- Stado treba ljubiti i za njega se žrtvovati. Ako dođe vuk, moram stati ispred njega i obraniti ga, jer bez stada ni meni nema života. Kakvo će ono biti, ovisi samo o pastiru - pokušava Bariša Dejanović pojasniti da i nema prevelike razlike između svećeničkog posla, kojim se bavio do prije desetak godina, i farmerskog, kojim se bavi danas.
Ne ide mu lako, jer se mora nadglasavati s bučnim motorom VW-ova kombija, koji gotovo cvili dok nas stiješnjene u njegovoj kabini, smrznutim putem koji mu je bura već skoro otela i predala zasnježenoj planini, vozi prema Visuću. Tu, na 901. metru uspona na ličku Plješivicu, čekaju nas Josip zvan Ćole i Franjo - Gringo, četvrti, odnosno deveti Barišin brat koji se gore brinu o dvjesto krava, ličkih buša i nešto boškarina. Njihov OPG formalno glasi na Barišu, jer na nekoga mora, no sva su trojica tamo jednako vrijedna. Na kraju, u farmerski posao krenuli su zajednički - bez ijednog kvadrata pašnjaka i bez ijednog stroja. Ovoj lijepoj priči prethodila je još jedna takva, ona o svećeničkom životu Bariše Dejanovića.
Prošli život
Put od Gospića nije dug, ali stari kombi i snježni dan dat će Bariši sasvim dovoljno vremena da se vrati u svoj prošli život. Kada se pozdravljao sa svojim biskupom Milom Bogovićem, dogovorili su da nijedan od njih u budućnosti ne govori o Barišinu dijelu života koji je toga trena upravo bio završio. Bariša od toga neće odustati ni danas, što nevoljko prihvaćamo.
Rođen je u Velikom Skočaju, selu koje se nalazi s bosanske strane brda u koje se penjemo, administrativno pripada Bihaću, ali slunjskom dekanatu i gospićkoj biskupiji, u kojoj će kasnije Bariša službovati.
- Bio sam najmlađi od jedanaestero braće i sestara, a kada sam odlučio da ću postati svećenik, išao sam u šesti razred. Iz dva razloga, ljubavi prema Bogu i narodu. Upisao sam Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Zadru i nakon toga pet mjeseci plakao. Teško mu je pala odvojenost od mnogobrojne obitelji, u tom periodu od tuge nisam mogao ni učiti. No, to me samo očvrsnulo. Završio sam gimnaziju, pa školovanje nastavio u Rijeci, upisao sam teologiju na Filozofsko-teološkom fakultetu. Prva služba mi je bila u Lovranu, tamo sam bio đakon, pa sam onda postao kapelan u Gospiću - otkriva bivši svećenik Bariša.
Deset godina župnik
Sljedećih deset godina službovat će kao župnik u Bilaju, Ribniku, Trnovcu, Ličkom Novom, Brušanima i Josipdolu. Nadbiskupu Mili Bogovću bio je ceremonijar te predstojnik Odbora za pastoral Roma u biskupiji. Radio je ono što je posao svakog dušobrižnika, a uz to predavao vjeronauk u tri škole i obnavljao četiri župne crkve uništene u ratu. U tom periodu dogodila mu se prometna nesreća koja ga je natjerala na preispitivanje.
- Stao sam nekoj ženi na pješačkom prijelazu i u stražnji dio mojeg vozila me udarilo drugo. Nije to bio jak udarac, ali sam valjda bio u nezgodnom položaju pa sam ozlijedio kralježnicu. Kraće vrijeme ostao sam paraliziran. Ležao sam u krevetu i razmišljao - zar ću ovako završiti? Srećom, sve se povratilo, izbjegao sam operaciju, ali sam se zapitao: jesam li se za to spremao cijeli život? Nekako sam tada poželio da ne ostarim sam - prisjeća se Bariša.
Nekoliko godina kasnije znao je da neće. Fatalni susret dogodio se u zbornici Strukovne školi u Gospiću. On je predavao vjeronauk, a Ivanka hrvatski jezik i književnost.
- Kako se dogodilo? Heh, pa nema tu čarobnog štapića. Jednostavno se dogodilo. I dobili smo sina - kaže vedri Bariša.
Odluka da napusti svećenstvo bila je, priznaje, teška, ali drukčija nije mogla biti jer, kaže, nije želio nikome lagati, pa je odlučio reći i ocu biskupu da je postao “djed”. Taj susret je bio, dodaje, poput oca i sina.
- Dobio sam sina. Ja ne želim nikoga lagati - baš tako sam mu rekao. Njemu je bilo žao, jer me zavolio. I meni je bilo, ali drugog načina nije bilo - kaže Bariša.
Tome je prošlo desetljeće, nakon Roka rodio se i Luka. Bariša i Ivanka vjenčali su se svjetovno, crkveno će kada Vatikan razriješi Barišu. Do tada je i dalje formalno svećenik, ali bez službe.
Stado o kojem se Bariša sada mora brinuti bitno se smanjilo, ali se jednako toliko povećala njegova odgovornost. Osim toga, ostao je bez prihoda.
- Kucao sam na mnoga vrata, jer sam od mnogih imao obećanja za posao, no nitko ih nije ostvario. Možda se moglo naći u struci za koju sam bio školovan, da radim u nastavi, socijali, domovima umirovljenika. Ne želim prozivati ni osuđivati nikoga, u njihovoj koži ja bih možda bio i gori - zaključuje.
Shvatio je da bi dobra ideja bila proizvodnja hrane, jer će ljudi uvijek morati jesti, a kako je u Lici najviše napuštenih pašnjaka, pomislio je da stočarstvo ne bi bila loša stvar. Ovčarstvo i kozarstvo je eliminirao, jer ga ima previše, pa je došao do govedarstva. Sa stranim pasminama ne bi opstao, pa se odlučio za autohtonu bušu, poludivlje govedo, ali izvorno i zaštićeno, dobro procjenjujući da će imati više poticajnih sredstava, što iz državne, što iz europske blagajne. Pozvao je Ćolu i Gringa, imali su toliko da svaki kupi dvije krave. I ništa više.
Nikome nismo dužni
- Nismo htjeli na Krbavsko polje, dolje su uvijek neki ratovi oko zemlje, pa smo u zakup uzeli lošije pašnjake u planini, što od države, što od lokalnog stanovništva. Svako žensko tele smo ostavljali, a novac od muškog koje bismo prodali investirali bismo opet u žensku telad. I tako je stado raslo. Godinama nismo prodali nijedno grlo, sada to već možemo, uglavnom su kupci iz Hrvatske, bogatiji ljudi kojima nije bitna cijena, dolaze mesari i prekupci, ali otvorena nam je cijela Europa i Azija. Najvažnije je da nikome nismo dužni, pogotovo državi. Caru carevo, Bogu Božje - priča Bariša.
Metar po metar dolazimo do zidanog jednosobnog kućerka koji su braća sama podigla usred ničega. Uokolo su strojevi i nadstrešnice pod kojima čuvaju sijeno, ali se zbog velike mećave i burnih nanosa tek naziru. Josip sjedi kraj šparheta, a Franjo na otomanu kraj prozora promatra pahulje koje padaju iz svih smjerova, skrivajući mu pogled prema teladi koja se hrani sijenom koje im je upravo ostavio. Na zidu je podsjetnik na obveze, ali samo one na godišnjoj razini, dnevne su odavno rutina. Uredili su sobičak od odbačenih dijelova namještaja, no njima je dobro. Razvukli su čak i instalacije za struju, ako im ikad netko pusti električnu energiju. Za vodu nisu, jer joj se i ne nadaju.
Bariša Dejanović (u sredini) sa svojom braćom: lijevo Franjo i desno Josip
Dobro smo došli Franji i Josipu da im poremetimo dnevnu rutinu. Kombi kakvim smo došli, oni su maloprije izvukli iz nanosa traktorom, pa obavještavaju brata o tome.
- Od poljoprivrede se može živjeti, ali se mora raditi. No, muči nas to što nema struje ni vode, a loši su putovi. Teško je kad znaš da možeš, imaš ideju, a nemaš mogućnosti da sve to realiziraš - zaključuju.
Nisu im ovo jedini problemi. Jedno manje stado prije nekoliko godina poklali su im vukovi, a ne smiju im nauditi, jer su strogo zaštićeni.
- Prošle godine desetak grla su zaklali, prije nekoliko dana jedno su skroz pojeli. Dođe ih 30-ak u čoporu. Ti njihovi glasovi, to nije ni zavijanje ni lajanje, već neko cviljenje, onako jezovito. Ja sam se već navikao, nije me strah, no neki koji su nam ovdje došli i to čuli prvi put od stresa i straha su počeli povraćati - priča Josip Dejanović.
- Psi su nam bili zatvoreni, imamo takav dogovor s lovcima, kad im dolaze Talijani u lov, onda zatvaramo pse, a to je odmah prilika za vukove. I što ćeš, pojedu ga toliko da ni markicu ne možeš naći, pa ne dobiješ ni odštetu, a kada je dobiješ, onda to za steonu kravu bude 3500 kuna, četiri puta manje od tržišne cijene. No, kad se vuk jednom nameči, dolazi sustavno - kažu braća.
Turski karabaši
Da nema pasa, koji se ne boji ući u boj sa zvijerima, štete bi bile puno veće.
- Imamo ih osam, sedam su turski karabaši, najbolji i najhrabriji ovčari koje smo ikada imali, nabavili smo ih iz Turske kao štence. No, imamo i jednog mješanca šarplaninca, zovemo ga Stari. Uz njega su učili - priča Josip. Za goveda koja čuvaju njihovi ljubimci dali bi život, neće napasti čovjeka, ali će ga na vrijeme uvjerljivo upozoriti kada prijeđe liniju koju su sami zacrtali.
Josip živi na Udbini, Franjo u Donjem Lapcu, Bariša u Gospiću. Sva trojica se izmjenjuju na Visuću. Ima dana kad ih okuje snijeg, pa i po tjedan dana ne mogu natrag obiteljima, a bilo je slučajeva da su se do svojih životinja probijali uz pomoć HGSS-a. No, nikada nisu požalili što su se upustili u ovu životnu avanturu. Planova je također dosta. Žele posao uzgoja stoke proširiti i na turizam, pa sagraditi turistički objekt u kojem bi i gosti mogli uživati u životu s prirodom, ovako kako to rade oni i njihove životinje. Iako imaju nadstrešnice, one su radije na otvorenom. Iz prirode uzimaju sve što im treba, braća pomažu sijenom zimi, a ljeti, kada presuše lokve, raznose im vodu. Stroga pravila eko-proizvodnje, čak i da žele, gotovo da ne bi mogli kršiti zbog surovih uvjeta u kojima su odlučili podizati stado. Više se brinu o životinjama nego o sebi. Njima su postavili solarne panele i proizvode struju za električne pastire, a sebi su ostavili smo jedan akumulator na koji su spojili LED žarulju, toliko da vučje zavijanje u hladnim noćima bude malo manje sablasno. Inače, uvjeravaju nas, ljeti je gore raj na zemlji. Nemamo ga vremena zamišljati, bura nas tjera, a domaćini savjetuju da je bolje krenuti na vrijeme ako ne mislimo noćiti s njima na planini, jer zapusi učas mogu izbrisati krivudavi put.