrom kilogram vrednuju 25 kuna dok na čileanskom tržištu, ako gledamo na malo, taj zlatni proizvod upola manje vrijedi.

Rudnik Chuquicamata i ostaci naselja ostavljaju snažan dojam, a zbog protokola i vremenskog ograničenja rudnika te vjetra koji se poprilično razmahao i tjerao pijesak u sve pore, bakar sam ostavio iza sebe otisnuvši se dalje kroz najsušu pustinju na svijetu Atacamu, i to prema Antofagasti, koja je po osnutku pripadala Boliviji, no Čile ju je ratovanjem uspio prisvojiti. Bolji kraj čileanske avanture naprosto nisam mogao poželjeti.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo